Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4532/15 (D. M.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-4532/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP 4532/15, rješavajući zahtjev Dragana Makivića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragana Makivića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Makivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj s1 2 K 005313 15 Kž 3 od 26. avgusta 2015. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom će Ustavni sud „odložiti apelantov odlazak na odsluženje kazne zatvora, do meritornog odlučivanja Ustavnog suda BiH po ovoj apelaciji“.Uvodne napomene
2. Presudom Suda BiH broj X-K-06/193 od 23. juna 2010. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i dr. (još četiri optužena), apelant je proglašen krivim da je na način opisan pod tačkom 1. izreke presude u periodu od 25. avgusta do 4. septembra 2004. godine kao osnivač i lice ovlašteno za zastupanje, direktor pravnog lica „Madaco“ d.o.o., izbjegao plaćanje poreza u preciziranom iznosu propisanog poreznim zakonodavstvom Republike Srpske dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu, čime je počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 287. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Dalje, apelant je proglašen krivim da je na način opisan pod tačkama 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke presude, u preciziranim periodima tokom 2005. godine, izbjegao plaćanje poreza u preciziranom iznosu (prema optužnicama Tužilaštva BiH od 12. februara 2009. godine i od 25. januara 2010. godine). Utvrđeno je da je apelant time počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. u vezi s članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Sud BiH je apelantu za počinjena krivična djela utvrdio kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, odnosno od tri godine i tri mjeseca, te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Navedenom presudom na osnovu člana 41. st. 2. i 4. KZ BiH apelantu je izrečena i novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, dok je na osnovu člana 110. stav
1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelantu oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 629.742,80 KM, koju je apelant dužan isplatiti u korist budžeta BiH.
3. Odlučujući o izjavljenim žalbama, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je, donijelo presudu broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine, kojom je žalbu Tužilaštva BiH odbilo kao neosnovanu, dok je apelantovu žalbu kao i ostalih optuženih djelimično uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela tako što se apelant proglašava krivim da je radnjama opisanim u izreci prvostepene presude počinio produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZ BiH u vezi s članom 54. KZ BiH. U dijelu odluke o glavnim kaznama apelantu je smanjena kazna zatvora sa tri godine i šest mjeseci na tri godine. U preostalom dijelu u odnosu na apelanta prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
4. Ustavni sud je, odlučujući o podnesenoj apelaciji protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine, donio Odluku broj AP 1185/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1185/11 od 14. maja 2015. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) kojom je utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i shodno tome, ukinuo osporenu presudu Apelacionog odjeljenja Suda BiH, te predmet vratio na ponovno odlučivanje. Ustavni sud je u navedenoj odluci (tačka 48) nalazeći da je Sud BiH utvrdio da je apelant poslujući s preduzećem „Eder moda“, čiji je vlasnik Džavid Mečević, na ostvareni promet robe u iznosu od 289.152,61 KM utajio porez na promet robe u iznosu od 57.830,52 KM, te da je „Sud BiH konkretne činjenice smatrao utvrđenim prije svega i na osnovu izjave svjedoka Džavida Mečevića, koji je s Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o imunitetu i protiv kojeg je obustavljena prethodno pokrenuta istraga zbog počinjenja krivičnih djela organiziranog kriminala i pranja novca, utvrdio da „Sud BiH nije dovoljno i argumentirano obrazložio zašto je prihvatio iskaz spornog svjedoka kao istinit“. S tim u vezi, Ustavni sud je ukazao da Sud BiH nije ponudio bilo kakve druge argumente zašto je smatrao da su narudžbenice robe i uplate novca bile fiktivne, osim što je to izjavio sporni svjedok.
5. Imajući u vidu utvrđene činjenice u konkretnom krivičnom postupku, Ustavni sud je zaključio da Sud BiH nije u smislu prava na pravično suđenje ponudio dovoljne i argumentirane razloge zašto je prihvatio iskaz spornog svjedoka, te imajući u vidu i naknadne „nove dokaze“ (izjašnjenje spomenutog svjedoka ovjereno notarskim pečatom), Ustavni sud nalazi da iz navedenoga proizlazi razumna sumnja u objektivnost tog iskaza. Stoga Ustavni sud je zaključio da okolnosti pod kojima je pribavljen sporni dokaz, kao i „novi dokazi“, izazivaju osnovanu sumnju u njegovu vjerodostojnost i tačnost, zbog čega u postupku nisu ispunjeni zahtjevi poštenog suđenja. S obzirom na navedeno Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iskaz svjedoka koji je dobio imunitete od krivičnog gonjenja nije potkrijepljen i drugim dokazima, a okolnosti konkretnog slučaja izazivaju osnovanu sumnju u njegovu vjerodostojnost i tačnost.
Osporena presuda
6. Postupajući u ponovljenom postupku, Apelaciono vijeće je, donijelo presudu broj S1 2 K 005313 15 Kž 3 od 26. avgusta 2015. godine kojom je žalbe Tužilaštva BiH i optuženog S. Z. odbio kao neosnovane, dok je apelantovu žalbu i žalbu drugooptuženog, djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela na način da se apelant i optuženi H.G. i A. K. proglašavaju krivim da su radnjama opisanim u izreci prvostepene presude počinili i to apelant produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZ BiH u vezi s članom 54. KZBiH, a ostali optuženi produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZ BiH kako je pobliže precizirano u odnosu na optužene u izreci presude. U dijelu odluke o glavnim kaznama apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu u odnosu na apelanta prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je ponovilo da se žalbama apelantove odbrane ukazuje da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama ZKP BiH ne može zasnovati, budući da su „iskazi Vlajčić Osmana i Mečević Džavida, nezakoniti dokazi, jer je davanje imuniteta od strane tužioca od krivičnog gonjenja osumnjičenima Vlajčić Osmanu i Mečević Džavidu, po pozitivnom zakonodavstvu potpuno isključeno i izvan okvira i uslova predviđenih zakonom o imunitetu nosiocima određenih funkcija, kao i da se davanje imunitet, u skladu sa odredbom člana 84. ZKP BiH, odnosi isključivo na svjedoke u krivičnom postupku, a ne i na osumnjičene“. Ocjenjujući navedeni prigovor Sud BiH je u obrazloženju naveo da je članom 17. ZKP BiH propisan princip legaliteta krivičnog gonjenja, prema kojem je tužilac dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano, te da u tom smislu postoje i pretpostavke koje se odnose na izuzetke od principa legaliteta krivičnog gonjenja i primjenu principa oportuniteta. Apelaciono vijeće je istaklo da je za konkretan slučaj relevantan izuzetak predviđen odredbom člana 84. ZKP BiH, kojom se odustaje od krivičnog gonjenja za krivična djela u kojima će tužilac dati imunitet svjedoku, to jeste pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. Dalje je navedeno da su osporavani iskazi svjedoka Džavida Mečevića i Osmana Vlajčića zapravo iskazi koji su rezultat navedenog izuzetka od principa legaliteta, a koji je, u skladu s odredbom člana 35. stav 2. tačka c) ZKP BiH, postupajući tužilac legitimno i ispravno iskoristio. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa žalbenim prigovorima kojim se osporava odluka o imunitetu, Apelaciono vijeće je zaključilo da se u suštini u konkretnom slučaju osporava sama svrha i cilj davanja odluke o imunitetu, budući da se po logici apelantove odbrane svako lice koje se može svojom izjavom izložiti krivičnom gonjenu mora posmatrati kao osumnjičeno lice, a ne kao svjedok. U takvom slučaju uvijek bi se radilo o osumnjičenim licima, a nikada o svjedocima koji mogu biti zaštićeni od krivičnog gonjenja davanjem imuniteta. Apelaciono vijeće je smatralo da je postupajući tužilac u fazi istrage iskoristio svoja prava i dužnosti, te da je davanjem imuniteta navedenim svjedocima pribavio zakonite dokaze subjektivne prirode koje je kao takve izveo njihovim saslušavanjem u toku glavnog pretresa i kao materijalne dokaze uveo u spis predmeta i zapisnike o njihovom saslušanju u svojstvu svjedoka. Apelaciono vijeće je istaklo da je i iz materijalne dokumentacije vidljivo da su sporni iskazi u istrazi dati u svojstvu svjedoka, a ne kako se neosnovano tvrdi žalbom u svojstvu osumnjičenih lica.
8. Nadalje, Apelaciono vijeće je navelo da iz prvostepene presude jasno proizlazi da se presuda u dijelu gdje se obrazlaže činjenični supstrat iz tačke 4. izreke presude, u odnosu na apelantove radnje kao i radnje optuženog Huseina Glavaša, ne zasniva isključivo na iskazu svjedoka Dževada Mečevića, te da stoga obrazloženje koje je dao prvostepeni sud, kao ispravno prihvata u cjelini i Apelaciono vijeće. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je ocjenom iskaza svjedoka Džavida Mečevića, te svjedoka Nihada Spahića (policajca u MUP-u Zeničko-dobojskog kantona, koji je vršio istražne radnje vezano za sporne transakcije između pravnih lica „Madaco“ i „Eder moda“), kao i ocjenom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Kerime Prašljivić od 18. septembra 2008. godine te po osnovu materijalne dokumentacije računa, narudžbenica, otpremnica i uplatnica u odnosu na „Medeco“ d.o.o. Banja Luka i „Eder Moda“ d.o.o. Maglaj, nesumnjivo je utvrđeno da je apelant zajedno sa Huseinom Glavašom u periodu od 26. avgusta do 31. decembra 2005. godine u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet, robu (šporete, hladnjake, veš mašine i slično), prodao njemu poznatim kupcima za gotov novac u ukupnom iznosu od 289.152,61 KM, koji promet nije ispunjavao uslove iz članova 4. i 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, te protivno članovima 21, 24., 26. i 27. istog Zakona, nije obračunao i prijavio, niti na isti platio porez u iznosu od 57.830,52 KM, a da bi to prikrio, sačinio 9 lažnih računa za robu i otpremnice, uz pribavljanje ovjerenih fiktivnih narudžbenica sa izjavom da roba služi za dalju prodaju pravnom licu „Eder moda“ d.o.o. Maglaj u vlasništvu Džavida Mečevića, lažno prikazujući u svom knjigovodstvu da je robu prodao i isporučio pravnom licu „Eder moda“ d.o.o. Maglaj, da bi navedeni gotov novac žiralno prikazao u platnom prometu pravnog lica „Madaco“ d.o.o. Banja Luka. Sud BiH je takođe naveo da je optuženi Husein Glavaš, navedeni gotovi novac, koji je poticao od apelanta, kao i pripremljene račune, otpremnice i narudžbenice sa izjavom stavljao na raspolaganje Džavidu Mečeviću, da bi potom Džavid Mečević po uputama optuženog Huseina Glavaša, gotov novac u iznosu od 266.009,11 KM, najprije polagao kao pazar na transakcione račune „Eder moda“ otvorene u ,,IK banci“ d.d. Zenica i ,,ABS banci“ d.d. Sarajevo, a potom istovremeno vršio transfer tog novca na račun pravnog lica „Madaco“ otvoren u Razvojnoj banci d.d. Banja Luka, kao uplate za robu koja nikad nije bila predmet stvarnog poslovanja, a u knjigovodstvenoj dokumentaciji pravnog lica „Eder moda“ stavljena je naznaka da su transferi vršeni fiktivno.
9. Imajući u vidu navedeno obrazloženje, kao i sadržaj dokaza koji je cijenjen od strane prvostepenog suda (iskaz svjedoka Džavida Mečevića, iskaz svjedoka Nihada Spahića, nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kao i materijalne dokumentacije - 9 lažnih računa za robu i otpremnice), Apelaciono vijeće je zaključilo da iz navedenog proizilazi da su dati dovoljni i objektivni argumenti na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoje tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom prometu robe, a koje zaključke je kao valjane i ispravne u cijelosti prihvatilo apelaciono vijeće.
10. Stoga, Apelaciono vijeće je zaključilo da se prvostepena presuda, tačnije tačka 4 izreke prvostepene presude, ne zasniva u najvećoj mjeri na iskazu spornog svjedoka Džavida Mečevića, niti je zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti i Huseina Glavaša, izveden na temelju paušalne ocjene takvog dokaza, nego upravo suprotno, ocjenom svih drugih istaknutih provedenih dokaza u toku postupka, te je nesporno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom prometu robe, zbog čega se žalbeni prigovori apelantove odbrane kojima se ukazuje suprotno, odbijaju kao neosnovani.
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je u iscrpnim navodima obrazložio u čemu se po njegovom mišljenju sastoji povreda navedenih ustavnih prava
12. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „odložiti apelantov odlazak na odsluženje kazne zatvora, do meritornog odlučivanja Ustavnog suda BiH po ovoj apelaciji“. Apelant je obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere naveo da boluje od teške akutne upale srčanog mišića, teške akutne ishemije srca i kritično visokog krvnog pritiska, te da mu je neophodno bolničko liječenje. Apelant je kao dokaz zdravstvenog stanja dostavio nalaz i mišljenje prim. dr. Senada Pešte, stalnog sudskog vještaka medicinske struke od 6. oktobra 2015. godine. Apelant je osim navoda o zdravstvenom stanju, istakao da, „okolnosti ovog predmeta nesumnjivo ukazuju na ozbiljna kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“ te „imajući u vidu ozbiljna ustavna pitanja koja se pokreću apelacijom i koja je neophodno meritorno ispitati“, apelant je predložio da Ustavni sud „privremeno do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji odloži odlazak apelanta na odsluženje kazne zatvora“.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju apelant je u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere naveo da je njegovo zdravstveno stanje teško, te da mu je neophodno bolničko liječenje. Također, navodi koje apelant ističe u prilog donošenja privremene mjere tiču se i merituma spor, odnosno povrede njegovih prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Pored toga, vezano za apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09 i 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 131. do 133), a jedan od osnova za odlaganje je i okolnost da je osuđeni obolio od teže akutne bolesti, na kojoj tvrdnji apelant temelji svoj zahtjev za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman