Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5245/15 („Hypo Alpe-Adria-Bank“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5245/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-5245/15, rješavajući apelaciju „Hypo Alpe-Adria-Bank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Hypo Alpe-Adria-Bank“ a.d. Banja Luka protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 118794 15 Gž 2 od 8. septembar 2015.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Hypo Alpe-Adria-Bank“ a.d. Banja Luka protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 118794 15 Gž 2 od 8. septembar 2015.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

„Hypo Alpe-Adria-Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 118794 15 Gž 2 od 8. septembra 2015. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se spriječila naplata sudskih penala, odnosno tražio je: odgađanje izvršenja rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 118794 11 Ip od 28. novembra 2014. godine; zabranu tražiocu izvršenja da traži prinudno izvršenja naprijed navedenog rješenja Osnovnog suda od 28. novembra 2014. godine; zabranjuje se Osnovnom sudu, te drugim nadležnim sudovima da određuju plaćanje sudskih penala apelantu zbog neispunjavanja obaveza određenih pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju broj PS- 159/05 od 5. aprila 2007. godine, te da ove mjere ostaju na snazi sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 28. novembra 2014. godine, kojim je naloženo apelantu kao izvršeniku da, na osnovu pravosnažne izvršne presude Osnovnog suda u Trebinju od 5. aprila 2007. godine, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja izda valjanu ispravu kojom je utvrđena vrijednost akcionarskog kapitala tražioca izvršenja u vlasničkoj strukturi apelanta, srazmjerno visini akcionarskog kapitala u iznosu od 1.178,02 KM počev od 31. decembra 1999. godine pa sve do donošenja presude i dalje, sa pripadajućim dividendama, podobnu za upis u nadležne registre vlasništva apelanta. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka, te je određeno da, ukoliko apelant ne postupi po ovom rješenju u roku od 15 dana od dana prijema istog, izriču mu se sudski penali u iznosu od 5.000,00 KM.

U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je istakao da tražilac izvršenja ima pravni interes da prijedlogom za izricanje sudskih penala, kao vid pritiska, utječe na apelanta s ciljem ispunjenja njegove dospjele obaveze. Budući da je apelant došao u docnju, jer određenu nenovčanu obavezu utvrđenu izvršnom ispravom nije izvršio u određenom roku, Okružni sud je naveo da je tražilac izvršenja imao dvije mogućnosti na raspolaganju: da traži prinudno izvršenje dugovane radnje u sudskom izvršnom postupku nekim od predviđenih sredstava izvršenja ili da u sudskom izvršnom postupku traži određivanje i plaćanje sudskih penala, kao u konkretnom slučaju, sve dok se dugovana radnja ne ispuni. Slijedom navedenog je zaključeno da su, u okolnostima konkretnog predmeta, kumulativno ispunjeni uslovi za izricanje sudskih penala, jer postoji izvršna isprava u smislu odredbe člana 23. Zakona o izvršnom postupku RS. Također je istaknuto da izvršna isprava obavezuje ne samo stranke, nego i izvršni sud, te je dužnost suda da provede pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku onako kako ona glasi, pa sud nije u izvršnom postupku ovlašten da u izvršnom postupku mijenja sadržaj, niti da preispituje pravilnost i zakonitost izvršne isprave. Na kraju je navedeno da apelant nije ničim dokazao da je neispunjenje nenovčane obaveze postalo nemoguće. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku RS u vezi sa članom 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku RS odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje S obzirom da je apelant osporio rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 118794 15 Gž 2 od 8. septembra 2015. godine koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem je naloženo je apelantu da, s ciljem izvršenja pravosnažne i izvršne presude iz parničnog postupka, izda valjanu ispravu kojom je utvrđena vrijednost akcionarskog kapitala tražioca izvršenja u vlasničkoj strukturi apelanta, te je apelantu utvrđena obaveza plaćanja sudskih penala ukoliko u ostavljenom roku (15 dana) ne postupi po osporenom rješenju. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Okružnog suda od 8. septembra 2015. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na kojeg se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji u odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda od 8. septembra 2015. godine, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg se pozvao (pravo na imovinu), osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesen osporeni Zaključak. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao (pravo na imovinu), odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5245/15 („Hypo Alpe-Adria-Bank“ a.d. Banja… | Sudska praksa | Aktio