Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-346/14 (O. M.,T. K. i M. E.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-346/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-346/14, rješavajući apelacije Ostoja Misimović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ostoja Misimović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002571 13 Gž 2 od 8.
novembra 2013. godine;
Tomislav Kobelja, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 023295 13 Rev od 12. marta 2014. godine;
Mirsad Emkić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 021830 15 Rev 2 od 4. avgusta 2015. godine.
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-346/14
1. Ostoja Misimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Minhena, SR Njemačka, kojeg zastupa ZAK Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Bosanske Gradiške, podnio je 21. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002571 13 Gž 2 od 8. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom potvrđena je prvostepena presuda Osnovnog suda u Gradišci od 30. januara 2013. godine, kojom je utvrđeno da je ugovor o poklonu zaključen 4. juna 2002. godine između tuženih M.G. i D.J. kao poklonodavaca i apelanta kao poklonoprimca ništav i ne proizvodi pravno dejstvo, te je naloženo zemljišnoj knjizi da izvrši brisanje prava vlasništva nastalo upisom ugovora o poklonu između tuženih i apelanta. U toku postupka utvrđeno je da su 4. juna 2002. godine tuženi i apelant zaključili ugovor o poklonu, koji je istog dana ovjeren kod Osnovnog suda u Gradišci, a upisan u zemljišnu knjigu 17. septembra 2002. godine. Nadalje je utvrđeno da tuženi M.G. i D.J. nisu mogli raspolagati predmetnim nekretninama koje nisu u njihovom vlasništvu, pa ih stoga nisu ni mogli pokloniti apelantu. U skladu sa navedenim, utvrđeno je da je navedeni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, pa je kao takav ništav u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni sud konstatuje da nije osnovan apelantov prigovor da je bio savjestan i zakoniti sticalac predmetnih nekretnina, iz razloga što je od tuženih na poklon dobio nekretnine koje nisu u njihovom vlasništvu. Obzirom na to da navedeni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, sud je donio odluku kao u izreci presude.
AP-2557/14
2. Tomislav Kobelja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sesveta, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. iz Tuzle, podnio je 2. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 023295 13 Rev od 12. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova revizija, izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda u Bijeljini od 17. januara 2013. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda u Bijeljini od 27. septembra 2012. godine. Prvostepenom presudom je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništavan ugovor o zamjeni nekretnina (pobliže opisane u izreci presude), da se tužitelj ponovo uknjiži kao korisnik i vlasnik nekretnina, da mu se predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, naknadi vrijednost prodate robe, prodatih mašina i opreme u određenim novčanim iznosima, povrat u ponovni posjed umjetničke biste, isplata naknade u određenom novčanom iznosu na ime korištenja i upotrebe stambenog i poslovnog prostora, kao i kamenorezačke radnje. Odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja (da se utvrdi da su predmeti zamjene bile nekretnine tužitelja, ponovna uspostava katastarskog stanja, isplata novčanog iznosa na ime koristi za upotrebu tuđe stvari).
3. U toku postupka utvrđeno je da su apelant i tužena u Mađarskoj 9. jula 1992. godine zaključili ugovor o razmjeni nekretnina, da bi isti bio ovjeren 12. avgusta 1992. godine u Osnovnom sudu u Bijeljini, a nakon toga 16. jula 1992. godine na Korčuli zaključili i drugi ugovor o razmjeni nekretnina, koji je ovjeren 20. aprila 1993. godine. Nadalje, utvrđeno je da su predmet ugovora o razmjeni bile nekretnine tužene na Korčuli, Republika Hrvatska, i nekretnine apelanta u Bijeljini. Takođe je utvrđeno da nije postojala prinuda prema apelantu za zaključenje ugovora i da se ne radi o prividnom pravnom poslu. Isto tako, utvrđeno je da navedeni ugovor nije zaključen s namjerom međusobnog čuvanja imovine tužene i apelanta, što proizilazi iz ponašanja apelanta koji je otuđio, odnosno raspolagao nekretninama na Korčuli bez pristanka i znanja tužene. Najzad, zaključeno je da je nakon odlaska iz Bijeljine u apelantovoj STR „Lisca“ ostala beznačajna količina robe, a da su dvije mašine iz kamenorezačke radnje prodate za određeni novčani iznos, kao i da je navedeni novac suprug tužene predao apelantu u Mađarskoj. Obzirom na naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
AP-4779/15
4. Mirsad Emkić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 27. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 021830 15 Rev 2 od 4. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova revizija, izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli od 17. novembra 2014. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Tuzli od 10. jula 2014. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev da tužena izvrši tužitelju povrat dijela kupoprodajne cijene isplaćene u certifikatima u određenom novčanom iznosu. U toku postupka utvrđeno je da su apelant i tužena 4. februara 2000. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmeta tendera, kao i da su ugovorili cijenu predmeta tendera u određenom novčanom iznosu, od čega je apelant 35% iznosa uplatio gotovinski, a preostali dio je uplatio privatizacijskim certifikatima prenoseći ih na zbirni račun koji se vodio u poslovnoj jedinici Zavoda za platni promet. Nadalje, utvrđeno je, nakon što je pravosnažnom presudom utvrđeno da je navedeni ugovor ništav, tužena je 21. januara 2014. godine, putem Agencije za privatizaciju, na račun apelanta izvršila povrat certifikata primljenih po osnovu ništavog ugovora. U skladu s tim, zaključeno je da su se, prema izmjenjenoj odredbi čl. 18. stav 1. alineja 2. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije, certifikati mogli upotrebljavati do 30. juna 2015. godine za kupovinu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Isto tako, utvrđeno je da je tužena, povratom certifikata primljenih po osnovu ništavog ugovora, vratila primljene vrijednosti, te je na taj način uspostavljeno stanje koje je postojalo i prije zaključenja ništavog ugovora. Najzad, konstatovano je da nakon što je izvršen povrat primljenih certifikata, nema mjesta za davanje odgovarajuće naknade u novcu.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem 346/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman