Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-274/14 (S.R. i drugi)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-274/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-274/14, rješavajući apelacije S.R. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S.R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 059147 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine;

Nada Petrov, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 047265 13 Gž od 8. novembra 2013. godine;

Ševal Mehanović, protiv presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 000339 12 Rev od 22. oktobra 2013.

godine;

Hasan Avdić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 000339 12 Rev od 22. oktobra 2013. godine;

Vahid Selak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Mal 014326 11 Gž od 9. aprila 2015. godine;

V.S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036767 15 Rev od 13. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-274/14 S.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 059147 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici isplati iznos od 50.000,00 Eura ili protuvrijednost tog iznosa izraženu u KM valuti prema kursu na dan isplate. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnina o kojima je riječ u ovom sporu, te da se ne radi o ugovoru o posredovanju, da apelant nije izvršio svoju obavezu preuzetu tim ugovorom, da je tužiteljica vraćanjem u posjed apelantu tih nekretnina jednostrano raskinula kupoprodajni ugovor u smislu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, i da joj stoga, shodno relevantnoj odredbi navedenog zakona, pripada pravo na vraćanje datog iznosa od 50.000,00 Eura, pa je sud slijedom toga udovoljio tužbenom zahtjevu. Osim toga, sud je zaključio da predmetni ugovor o prodaji nekretnina nije sačinjen na način koji propisuje relevantna odredba Zakona o prometu nepokretnosti, te da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Shodno tome, sud je zaključio da je plaćeni iznos od 50.000,00 Eura iz imovine tužiteljice prešao u apelantovu imovinu bez pravnog osnova, zbog čega je apelant dužan vratiti taj iznos temeljem relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-280/14 Nada Petrov (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, podnijela je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog sud u Zenici broj 43 0 P 047265 13 Gž od 8. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, a među njima i apelantica, da tužitelju solidarno isplate iznos od 8.653,90 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da u situaciji kao što je to u konkretnom slučaju, kada apelantica na pripremnom ročištu niti na glavnoj raspravi nije predložila izvođenje dokaza u vidu predmetnog podneska-isprave (a koju apelantica oslovljava kao izjava) radi utvrđivanja tačnosti činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, a kako je tužitelj izvođenjem dokaza dokazao tačnost činjeničnih navoda iz tužbe, prvostepenom sudu i nije preostalo ništa drugo nego da glavnu raspravu zaključi i odluči kao u izreci presude. Nadalje, utvrđeno je između stranaka nije sporno da je glavni dužnik F.B., sa tužiteljem zaključio ugovor o kreditu, da su preostali tuženi sa tužiteljem zaključili ugovor o jemstvu, da je ugovor o kreditu otkazan, raskinut, te da ostatak nevraćenog kredita iznosi 8.653,90 KM. Također, utvrđeno je da su jemci zaboravili da su zaključenim Ugovorim o jemstvu prihvatili da solidarno odgovaraju za sve obaveze glavnog dužnika prema povjeritelju u svojstvu jemca-platitelja, a davatelja kredita zaključenim ugovorima o jemstvu ovlastili da po sopstvenom izboru pokrene postupak namirenja protiv jemaca, bez obzira na činjenicu da li je davatelj kredita prethodno pokrenuo postupak prinudne naplate protiv dužnika ili ne, te da po sopstvenom izboru može inicirati sva i/ili neka sredstva obezbjeđenja. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

3. AP-284/14 Ševal Mehanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stjepan Polja, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 000339 12 Rev od 22. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu iznosa koji je apelant platio u ime svoje firme za račun drugotužene čiju robu je otkupio od Republike Hrvatske, a koja je bila zaplijenjena na carini zbog ilegalnog prelaska preko granice. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je plaćanje robe na Carinskoj ispostavi Bregana za preduzeće „Intereuropa“ logistički centar d.o.o. Zagreb izvršila firma „Proteks“ d.o.o. Gračanica, a apelant je plaćanje izvršio u ime te firme, koja je njegovo vlasništvo, zbog čega nisu osnovani apelantovi navodi da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, utvrđeno je da apelant kao fizičko lice nije izvršio plaćanje već je taj dio plaćanja izvršio u ime firme, pa, prema tome, nema aktivne legitimacije na strani apelanta za taj dio zahtjeva. Dakle, utvrđeno je da to što je u ime firme „Proteks“ d.o.o. Gračanica plaćanje izvršio apelant i pored činjenice što je on vlasnik te firme ne daje mu pravo da kao fizičko lice ostvari potraživanje u odnosu na drugotuženu. Osim toga, sud je zaključio da kako u postupku nije dokazana solidarna odgovornost tuženih iz relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, već je dokazano da se radi o djeljivoj obavezi iz relevantne odredbe navedenog zakona, tj. dokazana je obaveza u odnosu na prvotuženog, to nije bilo osnova za dosuđenje solidarne obaveze za oba tužena, pa je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-397/14 Hasan Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stjepan Polja, kojeg zastupa Behija Ljubović Aganović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 000339 12 Rev od 22. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos, koji je tužitelj isplatio advokatu Martinoviću za potrebe nagrade i troškova zastupanja apelanta u krivičnom i prekršajnom postupku pred pravosudnim organima Republike Hrvatske. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da pritvaranje apelanta, tj. njegovo lišavanje slobode jeste, u okolnostima kada su podnijete prekršajna i krivična prijava, okolnost koja ukazuje na moguće štetne posljedice za prevozničku firmu ili čak i na robu koja je ostala u vozilu kojim je apelant upravljao prije lišavanja slobode, zbog čega je angažiranje advokata na njegovom što bržem oslobađanju iz pritvora bila radnja koja ne trpi odlaganje. Nadalje, utvrđeno je da to što je tužitelj istovremeno bio i vlasnik firme u kojoj je apelant bio zaposlen, te da je ove radnje poduzimao zbog rejtinga firme a ne apelanta, nije relevantno, jer je radnje plaćanja advokata za svoju odbranu trebao izvršiti apelant koji je bio osumnjičen i pritvoren, a kasnije i oglašen krivim u prekršajnom postupku za nezakonite radnje. Kako je radnje angažiranja advokata i plaćanje njegove nagrade i naknade troškova zastupanja izvršio tužitelj za apelanta, jer se nije moglo čekati da apelant izađe iz pritvora, koji troškovi su bili nužni i korisni za apelanta, sud je zaključio da je radnja uplate tih troškova predstavljala ovlaštenje poslovođe bez naloga, sa svim pravima na njihovu naknadu.

5. AP-4756/15 Vahid Selak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 27. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Mal 014326 11 Gž od 9. april 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanja zgradom isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj izabrani upravitelj predmetne zgrade, na osnovu relevantne odredbe Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama, čime je uspostavljen zakonom uređeni odnos među parničnim stranama povodom održavanja zajedničkih dijelova i upravljanja zgradom, te obaveza apelanta kao etažnog vlasnika-korisnika stana prema tužitelju da plaća naknadu za održavanje, a koju isti nije izvršio u određenom novčanom iznosu. Kako apelant ima obavezu plaćanja naknade za održavanje zajedničkih dijelova predmetne zgrade na osnovu člana 23. navedenog zakona, kojim je propisano da su etažni vlasnici obavezni plaćati naknadu za održavanje i upravljanje zajedničkih dijelova stambenih zgrada do 20-og u mjesecu za tekući mjesec na račun upravitelja, a koju isti nije izvršio za određeni vremenski period, sud je primjenom citiranog člana obavezao apelanta na isplatu dugovanog iznosa.

6. AP-4997/15 V.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036767 15 Rev od 13. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju iznos od 263.080,00 KM, a po osnovu prodaje sredstava stare devizne štednje. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prihvatajući dokazanim da su majka i brat ovlastili tužitelja da raspolaže i njihovim sredstvima stare devizne štednje tako što će ih prenijeti na apelanta, prvostepeni sud pravilno odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Nadalje, utvrđeno je da se, kada je u pitanju pravni odnos između tužitelja i apelanta, radi o kupoprodaji stare devizne štednje. Također, utvrđeno je da na osnovu predmetnog akta APIF Banja Luka od 3. maja 2011. godine, pravilno prvostepeni sud smatra dokazanim da je apelantova majka imala ukupno 121.189,60 KM, njegov brat 78.437,13 KM i on 92.421,87 KM sredstava stare devizne štednje i da su sredstva prenijeli na apelanta, odnosno da je apelant prenesena sredstva većim dijelom usmjerio prenosom na treća lica, a manjim dijelom neposredno na sebe. Dovodeći u odnos visinu prenesenih sredstava stare devizne štednje (292.048,60 KM) sa sadržinom apelantove izjave od 11. maja 2006. godine prema kojoj je njemu prodata stara devizna štednje, koju treba isplatiti u ratama i čija ukupna obaveza iznosi 263.080,00 KM (kada se odbiju dvije nesporno već isplaćene rate), sud je zaključio da apelant jeste pasivno legitimisan u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-274/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-274/14 (S.R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio