Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1527/15 (E. H.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1527/15

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1527/15, rješavajući apelaciju Edina Hamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Hamzića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja istrage u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 KTRZ 0003302 07 (raniji broj KT-RZ 116/07).

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 2. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja istrage koja se vodi pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u predmetu broj T20 KTRZ 0003302 07 (raniji broj

KT-RZ 116/07).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva je 2. juna 2015. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 5. juna 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Tužilaštvo je 14. marta 2007. godine Sudu Bosne i Hercegovine dostavilo prijedlog za preuzimanje predmeta Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo broj KT-42/01, koji se vodi protiv 40 osumnjičenika, među kojima je i apelant, zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s članom 180. KZBiH. Naredbom Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-07/342 od 26. marta 2007. godine preuzet je predmet Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo broj KT 42/01, te je za preduzimanje daljnjih radnji određeno Tužilaštvo.

6. U oktobru 2009. godine istraga je proširena na još jednog osumnjičenika, a Tužilaštvo je 12. jula 2010. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv 41 osobe, među kojima je i apelant.

7. Tužilaštvo je 28. januara 2010. godine obavijestilo Državnu agenciju za istrage i zaštitu, Odjeljenje za unutrašnju kontrolu, da se protiv apelanta vodi istražni postupak.

8. Državna agencija za istrage i zaštitu je Rješenjem broj 17-10-34-3-900-1/10 od 22. februara 2010. godine suspendirala apelanta s radnog mjesta policijskog službenika do okončanja istrage ili do okončanja krivičnog postupka, te je odredila da apelantu za vrijeme trajanja suspenzije pripada pravo na naknadu u iznosu od 65% njegove plaće. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je izjavio žalbu koja je odbijena Rješenjem Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-2-04-07-1- 54-1/10 od 8. marta 2010. godine.

9. Apelant je 24. februara 2010. godine, 25. marta 2010. godine, 28. aprila 2010. godine i 22. juna 2010. godine Tužilaštvu dostavio pismene podneske s molbom za razgovor ili saslušanje u svojstvu osumnjičenika.

10. Tužilaštvo je 15. decembra 2010. godine obavijestilo apelanta da su izvršene provjere kod postupajućeg tužioca i da se istraga intenzivno provodi.

11. Apelant je podnescima od 24. decembra 2010. godine, 13. februara 2012. godine, 3. decembra 2013. godine, 19. decembra 2013. godine i 9. juna 2014. godine zahtijevao saslušanje u svojstvu osumnjičenika.

12. Prema stanju u spisu, Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo u toku istrage saslušalo je 16 svjedoka i prikupilo 52 objektivna dokaza, a Tužilaštvo je u toku istrage saslušalo 201 svjedoka i prikupilo više od 400 objektivnih dokaza.

13. Nakon saslušanja svjedoka Tužilaštvo je proširilo istragu protiv još 18 osoba, te je 2. decembra 2013. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv 57 osumnjičenih osoba, među kojima je i apelant.

14. Tužilaštvo je 23. maja 2014. godine donijelo naredbu o obustavi istrage protiv 18 osoba, i to protiv pet osumnjičenika koji su preminuli, te protiv 12 osumnjičenika zbog toga što nije bilo dovoljno dokaza da su počinili krivičnopravne radnje navedene u naredbi o provođenju istrage.

15. Tužilaštvo je kao rezultat istrage u predmetu broj T20 0 KTRZ 0003302 07 od 6. juna 2014. godine podiglo optužnicu protiv E. G., M. Š. i M. B. zbog počinjenog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZBiH u vezi s članom 180. stav 1. KZBiH.

16. Prema navodima Tužilaštva iz odgovora na apelaciju, u odnosu na ostale osumnjičenike i apelanta istraga nije obustavljena, jer iz iskaza do tada saslušanih svjedoka proizlazi da su počinili krivičnopravne radnje iz čl. 173. i 175. KZBiH i istraga je nastavljena.

17. Prema stanju u spisu, Ustavni sud zapaža da je istražni postupak u predmetu u toku. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da istraga u predmetu koji se vodi protiv njega traje nerazumno dugo, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, između ostalog, naveo da se nakon saznanja da se protiv njega vodi istražni postupak u Tužilaštvu u periodu od 24. februara 2010. godine do trenutka podnošenja apelacije sedam puta lično i posredstvom advokata pismeno obraćao postupajućem tužiocu i glavnim tužiocima, čime je ukazivao na spremnost za saradnju, predlažući da bude primljen na razgovor ili saslušanje u svojstvu osumnjičenika, uz napomenu da je spreman da svjedoči o svim njemu poznatim dešavanjima u toku ratnog sukoba na području općine Trnovo. Također, podnosilac zahtjeva je naveo da, ukoliko se uzme u obzir da je od 23. februara 2010. godine pod suspenzijom zbog čega ostvaruje pravo na naknadu u iznosu od 65% od iznosa plaće, očigledno je da postupajući tužilac nije imao u vidu značaj koji konkretan predmet ima za apelanta. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i apelantu odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja istrage.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je izložilo hronologiju postupka kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je istaklo da su tačni apelantovi navodi da je Tužilaštvu dostavljao pismene molbe u kojima je iskazivao spremnost za saradnju, međutim, Tužilaštvo je istaklo da, shodno odredbama ZKPBiH, utvrđuje plan provođenja istrage, te da samostalno odlučuje o dinamici kako u pogledu saslušanja svjedoka, prikupljanja materijalnih dokaza, tako i o dinamici ispitivanja osumnjičenika, te da odredbama ZKPBiH nije propisano da Tužilaštvo mora udovoljiti zahtjevu osumnjičenika da ih sasluša. Također, Tužilaštvo navodi da je od 2007. godine saslušavalo svjedoke i prikupljalo materijalne dokaze, a svjedoci su saslušavani i u vrijeme kada se apelant obraćao Tužilaštvu. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je dalje ukazalo na to da, prema dotadašnjoj praksi Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, u situaciji kad se istraga ne okonča u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage potrebne mjere da se istraga okonča nije preduzimao Kolegij Tužilaštva zbog toga što su predmeti ratnog zločina veoma komplicirani i složeni predmeti, koji se u roku od šest mjeseci i ne mogu okončati, a tužioci su i bez odluke Kolegija nastavljali rad s predmetima, pri čemu se ističe da se radi o predmetima koji spadaju u kategoriju takozvanih starih spisa koji su započeti pred kantonalnim, odnosno okružnim tužilaštvima, a koja su Tužilaštvo i Sud BiH preuzeli u nadležnost shodno odredbi člana 449. stav 2. ZKPBiH. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo smatra da je provodilo opsežnu istragu protiv velikog broja osoba, da je protiv tri osumnjičene visokopozicionirane osobe podiglo optužnicu zbog počinjenog krivičnog djela iz čl. 173. i 175. KZBiH u vezi s članom 180. KZBiH, da je protiv pojedinih osumnjičenika obustavilo istragu, što zbog smrti osumnjičenika, što zbog toga što nema dokaza da su počinili predmetna krivična djela, a protiv 37 osumnjičenika, među kojima je i apelant, istraga nije obustavljena i Tužilaštvo će u odnosu na tih 37 osoba, pa i u odnosu na apelanta, naknadno donijeti tužilačku odluku.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.

Član 17.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 18.

Posljedice pokretanja postupka Kad je propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, ove posljedice, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice. Ako se radi o krivičnim djelima s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, ove posljedice nastupaju od dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira je li postala pravomoćna.

Član 35.

Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,

b) sprovede istragu u skladu s ovim zakonom, (…).

Član 225.

Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Prije okončanja istrage Tužitelj će saslušati osumnjičenog, ukoliko ranije nije bio saslušan.

(3) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužilaštva. VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog toga što istraga koja se vodi protiv apelanta u Tužilaštvu nije okončana u „razumnom roku“, te da postojeća zakonska rješenja ne nude osumnjičeniku mogućnost da se žali na dužinu istrage, tj. da to pitanje pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je zbog neokončanja istrage u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je istraga okončana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa. Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju za apelanta postoji „optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja tog zaključka, Ustavni sud se poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 47 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Period koji se uzima u obzir

30. U skladu s praksom Evropskog suda, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima, pri ocjeni razumnog roka, vezuje se za trenutak u kojem je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za krivično djelo, jer od tog trenutka ima interes da o postojanju te sumnje sud donese odluku. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je uhićenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Dalje, za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojemu je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud i u krivičnim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).

31. Ustavni sud zapaža da je u postupku prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 22. februara 2010. godine kada je apelantu rješenjem Državne agencija za istrage i zaštitu izrečena mjera suspenzije s radnog mjesta do okončanja istrage ili do okončanja krivičnog postupka. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zapaža da istražni postupak, računajući od trenutka donošenja rješenja Državne agencije za istrage i zaštitu, traje više od pet godina i da je još u toku.

Analiza razumnosti trajanja postupka

32. Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, najprije u pogledu ocjene složenosti predmeta, primjećuje da se predmetna istraga vodi zbog osnova sumnje da su počinjena krivična djela iz oblasti ratnih zločina. S obzirom na složenost dokazivanja u predmetnom postupku (veliki broj svjedoka koje je potrebno ispitati i dokumentacije koju je trebalo pribaviti), te veliki broj osumnjičenika, Ustavni sud nalazi da se radi o izuzetno složenom predmetu kako u pogledu činjeničnih tako i pravnih pitanja.

34. U odnosu na postupanje Tužilaštva, Ustavni sud najprije ukazuje na to da je shodno akuzatornom principu koji je propisan ZKPBiH odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj tužiočevoj nadležnosti. Također, tužiočeva zakonska obaveza je da preduzme krivični progon kada postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, te da vodi računa o rasvjetljavanju kako činjenica koje terete osumnjičenika tako i onih koje mu idu u prilog. Kolegij Tužilaštva u skladu sa ZKP preduzima mjere radi okončanja istrage u slučaju kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o njenom provođenju. Ustavni sud, dalje, zapaža da odredbama ZKP nije propisano koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana u slučaju kada Kolegij Tužilaštva preduzme potrebne mjere i radnje u svrhu njenog okončanja, kao i koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana nakon preduzimanja tih mjera. Međutim, Ustavni sud smatra da se u svakom slučaju navedene zakonske odredbe (član 225. ZKP kojim je regulirano okončanje istrage) ne mogu tumačiti kao pravo Tužilaštva da istragu može voditi neograničeno jer bi na taj način bilo dovedeno u pitanje jedno od osnovnih prava osumnjičenika, a to je da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. Suprotno tumačenje iluzornim bi učinilo obavezu organa koji učestvuju u postupku da uspostave pravilan balans između principa da krivični postupak mora biti hitan i da mora osigurati pravilno administriranje pravde.

35. Analizirajući postupanje Tužilaštva u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo nakon preuzimanja predmeta od Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo u postupku koji se vodio protiv 40 osoba, uključujući i apelanta, 12. jula 2010. godine donijelo naredbu o proširenju istrage protiv još jedne osobe, te da je 2. decembra 2013. godine, na osnovu iskaza svjedoka, donijelo naredbu o proširenju istrage protiv još 18 osumnjičenika, pri čemu je istaklo da je predmetnom istragom bilo obuhvaćeno ukupno 57 osoba. Zatim, iz stanja spisa proizlazi da je Tužilaštvo 23. maja 2014. godine donijelo naredbu o obustavi istrage protiv 17 osoba, i to protiv pet osoba koje su preminule, te protiv 12 osumnjičenika zbog toga što nije bilo dovoljno dokaza da su počinili krivičnopravne radnje navedene u naredbi o provođenju istrage. Dalje proizlazi da je Tužilaštvo u toku istrage saslušalo 201 svjedoka i prikupilo više od 400 objektivnih dokaza. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo kao rezultat predmetne istrage u odnosu na tri osobe podiglo optužnicu koju je potvrdio Sud Bosne i Hercegovine, te da je istraga ostala neokončana u odnosu na 37 osoba, među kojima je i apelant.

36. S druge strane, u odnosu na apelantovo postupanje, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dotadašnjem trajanju postupka. Naprotiv, iz stanja spisa proizlazi da je apelant u više navrata iskazivao spremnost za saradnju i zahtijevao saslušanje u svojstvu osumnjičenika. Tim više jer je okončanje predmetne istrage bilo od posebnog značaja za apelanta jer je Državna agencija za istrage i zaštitu u kojoj je bio zaposlen na radnom mjestu policijskog službenika zbog pokretanja istrage donijela rješenje o apelantovoj suspenziji s radnog mjesta, a ta mjera je na snazi do okončanja istrage odnosno krivičnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je u krivičnim predmetima zahtjev za suđenje u razumnom roku kreiran s ciljem da se izbjegne da optužena osoba bude predugo u neizvjesnosti o svojoj sudbini (vidi Wemhoff protiv Njemačke). Iz navedenog nesumnjivo proizlazi da je pokretanje istrage imalo učinak na normalno odvijanje apelantovih životnih odnosno poslovnih aktivnosti i da se apelant duži period nalazi u neizvjesnosti u pogledu budućeg statusa, a ta neizvjesnost može biti otklonjena tek konačnom odlukom o postojanju krivičnog djela i njegove odgovornosti. Međutim, imajući u vidu da apelant za vrijeme trajanja suspenzije ipak ostvaruje naknadu u iznosu od 65% od iznosa plaće, Ustavni sud nalazi da apelant nije u potpunosti lišen svojih prava po osnovu radnopravnog statusa.

37. Uvažavajući navedeno, Ustavni sud će ocijeniti da li to što istraga protiv apelanta traje više od pet godina i nije okončana dovodi u pitanje apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, iz stanja spisa proizlazi da se radilo o izuzetno složenom i kompliciranom predmetu, predmetu ratnog zločina, kojim je obuhvaćen veliki broj osumnjičenika, zbog čega je bilo nužno i donošenje, u više navrata, naredbi o proširenju, a zatim i o obustavi istrage u pojedinim slučajevima. Sve to je, očigledno, zahtijevalo duži vremenski period u kojem je trebalo sagledati predmet u cjelini kako bi se stvorili uvjeti da se istraga okonča. Pri tome, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu nije mogao zaključiti da Tužilaštvo nije u kontinuitetu preduzimalo radnje iz svoje nadležnosti, odnosno da je u tom periodu došlo do zastoja u radu Tužilaštva i nepotrebnih odlaganja u provođenju istrage. Upravo suprotno iz predmetnog spisa slijedi da je Tužilaštvo u toku istrage saslušalo 201 svjedoka i prikupilo više od 400 objektivnih dokaza. Iako je utvrdio da je okončanje istrage bilo od posebnog značaja za apelanta, Ustavni sud smatra da, imajući prije svega u vidu da se radi o predmetu koji pokreće izuzetno složena činjenična i pravna pitanja i u kojem je Tužilaštvo kontinuirano preduzimalo i preduzima poslove iz svoje nadležnosti, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.

38. Također, Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda u presudi Stjepanović i dr. protiv Bosne i Hercegovine od 16. decembra 2014. godine, tačke 28. i 29, prema kojem je standard ekspeditivnosti u takvim predmetima mnogo drugačiji od standarda koji se primjenjuje na nedavne događaje kod kojih vrijeme često ima suštinski značaj za očuvanje važnih dokaza. Također, Evropski sud je naglasio okolnosti koje su vladale u Bosni i Hercegovini, te veliki broj predmeta ratnih zločina pred domaćim sudovima pri procjeni poštivanja minimalnih standarda prava na pravično suđenje.

39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da, iako istraga traje više od pet godina, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja istrage.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što se radi o predmetu koji pokreće izuzetno složena činjenična i pravna pitanja i u kojem je Tužilaštvo kontinuirano preduzimalo i preduzima poslove iz svoje nadležnosti.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1527/15 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio