Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-156/13 (N. M.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-156/13

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 156/13, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 058716 12 Gž od 27. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 058716 09 P od 30. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Smiljana Moravac- Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 058716 12 Gž od 27. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 058716 09 P od 30. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Raiffeisen Bank d.d. BiH (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju 8, 12. i 15. oktobra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 058716 09 P od 30. decembra 2011. godine Z. M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant kao drugotuženi obavezani su da tužiocu na ime neizmirenog duga prema Ugovoru broj 2845393236, dugoročnom namjenskom kreditu od 2. oktobra 2006. godine, isplate iznos od 9.594,40 KM, i to na ime glavnice iznos od 8.845,82 KM, a na ime kamate iznos od 748,58 KM i na glavni dug zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate u roku od 30 dana. Prvotuženi i apelant obavezani su da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM u roku od 30 dana. Istaknuto je da je predmet parnice tužiočev zahtjev da sud obaveže prvotuženog i apelanta kao dužnike da isplate iznos od 9.594,40 KM, od čega glavni dug u iznosu od 8.845,82 KM i kamatu na glavni dug u iznosu od 748,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

6. Navedeno je da je ocjenom izvedenih materijalnih dokaza, pročitanih na glavnoj raspravi od 30. novembra 2011. godine, utvrđeno da su tužilac kao davalac kredita i prvotuženi kao korisnik kredita zaključili 2. oktobra 2006. godine Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 2845393236 kojim je tužilac odobrio kredit prvotuženom u iznosu od 10.000,00 KM, protivvrijednosti 5.112,92 EUR na 84 mjeseca otplate uz kamatnu stopu od 10,49% u jednakim mjesečnim anuitetima od po 168,55 KM. Ugovor su potpisali prvotuženi kao korisnik i tužilac kao davalac kredita.

7. Tužilac je 2. oktobra 2006. godine s apelantom kao jemcem zaključio ugovor o supsidijarnom jemstvu kojim se apelant obavezao da će u slučaju da korisnik-prvotuženi iz bilo kojih razloga prestane da vraća kredit preuzeti obavezu od banke, izmiriti novčana potraživanja koja ima prema korisniku pod uslovima i na način kako se obavezao prvotuženi kao korisnik, a nakon što korisnik ne ispuni svoju obavezu ni u naknadno datom roku na osnovu pismenog poziva banke. U članu 2 ugovora o jemstvu utvrđuje se da apelant kao supsidijarni jemac garantuje povraćaj sredstava iz ugovora o jemstvu. Istaknuto je da su ugovor o jemstvu potpisali apelant kao jemac i tužilac kao davalac kredita.

8. Iz potvrde o stanju kredita sačinjene na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga i knjigovodstvene kartice dugoročnog novčanog kredita na ime prvotuženog utvrđeno je da se prvotuženi duži za ukupan iznos duga, i to glavnice u iznosu od 8.845,82 KM i pripadajuće kamate u iznosu od 748,58 KM, odnosno ukupno u iznosu od 9.594,40 KM sa stanjem na 6. februar 2009. godine. Tužilac je dostavio apelantu kao jemcu posljednju opomenu pred tužbu 29. novembra 2008. godine i 24. decembra 2008. godine na ukupan iznos duga od 9.594,40 KM. Iz tužiočevog otplatnog plana od 27. maja 2011. godine na ime prvotuženog proizlazi da je prvotuženom odobren kredit u iznosu od 10.000 KM na 84 rate.

9. Istaknuto je da je izvedenim dokazima tužilac dokazao osnov tužbenog zahtjeva. Ukazano je na to da prvotuženi kao glavni dužnik nije predlagao niti izvodio dokaze u prilog svojoj tvrdnji da na ugovor o jemstvu nije stavio svoj potpis u banci, pa je njegova tvrdnja ostala paušalna i nedokazana.

10. Osnovni sud je naveo da je članom 2 ugovora o jemstvu zaključenog između tužioca i apelanta od 2. oktobra 2006. godine utvrđeno da apelant kao jemac garantuje povraćaj sredstava iz ugovora o kreditu kao supsidijarni jemac.

11. Navedeno je da se u skladu s članom 1004 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO) od jemca može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo). Kako prvotuženi kao glavni dužnik nije ispunio svoju obavezu iz ugovora od 2. oktobra 2008. godine, to je tužilac pozvao apelanta kao jemca na ispunjenje obaveze posljednjom opomenom pred tužbu protiv prvotuženog i apelanta 12. marta 2009. godine radi naplate duga.

12. Istaknuto je da prvotuženi i apelant nisu predlagali ni izvodili dokaze, te da slijedom toga nisu ni dokazali da je dug po kreditu plaćen. Stoga je, prema mišljenju suda, tužilac izvedenim dokazima dokazao osnov i visinu duga.

13. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 058716 12 Gž od 27. novembra 2012. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Takođe je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 600,00 KM.

14. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da je tužilac s apelantom zaključio ugovor o jemstvu 2. oktobra 2006. godine. Članom 1 stav 1 tog ugovora konstatovano je da je banka odobrila glavnom dužniku-prvotuženom kredit u iznosu od 10.000,00 KM, što odgovara iznosu od 5.112,92 EUR, i da ukupna obaveza korisnika po glavnom ugovoru (glavnica + kamate) iznosi 14.158,20 KM, odnosno 7.238,97 EUR. Stavom 2 navedenog člana ugovora jemac se obavezao da će u slučaju da korisnik iz bilo kog razloga ne započne ili prestane da vraća kredit preuzeti obavezu da banci izmiri novčano potraživanje koje ima prema korisniku pod uslovom i na način kako se obavezao korisnik, a nakon što korisnik ne ispuni svoju obavezu ni u naknadnom roku na osnovu poziva banke. Istaknuto je da je tužilac pozvao prvotuženog posljednjom opomenom pred tužbu od 29. novembra 2008. godine da predmetni dug isplati u roku od pet dana od prijema opomene, a nakon toga 24. decembra 2008. godine posljednjom opomenom pred tužbu i apelanta da tužiocu isplati predmetni dug.

15. Prema mišljenju Okružnog suda, tužilac je u svemu postupao u skladu s članom 1 stav 2 ugovora o jemstvu, pa su se ostvarili uslovi da tužilac od apelanta potražuje sporni dug kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Ukazano je na to da sud nije mogao prihvatiti navode žalbe da tužilac nije pozivao prvotuženog da izmiri svoje obaveze po kreditu, kao i da apelant nije jemac prvotuženog.

16. Istaknuto je da je punomoćnik prvotuženog na pripremnom ročištu osporio tužiočev tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na kamatu ističući da je prvotuženi glavni dug oko 9.000,00 KM voljan platiti u ratama, s tim da ga tužilac oslobodi i zakonske zatezne kamate. Tužilac je zahtjevom tražio da mu tuženi isplati glavni dug, pripadajuću kamatu i zakonsku zateznu kamatu i pri takvom zahtjevu je ostao tokom prvostepenog postupka. Navedeno je da prvostepeni sud nije mogao uzeti u obzir djelimično priznanje tužbenog zahtjeva samo za glavni dug, a pogotovo isplatu u ratama jer je tužilac tuženim otkazao ugovor o kreditu, i to prvotuženom posljednjom opomenom 29. novembra 2008. godine, a apelantu 24. decembra 2008. godine i u predmetnoj parnici traži isplatu cjelokupnog neizmirenog duga.

17. Okružni sud je naveo da navodi žalbe da apelant nije potpisao papire za kredit i mjenicu kod tužioca, da tužilac nije pravilno sproveo postupak oko odobravanja kredita prvotuženom, da tužilac nije izvršio provjere o njegovoj kreditnoj sposobnosti nisu od uticaja na drugačiju odluku suda jer apelant te navode, u smislu odredbe čl. 7 stav 1 i 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom, privatan i porodičan život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je tužilac prije podnošenja tužbe jednostrano prekinuo ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu, te da je mogao potraživati samo iznos za propuštene a neizmirene rate kredita, a ne ukupan iznos kredita. Otplatnim planom kredita predviđeno je da izmirenje kredita treba izvršiti u ratama utvrđenim tim planom, a zadnja rata izmirenja tužiocu je 3. oktobar 2013. godine. Ističe da je tužilac podnio tužbu sudu 6. februara 2009. godine, što znači četiri godine prije isteka roka otplate kredita. Navodi da apelant nije potpisao ugovor o jemstvu, te da se radi o falsifikovanom potpisu, zbog čega se apelant ne osjeća odgovornim za vraćanje kredita tužiocu u ime glavnog dužnika. Smatra da navedenu činjenicu tužilac nije dokazao u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

19. U svom odgovoru na apelaciju Okružni i Osnovni sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

20. Tužilac u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Ističe da apelant tokom prvostepenog postupka nije predložio niti jedan dokaz ni saslušanje svjedoka niti grafološko vještačenje (koje je prvobitno predložio, ali je odustao jer nije želio da uplati predujam troškova vještačenja), te je sud svoju odluku donio na osnovu tereta dokazivanja u smislu odredbi ZPP.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 1004. stav 1.

(1)Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo). Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 058716 12 Gž od 27. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom, privatan i porodični život iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

29. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u postupku utvrdili da je tužilac 2. oktobra 2006. godine s apelantom kao drugotuženim zaključio ugovor o jemstvu. Članom 1 stav 2 tog ugovora apelant se kao jemac obavezao da će u slučaju da korisnik kredita (prvotuženi) iz bilo kog razloga ne započne ili prestane da vraća kredit preuzeti obavezu da banci izmiri novčano potraživanje koje ima prema korisniku kredita-prvotuženom pod uslovom i na način kako se obavezao korisnik kredita, a nakon što korisnik ne ispuni svoju obavezu ni u naknadno datom roku na osnovu poziva banke. Dakle, apelant se obavezao da kao jemac garantuje povraćaj sredstava iz zaključenog ugovora o kreditu kao supsidijarni jemac. Utvrđeno je da je tužilac pozvao prvotuženog kao korisnika kredita posljednjom opomenom pred tužbom 29. novembra 2008. godine da plati dug, te da je nakon toga 24. decembra 2008. godine pozvao i apelanta da plati dug. Iz navedenog proizlazi da je tužilac u svemu postupao u skladu s članom 1 stav 2 ugovora o jemstvu. Pri tome su redovni sudovi ukazali na to da prvotuženi i apelant nisu u postupku dokazali da je dug za navedeni kredit plaćen. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka osporavao da je potpisao ugovor o jemstvu, ali da na te okolnosti nije predlagao niti sprovodio dokaze (grafološko vještačenje) s ciljem dokazivanja te svoje tvrdnje.

32. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne odredbe ZOO-a i pravila o teretu dokazivanja iz ZPP. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se tvrdnje o kršenju tog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Ostali navodi

35. Vezano za apelantove navode u vezi s povredom prava na dom, privatan i porodičan život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije obrazložio u čemu nalazi povredu tih prava, niti je ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ti navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

37. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-156/13 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio