Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4589/14 (Ž. T. i drugi)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4589/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4589/14, rješavajući apelacije Željka Todorovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Todorović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 008160 14 Gž od 15. avgusta 2014. godine;

Almin Hodžić i Nedžad Hodo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 006526 14 Gž od 4. septembra 2014. godine;

Elvedina Ivojević, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 002915 14 Rsž od 14. oktobra 2014. godine;

Siniša Irić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 142862 13 Rev od 26. juna 2015. godine;

„Energopetrol“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 083502 15 Rev od 25. avgusta 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4589/14

1. Željko Todorović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Vlajko Martić, advokat iz Doboja, podnio je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 008160 14 Gž od 15. avgusta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta radi ispunjavanja uslova za odlazak u penziju, vraćanje apelanta na rad i isplata potraživanja iz radnog odnosa), te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da apelant ima preko 40 godina staža osiguranja te da je ispunio uslove za penzionisanje, propisane odredbom člana 60. stav 1. točka c) Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine i člana 71. stav 1. točka a) alineja 1. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Također je utvrđeno da je neosnovan apelantov prigovor da je sporno rješenje tužene doneseno u vrijeme dok je bio privremeno nesposoban za rad zbog bolesti, budući da apelant nije dokazao ovu činjenicu ovjerenim izvještajem nadležne medicinske ustanove. AP-5243/14

2. Almin Hodžić, iz Zenice, i Nermin Hodo, iz Goražda, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 006526 14 Gž od 4. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplate uvećanja osnovne plate i razlike plate za utuženi period), te su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se apelantima isplaćivala naknada propisana odredbom člana 62. stav 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine koja pripada svim profesionalnim vojnim licima jer im je plata uvećavana za 20% na ime vojnog dodatka. U konačnoj osporenoj odluci se navodi da apelanti ne obavljaju nijedan od poslova nabrojanih u Odluci Vijeća ministara broj 213/08 od 3. februara 2008. godine, niti im je tužena u utuženom periodu rješenjima priznala pravo na poseban dodatak, te je zaključeno da apelanti nemaju pravo i na dodatak propisan navedenom Odlukom, jer se isplaćuje samo profesionalnim vojnim licima koji su raspoređeni na posebne dužnosti, a što apelanti nisu.

AP-5414/14

3. Elvedina Ivojević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Olova, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 002915 14 Rsž od 14. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva radi zaštite prava iz radnog odnosa (koji se odnosio na isplatu razlike za naknadu za ishranu, te razliku naknade za godišnji odmor), te je apelantica obavezana da naknadi troškove parničnog postupka tuženom. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantica kao zaposlenica tuženog imala osiguranu ishranu u toku radnog vremena u utuženom periodu, te da je tuženi poslovne godine 2009. i 2010. godinu završio sa gubitkom, a da apelantica nije dokazala da je koristila godišnji odmor u 2011. godini te nema ni pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora. AP-4366/15

4. Siniša Irić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 142862 13 Rev od 26. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, vraćanje apelanta na rad i isplata potraživanja iz radnog odnosa), te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant kao radnik kod tuženog, nesavjesno i nemarno izvršavao svoje radne obaveze, tako što je više puta načinio lakšu povredu radne obaveze, zbog čega mu je tužitelj tri puta izrekao disciplinsku mjeru novčanu kaznu. Također je utvrđeno da, s obzirom na navedeno, tuženi apelantu nakon što je načinio novu lakšu povredu radne obaveze, izrekao disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa, jer je smatrano da je apelant učinio težu povredu radne obaveze iz odredbe 4. tačka 11. Pravilnika tuženog. Slijedom navedenog, Vrhovni sud zaključuje da, s obzirom da je apelant povrede radnih obaveza ponavljao, njihova brojnost i oblik njihovog ispoljavanja, da su ostvarena obilježja teže povrede radnih obaveza, zbog učestalog ponavljanja lakših povreda radnih obaveza, za koju je tuženi bio ovlašten izreći apelantu disciplinsku mjeru otkaza ugovora o radu temeljem odredaba člana 98. stav 3. Zakona o radu RS i člana 4. tačka 11. Pravilnika tuženog. Vrhovni sud, također, zaključuje da nije osnovan prigovor zastare apelanta, jer od povrede radne dužnosti, koja se apelantu stavljena na teret odlukom o otkazu ugovora o radu, do pokretanja disciplinskog postupka nije protekao rok zastarjelosti od tri mjeseca, niti je od pokretanja tog postupka do donošenja odluke o utvrđivanju odgovornosti apelanta, protekao rok od šest mjeseci propisan u članu 22. Pravilnika tuženog.

AP-4950/15

5. „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 083502 15 Rev od 25. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju na ime razlike osnovnih plata određeni novčani iznos za određeni vremenski period, kao i da tužitelju uplati doprinose kod nadležnog fonda PIO na obračunatu i dosuđenu razliku plata za sporni vremenski period, te je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka. U toku parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je neosnovan apelantov prigovor blagovremenosti, jer rokovi za podnošenje tužbe iz odredbe člana 103. Zakona o radu F BiH, se ne primjenjuju na novčana potraživanja iz radnog odnosa, nego se primjenjuje zastara iz član 106. istog zakona, obzirom da je tužba podnesena prije nego je nastupila zastara potraživanja shodno članu 106. Zakona o radu, nije bilo osnova da se tužba odbaci kao neblagovremena. U konačnoj osporenoj odluci se navodi, da neosnovano apelant prigovara da ga Kolektivni ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU) ne obavezuje, jer je apelant društvo sa većinskim privatnim kapitalom, iz razloga što promjena vlasničke strukture poslodavca, sama po sebi, ne sprječava prenose dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika na apelanta (kao poslodavca), sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu GKU, koji je do tada obavezivao poslodavca, te ga takav ugovor o radu obavezuje sve do njegove izmjene ili prestanka. Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4589/14.

7. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4589/14 (Ž. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio