Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5116/15 (H. Č.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5116/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-5116/15, rješavajući zahtjev Harisa Čauševića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Harisa Čauševića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je, 19. novembra 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovina, Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 15. jula 2015. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno izvršavanje krivične sankcije-dugotrajnog zatvora, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.
3. Sud BiH je presudom broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine apelanta oglasio krivim da je na način bliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 3. u vezi stava 5. tač. a), d) i f) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te mu je izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 45 godina. Apelant je, na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) oslobođen od optužbi da je, na način bliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 1. u vezi stava 5. tačka d) a sve u vezi sa članom 26. KZ BiH.
4. Sud BiH je presudom broj S1 2 K 002596 14 Kž 28 od 12. juna 2014. godine uvažio apelantovu žalbu i presudu broj S1 2 K 002596 11 K od 20. decembra 2013. godine u osuđujućem dijelu u odnosu na apelanta ukinuo i odredio održavanje glavnog pretresa.
5. Sud BiH je presudom broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 15. jula 2015. godine apelanta oglasio krivim da je na način bliže opisna u izreci presude počinio krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 3. u vezi stava 5. tačka d) KZ BiH, te mu je izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Istom presudom Sud BiH je, na osnovu člana 283. tačka e) ZKP BiH odbijena je optužba da je apelant na način bliže opisna u izreci presude počinio krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 3. u vezi stava 5. tačka f) KZ BiH. Najzad, na osnovu člana 74. KZ BiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta koji su pobrojani u izreci presude (od 1. do 9.).
6. Sud BiH je rješenjem broj S1 2 K 002596 14 Kžk od 15. jula 2015. godine apelantu produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati do upućivanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
7. Sud BiH je naredbom od 22. septembra 2015. godine naložio Sudskoj policiji da, u skladu sa članom 11. i 13. Pravilnika o kriterijima za upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora („Službeni glasnik BiH“ broj 47/09) i članom 11. Pravilnika o kriterijima za upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora („Službeni glasnik FBiH“ broj 34/11) apelanta sprovedu na izdržavanje izrečene kazne zatvora u KPZ Zenica. Dopisom od 23. septembra 2015. godine Sud BiH je obavješten da je apelant istog dana sproveden na izdržavanje kazne zatvora u navedenu ustanovu.
8. Apelant u opširnim apelacionim navodima tvrdi da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.b), d), e) h) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz čl. 3., 5., 6., 10., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je ukazao da se u periodu od 13. juna 2015. godine do 22. septembra 2015. godine nalazio u nezakonitom pritvoru, te da je njegova apelacija Ustavnom sudu kojom je osporio rješenje o produženju pritvora od 12. juna 2015. godine neosnovano odbijena Odlukom Ustavnog suda broj 2931/15 od 16. septembra 2015. godine. Apelant navodi da je 10. novembra 2015. godine putem KPZ Zenica Sudu BiH podnio molbu za prekid izdržavanja izrečene kazne zatvora jer mu je konstatovana dijagnoza Paranoidnog poremećaja, a zbog čega smatra osnovanim zahtjev za donošenje privremene mjere. Najzad, apelant je istakao i da je, kako navodi, 27. juna 2015. godine brutalno pretučen od strane pripadnika policije, a u vezi s čim su iznijeti i opširni navodi u apelaciji. Zbog svega navodnog apelant smatra da je njegovo lišavanje slobode nije u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. 10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora koja mu je izrečena pravosnažnom i konačnom presudom nadležnog suda. U tom smislu njegove tvrdnje da se radi o nezakonitom lišavanju slobode tiču u stvari merituma same apelacije kojom je osporena presuda kojom je izrečena kazna zatvora i o njima Ustavni sud ne može odlučivati pri razmatranju zahtjeva za donošenje privremene mjere. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Zenica 23. septembra 2015. godine, pa da iz njegovih navoda nije jasno kako na prekid izdržavanja kazne zatvora može uticati njegova tvrdnja da je, kako je naveo, pretučen od policije 27. juna 2015. godine, obzirom da ne tvrdi i da ovaj događaj ne dovodi u vezu sa KPZ Zenica i uslovima izdržavanja izrečene kazne zatvora.
15. Nadalje, apelant kao opravdanje za donošenje privremene mjere kojom bi bilo prekinuto izdržavanje izrečene kazne zatvora navodi da je kod njega nastupila psihička bolest Paranoidni poremećaj. U prilog ovih tvrdnji apelant je predočio dokumentaciju iz KPZ Zenica koja uključuje i nalaz specijaliste neuropsihijatra, u kom je konstatirana naprijed navedena dijagnoza.
16. Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav 5. Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je predhodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupana na www.ustavnisud.ba).
17. Ustavni sud podsjećala je članom 161. stav 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ br. 12/10-pečišćeni tekst i 100/13, u daljnjem tekstu ZIKS BiH) propisano da se zatvoreniku može odrediti prekid izdržavanja kazne zatvora, stavom 2. istog člana da se u tom slučaju shodno primjenjuju, pored ostalog, odredbe člana 131. istog zakona kojim je propisano, da odgađanje izvršenja kazan zatvora može uslijediti i ako se radi o osobi koja je oblila od teže akutne bolesti, te stavom 4. da o prekidu odlučuje Krivično odjeljenje Suda BiH. Nadalje, članom 162. ZIKS BiH je određeno da se molba za prekid izdržavanja kazne zajedno sa mišljenjem zavoda dostavlja Krivičnom odjeljenju Suda BiH. Najzad, članom 140. ZIKS BiH, pored ostalog, propisano da će se zatvorenik, koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora duševno oboli ili pokazuje teške psihičke smetnje, smjestit u zdravstvenu ustanovu, da o smještaju odlučuje ministar pravde na prijedlog upravnika zavoda, a na osnovu obrazloženog mišljenja stručnog tima ljekara koji imenuje ministar.
18. Apelant navodi da je podnio molbu putem KPZ Zenica Krivičnom odjeljenju Suda BiH za prekid izdržavanja kazne zatvora, ali ne navodi kakva je ishod ovog obraćanja i bio. Zbog toga, a imajući u vidu član 64 stav 5. Pravila Ustavnog suda, te relevantne odredbe ZIKS BiH, proizilazi da bi Ustavni sud usvajanjem apelantovog zahtjeva za donošenje privremen mjere prejudicirao odluku redovnog suda o pitanju iz njegove nadležnosti pred kojim je apleant već pokrenuo identično pitanje.
19. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan
20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman