Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-144/14 (B. D.,F. K.,"AUROGMM" d.o.o. Čitluk,L. U.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-144/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-144/14, rješavajući apelacije Branka Dadića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branko Dadić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 031678 13 GŽ od 25. decembra 2013. godine;

Fahrudin Kurević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 128986 12 REV od 8. oktobra 2013.

godine;

"AUROGMM" d.o.o. Čitluk, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 037176 14 Rev od 21.

maja 2015. godine;

Lazar Udovičić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 012132 13 Rev od 19. maja 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-144/14 Branko Dadić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Marko Raguž advokat iz Stoca, podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 031678 13 GŽ od 25. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine isplati određeni novčani iznos na ime materijalne štete nastale na njegovom motornom vozilu usljed saobraćajne nezgode. U postupku je utvrđeno da je vozilo kojim je upravljao pretpostavljeni uzročnik predmetne saobraćajne nezgode bilo registrirano kod „Hercegovina osiguranja“ d.d. Mostar, nad kojim je pokrenut i otvoren likvidacioni postupak i u sklopu kojeg su svi podnositelji zahtjeva za osiguranje pozvani da prijave svoja potraživanja. Sud je zaključio da, budući da apelant nije prijavio svoja potraživanja postupajućem likvidacionom sudu, proizilazi da tuženi, u smislu odredaba Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju, nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari.

2. AP-145/14 Fahrudin Kurević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 128986 12 REV od 8. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Općina Tuzla isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zakupnine za period od februara 2004. do marta 2006. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant na temelju ugovora o kupoprodaji iz 2003. godine kupio poslovni prostor u Tuzli, ali da se ni apelantov pravni prethodnik, kao niti apelant nisu uknjižili kao vlasnici tog poslovnog prostora. Također je utvrđeno da je apelant nadležnoj općinskoj službi podnosio zahtjev za iseljenje tadašnjeg korisnika poslovnog prostora i uvođenja u posjed apelanta, ali da je taj postupak obustavljen zbog odustanka apelanta od uvođenja u posjed. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tužena svojim radnjama ili propuštanjem onemogućila apelanta da ostvari korist od zakupnine predmetnog poslovnog prostora, niti je apelant dokazao da je postojala izvjesnost ostvarenja koristi u konkretnom slučaju po redovnom tuku stvari, kao i dopušteni osnov po kojem bi ta korist bila ostvarena. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-3910/15 "AUROGMM" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Selimović advokat iz Sarajeva, podnio je 11. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 037176 14 Rev od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „RHEA EXPRESS“ d.o.o. Čitluk isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog izgubljenih pokretnih stvari-zlatnog nakita. U postupku je utvrđeno da je apelant sa preduzećem „Ren-Šped“ d.o.o. Sarajevo zaključio usmeni ugovor o otpremi-obavljanju špediterskih poslova (otpreme, prevoza i carinjenja), a koji su za predmet imali određenu količinu zlatnog nakita kupljenog u Južnoj Koreji. Također je utvrđeno da je tuženi, kao prevoznik kojeg je angažiralo preduzeće „Ren-Šped“ d.o.o. Sarajevo, predmetnu robu prevozio kombijem iz Zagreba do Sarajeva, ali da je prilikom carinjenja u Sarajevu utvrđeno da nedostaje određena količina robe. Sud je zaključio da, budući da je apelant bio u poslovnom odnosu sa preduzećem „Ren-Šped“ d.o.o. Sarajevo, te da se, u smislu odredaba člana 844. Zakona o obligacionim odnosima, radilo o posebnom slučaju otpreme sa ugovorenom fiksnom naknadom, proizilazi da je na preduzeću „Ren-Šped“ d.o.o. Sarajevo bila obaveza izbora prevoznika, te da navedeno preduzeće odgovara za rad prevoznika i drugih lica koja su se na osnovu ovlaštenja iz predmetnog ugovora poslužila. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju.

4. AP-3911/15 Lazar Udovičić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnio je 12. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 012132 13 Rev od 19. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Opština Prijedor naknadi materijalnu štetu prouzrokovanu obavezom plaćanja kirije za podstanarski odnos, za period od maja 2003. do aprila 2012. godine, kao i da mu isplati određeni novčani iznos na ime vrijednosti nezakonito oduzetog zemljišta, odnosno građevinske parcele na kojoj je započeo izgradnju porodične kuće. U postupku je utvrđeno da je tužena apelantu, kao raseljenom licu, na temelju rješenja koje je postalo pravomoćno 26. maja 2000. godine, dodijelila na korištenje gradsko građevinskog zemljište bez naknade, a radi izgradnje stambenog objekta. Također je utvrđeno da se apelant, ugovorom koji je ranije zaključio sa tuženom (26. aprila 2000. godine), obavezao da će u roku od jedne godine započeti sa izgradnjom objekta, nakon čega mu je tužena izdala odobrenje za građenje 13. novembra 2000. godine. Budući da je utvrđeno da je apelant sa izgradnjom objekta započeo tek 6. juna 2005. godine, tj. nakon isteka navedenog roka od jedne godine (koji je istakao 13. novembra 2001. godine), rješenjem tužene od 8. juna 2005. godine je apelantu naloženo da obustavi započetu izgradnju na pomenutoj parceli jer je gradio bez važećeg odobrenja za građenje. Zbog navedenog, sud je zaključio da apelant nije dokazao da su organi tužene poduzeli bilo kakvu nedopuštenu radnju iz koje bi nastala obaveza naknade štete apelantu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 144/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-144/14 (B. D.,F. K.,"AUROGMM" d.o.o… | Sudska praksa | Aktio