Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-659/14 (M. V. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uknjižba
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-659/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-659/14, rješavajući apelacije Milorada Vreće i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milorad Vrećo, Božidar Vrećo, Branislav Vrećo, Obrad Vrećo i Milan Vrećo, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 002197 13 Rev od 13. novembra 2013. godine;
Sead Hečimović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 022114 13 Rev od 29. aprila 2014. godine;
Krsto Ristić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 013779 14 Gž od 4. juna 2014. godine;
Hasica Pajazetović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 015634 15 Gž 2 od 13. aprila 2015. godine;
H. M., N. M., K. M. i N. J., protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 033106 15 Gž od 23. aprila 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-659/14
1. Milorad Vrećo, Božidar Vrećo, Branislav Vrećo, Obrad Vrećo i Milan Vrećo(u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijeli su 10. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 002197 13 Rev od 13. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata podnesen radi priznavanja prava vlasništva i naknade štete, bliže opisan u dispozitivu prvostepene odluke. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da apelanti nisu dokazali pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, naime, nisu dokazali da je u smislu odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, njihov prednik imao pravni osnov za uknjižbu tog prava (pravno valjan ugovor o prenosu prava vlasništva iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa), a u smislu odredbe člana 7., 102. i 123. Zakona o parničnom postupku RS, na njima je teret dokazivanja ovih odlučnih činjenica. U svom obrazloženju Vrhovni sud još navodi, da se u katastar nepokretnosti upisuje pravo posjeda zemljišta a ne pravo vlasništva, pa upis prava posjeda prednika apelanata, nije dokaz da je on bio vlasnik spornog zemljišta, kako tvrde apelanti. Također zaključuje, da pošto apelanti nisu dokazali da su vlasnici predmetnog zemljišta, onda nije osnovan ni zahtjev za naknadu štete na ime posječenih stabala na spornom zemljištu. AP-3211/14
2. Sead Hečimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokatica iz Zenica, podnio je 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 022114 13 Rev od 29. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe na nekretninama bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, te je obavezan da naknadi troškove postupka tuženim. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjeva, da je po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, iz razloga što je pravosnažnom presudom u drugom parničnom postupku (u kojem je apelant bio tuženi a tuženi iz ovog postupka tužitelji) utvrđeno da su tuženi suvlasnici i sukorisnici 1/2 dijela predmetnih nekretnina, koja presuda je osnov za uknjižbu i što su tuženi oglašeni nasljednicima predmetnih nekretnina po rješenju o nasljeđivanju iza njihove majke, a koje rješenje je također bio osnov za uknjižbu. Slijedom navedenog Vrhovni sud u osporenoj odluci navodi da su donošenjem navedenih odluka tuženi u smislu odredbi člana 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a apelant je postao nesavjestan posjednik, te da apelant nije reagovo na vrijeme ukoliko je i ispunjavao uvjete za sticanje prava vlasništva održajem. Vrhovni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na kupoprodajni ugovor zaključen između njegovog prednika i prednika tuženih, jer je ugovor imao određenih manjkavosti u pogledu forme, kao i kod ispunjenja uslova za prijenos prava vlasništva, a koja su bliže opisane u prvostepenoj presudi, te da sama okolnost da je apelant plaćao porez na prihod od spornih nekretnina ne daje takvom posjedu kvalifikaciju savjesnosti potrebnu za sticanje prava vlasništva dosjelošću.
AP-3476/14
3. Krsto Ristić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 013779 14 Gž od 4. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužilaca podnesen protiv apelanta radi utvrđenja suvlasništva na nekretninama bliže opisanim u dispozitivu prvostepene odluke. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da dio predmetnih nekretnina koji čine tužbeni zahtjev, nakon odbijanja procenta utvrđenog saglasno načelima komasacionog postupka, predstavlja isključivo vlasništvo apelanta, dok na preostalim spornim nekretninama, na koje se odnosio usvojeni dio tužbenog zahtjeva, tužioci imaju pravo kao na zemljište koje su oni dobili u postupku kolonizacije. U odnosu na apelantov prigovor da je sporne nekretnine stekao održajem i odlukom državnog organa, Okružni sud je zaključio da postojanje odluke nadležnog upravnog organa (iz 2000. godine) kojom je apelantu priznato pravo svojine na svim nekretninama koje predstavljaju predmet ovog spora, ne sprječava tužioce da po osnovu ranije stečenih suvlasničkih prava traže utvrđenje svog suvlasničkog dijela na nekretninama dobijenim iz komasacione mase. Dalje je navedeno da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi iz člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima za udovoljavanje apelantovom prigovoru stjecanja svojine održajem na predmetnim nekretninama, jer je on znao da tužioci, u pogledu nekretnina u odnosu na koje je usvojen predmetni tužbeni zahtjev, imaju očuvane suvlasničke dijelove, te da se apelant, bez valjanog pravnog osnova, evidentirao kao isključivi nosilac stvarnog prava na predmetnim nekretninama u postupku komasacije, iz čega slijedi da je on od samog početka komasacije bio nesavjestan.
AP-3352/15
4. Hasica Pajazetović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 5. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 015634 15 Gž 2 od 13. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen protiv apelanta radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina bliže opisanih u dispozitivu prvostepene presude, te je apelant obavezan i da naknadi troškove postupka tužitelju. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da je tužitelj svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao na osnovu pismenog kupoprodajnog ugovora na kom su ovjereni potpisi stranaka, a što je uslov za valjanost ugovora o prijenosu vlasništva na nekretninama, na osnovu kojeg je dozvoljeno polaganja ugovora za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, pa kako je tužitelj ove bitne činjenice dokazao a apelant nije dokazao suprotno, to je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, kao i člana 54. Zakona o parničnom postupku. U konačnoj osporenoj odluci Kantonalnog suda se navodi, da je neosnovan apelantov prigovor na povrede odredaba parničnog postupka, jer se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari niti litispendenciji, jer u tekućem postupku i ranijem sudskom postupku u predmetu P-8/89 nisu iste osobe tužene, zatim ni predmet spora nisu iste parcele po svojim oznakama iz javnih registara nekretnina.
AP-3487/15
5. H. M., N. M., K. M. i N. J. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijeli su 9. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 033106 15 Gž od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen protiv apelanata radi predaje u posjed nekretnina bliže opisanih u dispozitivu prvostepene presude, te su apelanti obavezni da na ime korištenja predmetnih nekretnina isplate naknadu tužitelju. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je tužitelj u svojstvu kupca, zaključio kupoprodajni ugovor sa ZZ „Trebava Komerc u stečaju“ Doboj (kao prodavcem), i da su predmet tog ugovora bile i predmetne nekretnine. Dalje je utvrđeno da su apelanti zauzeli i da drže u posjedu i koriste dio predmetnih nekretnina koje su bile predmet pomenutog kupoprodajnog ugovora, ističući da svoje pravo na tim nekretninama temelje na pravu vlasništva svojih prethodnika, od kojih je zemlja oduzeta i arondirana, radi formiranja agrarnog fonda. U osporenoj konačnoj odluci Okružni sud zaključuje, da apelanti nisu dokazali da predmetne nekretnine drže kao savjesni posjednici po pravnom osnovu iste jačine ili jačem osnovu od tužioca, tako da ulazak apelanata i otpočinjanje korištenja predmetnih parcela nije bilo zasnovano na pravnom osnovu, a kako je po osnovu valjanog ugovora o kupoprodaji, na tužitelja upisan posjed predmetnih nekretnina kod nadležnog organa, to je on pretpostavljeni vlasnik i ima pravo da traži da mu apelanti predaju u posjed zauzete predmetne površine. Okružni sud, također zaključuje da tužilac ne može biti odgovoran što apelantima nije isplaćena naknada u vezi izvršene arondacije, niti tužilac može biti ograničen u raspolaganju nekretninama koje je kupio. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje Okružni sud navodi da pošto su apelanti bez valjanog pravnog osnova, zauzeli i koristili predmetne nekretnine, dužni su tužiocu da plate naknadu na ime korištenja predmetnog zemljišta.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-659/14.
7. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman