Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3244/15 (R. H.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3244/15
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3244/15, rješavajući apelaciju Razije Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Razije Hodžić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka u kojem je donesena Presuda Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 092100 11 P od 22. aprila 2013. godine, a koji se trenutno, radi odlučivanja o izjavljenoj žalbi, vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 P 092100 13 Gž.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Razija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Aida Smajić, advokatica iz Tuzle, podnijela je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije okončan parnični postupak u kojem je donesena Presuda Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 092100 11 P od 22. aprila 2013. godine, a koji se trenutno, radi odlučivanja o izjavljenoj žalbi, vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 32 0 P 092100 13 Gž.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 12. augusta 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 26. augusta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 16. augusta 2011. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate osigurane sume.
6. Prema stanju spisa Općinski sud je 21. februara 2013. godine održao pripremno ročište, a 15. aprila 2013. godine je održao ročište za glavnu raspravu.
7. Presudom broj 32 0 P 092100 11 P od 22. aprila 2013. godine, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantici isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
8. Nezadovoljan navedenom presudom tuženi je izjavio žalbu. Prema stanju spisa predmet je 12. septembra 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi.
9. Podneskom od 17. aprila 2015. godine apelantica je urgirala postupanje Kantonalnog suda.
10. Prema stanju u spisu Kantonalni sud nije donio odluku o žalbi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je, između ostalog, istakla da Kantonalni sud do trenutka podnošenja apelacije nije donio odluku o izjavljenoj žalbi, te da apelantica više od četiri godine od pokretanja parničnog postupka nije u prilici ostvariti svoje pravo na naknadu štete jer ne raspolaže pravomoćnom sudskom odlukom. Imajući u vidu navedeno, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i donošenje odluke u razumnom roku, kao i pravo na imovinu, zbog čega je predložila da joj Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 600,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je zbog velikog broja predmeta na građanskom i privrednom referatu obavezan donositi kvartalne planove rješavanja starih predmeta, pa kako apelanticin predmet, koji je pokrenut tužbom od 16. augusta 2011. godine, do sada nije bio obuhvaćen kvartalnim planovima rješavanja starih predmeta, te kako se radi o predmetu naknade štete, za koji zakonom nije predviđeno da ima karakter hitne prirode, Kantonalni sud smatra da postoje opravdane okolnosti zbog kojih u tom predmetu do podnošenja apelacije nije donesena drugostepena odluka. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
17. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog toga što nije okončan parnični postupak koji je apelantica pokrenula tužbom od 16. augusta 2011. godine, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav
2. Pravila Ustavnog suda dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije obavijestila Ustavni sud je li predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka cijeniti isključivo prema navodima apelantice i raspoloživim dokazima iz spisa.
23. Ustavni sud također podsjeća da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
24. Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbom od 16. augusta 2011. godine pokrenula parnični postupak i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste period nešto duži od četiri godine.
Analiza razumnosti trajanja postupka
25. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi isplate osigurane sume, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
26. Analizirajući dužinu trajanja postupka i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud 21. februara 2013. godine održao pripremno ročište, 15. aprila 2013. godine održao je ročište za glavnu raspravu, te da je 22. aprila 2013. godine donio prvostepenu presudu, dakle u roku od godinu dana i sedam mjeseci. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud svojim postupanjem bezrazložno odugovlačio postupak. S druge strane, u vezi s ponašanjem Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da se predmet nešto više od dvije godine dana nalazi pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja o izjavljenoj žalbi. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je zbog velikog broja predmeta na građanskom i privrednom referatu obavezan donositi kvartalne planove rješavanja starih predmeta, te da apelanticin predmet, s obzirom da se ne radi o predmetu koji je hitne prirode, do sada nije bio obuhvaćen tim kvartalnim planovima rješavanja starih predmeta. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da se u načelu ne može prihvatiti kao opravdanje činjenica da je sud preopterećen predmetima i da zbog toga, kao što je to ovdje slučaj, postupak povodom žalbe protiv prvostepene presude traje nešto više od dvije godine. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Iz odgovora na apelaciju proizlazi da Kantonalni sud, donošenjem kvartalnih planova rješavanja starih predmeta, evidentno preduzima određene korake na organiziranju svog rada kako bi, prema raspoloživim mogućnostima, postigao bolju efikasnost u radu.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da trajanje parničnog postupka u periodu nešto dužem od četiri godine u predmetu koji nije zakonom određen kao hitan, pri čemu javne vlasti preduzimaju korake primjerene ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini kako bi otklonile višedecenijski zaostatak u rješavanju predmeta, ne predstavlja kršenje apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelanticine navode o povredi prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije, s obzirom da se ti navodi zasnivaju na navodima o dužini trajanja postupka.
Pitanje naknade nematerijalne štete
29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelanticinog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka.
VIII.Zaključak
30. Iako predmetni postupak traje nešto više od četiri godine, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što javne vlasti preduzimaju korake primjerene ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini kako bi otklonile višedecenijski zaostatak u rješavanju predmeta.
31. Na osnovu člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman