Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-836/12 (N. N.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Izuzeće
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Nadležan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-836/12

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 836/12, rješavajući apelaciju Nebojše Novića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Novića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 000489 11 Kž 3 od 15. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 K 000489 10 K od 15. marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Nović (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnio je 27. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 000489 11 Kž 3 od 15. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 K 000489 10 K od 15. marta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Trebinje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelacije 22. januara 2015. godine, Okružni sud 19. januara 2015. godine, a Vrhovni sud 28. januara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 15 0 K 000489 10 K od 15. marta 2011. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 i u vezi s članom 23 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju je, na osnovu člana 44 stav 1 istog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. marta 2010. godine do 11. oktobra 2010. godine.

6. Na osnovu člana 62 stav 2 KZRS, apelantu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta, pištolja (tri komada navedene marke, kalibra i fabričkog broja kao u izreci presude). Na osnovu člana 99 stav 1 Zakona o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.158,00 KM, te paušala u iznosu od 300,00 KM.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud sproveo brojne dokaze na prijedlog Tužilaštva i odbrane, te da je na osnovu analize svih izvedenih dokaza na pouzdan način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme, mjestu i na način kako je to navedeno u izreci presude.

8. Okružni sud je istakao da u postupku nije bilo sporno da je apelant, inače policajac u Policijskoj stanici Banjaluka, 7. marta 2010. godine u Rent a car kući „Dis Omega“ Banjaluka, na svoje ime iznajmio putničko motorno vozilo marke „Ford Fiesta“, da se potom, narednog dana, zajedno s osuđenim V. P. i M. K. uputio pomenutim vozilom u pravcu Podgorice, pri čemu je apelant upravljao vozilom. Nesporno je i to da je osuđeni M. K., zbog nedostatka ličnih dokumenata, u toku putovanja ilegalno prešao granicu između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, da je apelant na svoje ime iznajmio trokrevetnu sobu u hotelu „Ambijent“ u Podgorici, u kojoj su zajedno prenoćili 8/9. marta 2010. godine. Nisu sporne ni činjenice vezane za djelatnost osuđenih V. P. i M. K. koji su narednog dana oko 19.00 časova maskirani i naoružani iz Prve banke Crne Gore prisvojili novčani iznos od 25.702 evra, zbog čega su, nakon zaključenja sporazuma o priznanju krivice s tužiocem, pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 15 0 K 000 313 10 K od 9. jula 2010. godine proglašeni krivim zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, a u vezi s članom 23 navedenog zakona i osuđeni na zatvorske kazne. Nesporno je i to da su osuđeni V. P. i M. K. te apelant zajedno prenoćili u hotelu „Ambijent“ u Podgorici, a sutradan istim vozilom, kojim je ponovo upravljao apelant, krenuli u pravcu Bosne i Hercegovine, čiji je granični prijelaz M. K. ponovo prešao ilegalno. Nesporno je da je istog dana u mjestu Vlahinje u opštini Bileća, nakon što se osuđeni M. K. vratio u vozilo, to isto vozilo zaustavila patrola Jedinice granične službe Trebinje, pa je prilikom kontrole u vozilu pronađena kožna torbica u kojoj su se nalazili prisvojeni novac i pištolji upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela.

9. Prema ocjeni Okružnog suda, navedene radnje apelanta i osuđenih V. P. i M. K. predstavljaju njihovo zajedničko djelovanje ostvareno prethodnim dogovorom koji proizlazi iz okolnosti konkretnog slučaja i inkriminisanih radnji.

10. U obrazloženju presude istaknuto je da nije sporno da apelant nije učestvovao u oružanoj pljački Prve banke Crne Gore u Podgorici. Međutim, saizvršilaštvo, prema definiciji u članu 23 KZRS, postoji ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo. U tom smislu, saizvršilaštvo postoji ne samo kada svaki od saizvršilaca preduzme radnju koja prema zakonu predstavlja radnju izvršenja tog krivičnog djela već preduzima druge radnje koje omogućavaju i doprinose izvršenju tog djela.

11. Na osnovu izvedene dokazne građe Okružni sud je zaključio da očigledno proizlazi da je apelantova uloga bila da u sklopu podjele posla nabavi vozilo, njime preveze osuđene

V. P. i M. K. do mjesta izvršenja krivičnog djela, sačeka ih i potom vrati s otuđenim

novcem. Navedene aktivnosti, prema mišljenju Okružnog suda, predstavljaju radnje ukupnog djelovanja pri izvršenju krivičnog djela i čine prirodnu i logičnu cjelinu s radnjama druge dvojice saizvršilaca (osuđenih V. P. i M. K.) koji su preduzeli neposrednu radnju izvršenja krivičnog djela. Istaknuto je da konkretne okolnosti slučaja ukazuju na to da su osuđeni V. P. i M. K. i apelant postupali u skladu s prethodnim dogovorom, po principu podjele uloga, da je svaki od njih izvršio ono što je njemu bilo povjereno. Pri tom je dalje navedeno da je apelant imao ulogu da obezbijedi prijevoz do Podgorice i povratak u Banjaluku, te da preveze osuđene s autoritetom aktivnog policajca, uz korišćenje službene legitimacije MUP-a Republike Srpske, što praktično znači da je apelant na taj način zajednički s osuđenim vršio navedene radnje krivičnog djela. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelant radnje osuđenih prihvatio kao svoje, zbog čega je i umišljaj sve trojice bio usmjeren na izvršenje djela kao zajedničkog, a apelant se ima smatrati saizvršiocem. Obezbjeđenje prijevoza osuđenih od Banjaluke do Podgorice i nazad, pri čemu osuđeni M. K. kod sebe uopšte nije imao lične isprave, a osuđeni Panić se nalazio na dopustu sa izdržavanja dugogodišnje kazne, nedvojbeno predstavlja apelantov izvršilački umišljaj, s obzirom na to da takve radnje predstavljaju značajniji doprinos ostvarenju djela, pri čemu je jasno ispoljio jasnu svijest o zajedničkoj saradnji.

12. Prilikom donošenja odluke o kazni Okružni sud je ocijenio sve okolnosti u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne iz člana 37 KZRS. Od olakšavajućih okolnosti sud je posebno vrednovao okolnost da apelant nije preduzeo neposrednu radnju izvršenja krivičnog djela. Olakšavajuće okolnosti kod apelanta su i to što je porodičan čovjek, korektno držanje pred sudom, te okolnost da je u toku dotadašnjeg rada kao pripadnik MUP-a Republike Srpske pohvaljivan zbog posebno iskazanog rada. Sve navedene olakšavajuće okolnosti koje je sud našao kod apelanta, i pored činjenice što je apelant ranije osuđivan, prema ocjeni Okružnog suda, imaju karakter naročito olakšavajućih okolnosti, pa je smatrao da je bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne i izricanju blaže kazne od one propisane zakonom. Okružni sud je kao otežavajuće okolnosti ocijenio jačinu ugrožavanja i značaj zaštićenog dobra, te činjenicu da je apelant krivično djelo učinio kao aktivni pripadnik MUP-a Republike Srpske, čime je ukaljao ugled svoje profesije. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Okružni sud je smatrao da je kazna od tri godine i šest mjeseci u srazmjeri s težinom krivičnog djela i stepenom krivične odgovornosti i da će se njome u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja.

13. Takođe, razmatrajući tužiočev prijedlog da se apelantu uz kaznu izrekne mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta, Okružni sud je taj prijedlog smatrao opravdanim ističući da je uslov za izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta u smislu člana 62 KZRS da su predmeti upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela, ili su nastali izvršenjem krivičnog djela, pa, s obzirom na to da su pištolji sredstva koja su bila upotrijebljena za izvršenje krivičnog djela, ispunjeni su svi zakonski uslovi za njihovo oduzimanje iako nisu apelantova svojina, jer to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 15 0 K 000489 11 Kž 3 od 15. novembra 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 15 0 K 000489 10 od 15. marta 2011. godine, dok je žalba okružnog tužioca uvažena i Presuda Okružnog suda broj 15 0 K 000489 10 od 15. marta 2011. godine preinačena je u dijelu odluke o kazni tako što je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. marta 2010. do 11. oktobra 2010. godine.

15. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode kojima se osporava nadležnost sudova (i tužilaštava) u Republici Srpskoj za postupanje u krivičnom predmetu i tvrdnje da je po principu forum delicti comissi iz člana 25 ZKP mjesno nadležan sud u Podgorici, Republika Crna Gora, gdje je djelo izvršeno. S tim u vezi je istaknuto da je apelant državljanin Republike Srpske, na čijoj se teritoriji i zatekao nakon izvršenja krivičnog djela i lišen slobode (na području Trebinja), a krivično djelo je izvršeno u inostranstvu, tako da u smislu odredbi člana 121 KZRS i principa aktivnog personaliteta, suprotno tvrdnjama žalbe, u odnosu na apelanta i konkretno djelo važi krivično zakonodavstvo Republike Srpske, čija je primjena u konkretnom predmetu obezbijeđena i ispunjenjem uslova koji zahtijeva princip identiteta norme, s obzirom na to da je isto djelo propisano kao krivično djelo i u Krivičnom zakonu Republike Crne Gore, na čijoj je teritoriji djelo izvršeno (krivično djelo razbojništvo iz člana 242 stav 4 u vezi sa stavom 1).

16. Takođe, ocijenjeni su neosnovanim apelantovi žalbeni prigovori kojima se u smislu odredbe člana 27 stav 1 ZKP osporava mjesna nadležnost Okružnog suda u Trebinju i ukazuje na to da je poznato mjesto apelantovog prebivališta, a to je Kotor Varoš, s obzirom na to da se prigovor mjesne nenadležnosti u skladu s odredbom člana 34 stav 3 ZKP može isticati do potvrđivanja optužnice.

17. Vrhovni sud je zatim ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je pretresno vijeće prvostepenog suda bilo nepropisno sastavljeno, jer činjenica da su u donošenju prvostepene odluke učestvovale sudije koje su i u vanraspravnom vijeću odlučivale o tužiočevom prijedlogu za produženje pritvora ili u postupku kontrole opravdanosti pritvora nije razlog za njihovo izuzeće po osnovu odredbe člana 37 tačka g) ZKP, niti po nekom drugom propisanom osnovu. Dalje je navedeno da širim tumačenjem ZKP i dovođenjem njegovih odredbi koje su od značaja za konkretan prigovor u vezu sa žalbenim argumentima kojima se iskazuje sumnja u pravičnost pretresnog vijeća tvrdnjom da su te sudije još u postupku odlučivanja o pritvoru upoznati s predmetom i time stekli određena predubjeđenja o odgovornosti ne predstavljaju okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristrasnost sudija pretresnog vijeća prvostepenog suda, pa time, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, nema razloga za njihovo izuzeće niti po osnovu odredbe člana 37 tačka

đ) ZKP.

18. Dalje je istaknuto da je tužilac, postupajući u skladu s diskrecionim ovlašćenjima iz odredbe člana 290 ZKP, na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom izmijenio optužnicu u njenom činjeničnom segmentu, pa je s aspekta prava na odbranu, na čiju povredu apelantova žalba ukazuje, od odlučnog značaja činjenica da je na prijedlog apelantovog branioca taj pretres odgođen i da je time omogućeno pripremanje odbrane povodom izmjene optužnice. U suštini, radilo se o preciziranju činjeničnog opisa radnje izvršenja u okviru istog kritičnog događaja i istog subjektivnog (s obzirom na oblik saučesništva) i objektivnog identiteta optužbe (u okviru istog genusnog djela).

19. Žalbene prigovore da izmjena optužnice nije bila u skladu sa sprovedenim dokazima Vrhovni sud je ispitao u okviru žalbenog osnova pogrešnog i nepotpunog činjeničnog stanja, te ocijenio da se argumentima žalbe ne može osporiti pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica i zaključak o postojanju apelantove svijesti i volje da zajedno i uz prethodni dogovor, po principu podijeljenih uloga, s drugim saizvršiocima V. P. i M. K. izvrši krivično djelo i da je takav zaključak pravilno zasnovan na dokazima izvedenim na glavnom pretresu i ocijenjenim pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, na način kako to zahtijeva odredba člana 295 stav 2 ZKP. U tom smislu je Vrhovni sud naveo okolnosti i način apelantovog odlaska zajedno sa V. P. i M. K u Republiku Crnu Goru, vozilom kojim je upravljao i iznajmio apelant, kao i sobu u hotelu „Ambijent“ u Podgorici u kojoj su boravili sva trojica kritičnog dana i dan nakon izvršenja djela, dogovor da M. K. ilegalno pređe državnu granicu između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, zbog neposjedovanja potrebnih dokumenata, nakon čega su ga apelant i V. P. sačekali vozilom na prethodno dogovorenom mjestu, apelantovo saznanje o ranijim kriminalnim radnjama V. P., kao višestrukog povratnika i lica koje se u kritično vrijeme nalazilo na dopustu sa izdržavanja dugogodišnje kazne zatvora, obećanje V. P. da će odlaskom u Crnu Goru i nakon „obavljenog posla“ izmiriti dug apelantu, zajednički ulazak sve trojice u Prvu banku Crne Gore u Podgorici u toku dana, kako bi apelant razmijenio novac (što nije učinio), njegovo interesovanje za M. K., kada se nakon oružane pljačke te banke vratio samo V. P. u hotel, a u tim momentima i interesovanje za novac i „koliko ga ima“, a zatim zajednički povratak u BiH, vozilom kojim je ponovo upravljao apelant i na isti način ilegalni prelazak državne granice M. K., a što su u saglasnim iskazima potvrdili V. P. i M. K. kao direktni izvršioci djela, koji su uz upotrebu vatrenog oružja oduzeli novac iz navedene banke, i to u vrijeme dok se apelant nalazio u hotelskoj sobi. Apelantova prostorna distanciranost od mjesta izvršenja krivičnog djela, što apelant u žalbi potencira, nije sporna, ali se ta okolnost ne može posmatrati izolovano već u povezanosti sa svim navedenim okolnostima u izvršenju djela. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, upravo na takav način prvostepeni sud i izvodi pravilan zaključak da u prethodno planiranom procesu izvršenja tog djela, na bazi podjela uloga, apelantove radnje čine bitan dio procesa izvršenja djela i radi se o zajedničkom djelovanju po jasno definisanim i podijeljenim ulogama, tako da je apelant radnje V. P. i M. K. prihvatio kao svoje, a krivično djelo kao zajedničko.

20. Osim toga, istaknuto je da i činjenica da je u vozilu kojim je upravljao apelant, nakon povratka iz Crne Gore i prilikom kontrole policije, pronađena torba s novcem i pištolj oduzet od radnika obezbjeđenja banke, da je apelant, pokazujući službenu legitimaciju i uvjeravajući pripadnike Jedinice granične policije „da je sve u redu“ i da su kolege (potvrđuje svjedok V. P.), ukazuje na to da nema sumnje u pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica i valjanost razloga datih u prvostepenoj presudi za oblik apelantovog saučesništva u izvršenju djela.

21. Vrhovni sud je ispitao i prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni i ocijenio da su osnovani prigovori izneseni u tužiočevoj žalbi i tvrdnja da je prvostepeni sud pogrešno kao olakšavajuću okolnost ocijenio činjenicu da je apelant u dotadašnjem radu kao pripadnik MUP-a Republike Srpske pohvaljivan zbog posebno iskazanog rada i slijedom toga izveo pogrešan zaključak o postojanju naročito olakšavajućih okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom propisanih granica za konkretno djelo. Vrhovni sud je smatrao da se upravo okolnosti da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio zaposlen kao policajac MUP-a Republike Srpske, te način na koji je nastojao izbjeći kontrolu vozila koju su obavljala ovlašćena službena lica, moraju ocijeniti kao otežavajuće okolnosti i kada se one dovedu u vezu s činjenicom da je apelant osuđivan, onda se osnovano tužiočevog žalbom ukazuje na to da u konkretnom slučaju nije bilo zakonskih uslova za primjenu odredbe člana 38 KZRS i ublažavanje kazne. Stoga je Vrhovni sud, uvažavajući tužiočevu žalbu, prvostepenu presudu preinačio i primjenom opštih pravila o odmjeravanju kazne sadržanih u odredbi člana 37 stav 1 KZRS izrekao apelantu kaznu u trajanju od pet godina, koja je u granicama propisanim zakonom za počinjeno djelo, nalazeći da je to potrebna i dovoljna mjera kazne za ostvarenje svrhe kažnjavanja, propisane odredbom člana 28 KZRS.

22. Takođe je istaknuto da je mjera bezbjednosti oduzimanje pištolja upotrijebljenog za izvršenje krivičnog djela i pištolja oduzetog od radnika obezbjeđenja banke, koji su pronađeni u vozilu kojim je upravljao apelant i od njega oduzeti, a što proizlazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, izrečena u skladu s odredbom člana 62 stav 2 KZRS, pa su bez osnova apelantovi žalbeni prigovori kojim je ukazao na to da je vatreno oružje u izvršenju krivičnog djela upotrijebio i posjedovao osuđeni M. K., a ne on. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

24. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističe da su počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka.

25. Ističe da mu nije sudio nepristrasan sud, jer su u pretresnom vijeću Okružnog suda koje je donijelo prvostepenu presudu, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, učestvovale sudije koje su učestvovale i u postupku donošenja rješenja kojima mu je produžen pritvor, a što je, prema njegovom shvatanju, suprotno odredbama ZKP (član 37) i članu 6 Evropske konvencije.

26. Zatim navodi da prvostepeni sud nije bio stvarno i mjesno nadležan za postupanje u konkretnoj krivičnoj stvari, s obzirom na to da je krivično djelo izvršeno u drugoj državi

– Republici Crnoj Gori, a apelant po principu forum delicti commissi nije mogao odgovarati pred Okružnim sudom u Trebinju, već da bi mogao samo biti nadležan sud u Podgorici. Osim toga, u svakom slučaju Okružni sud u Trebinju je mjesno nenadležan sud, s obzirom na to da apelant ima prebivalište u Kotor Varoši.

27. Apelant ističe da nije korišćena međunarodna pravna pomoć prilikom pribavljanja dokaza, pa su dokazi Tužilaštva nezakonito pribavljeni iz Crne Gore, što upućuje na to da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima.

28. Dalje, smatra da je optužnica nezakonito izmijenjena na glavnom pretresu nakon izvedenih dokaza i prilikom iznošenja završne riječi, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te ukazao na to da izmijenjeni dio optužnice uopšte ne odgovara izvedenim dokazima.

29. Povredu pravila krivičnog postupka apelant vidi i u tome što mjera bezbjednosti nije izrečena V. P. i M. K. i pored njihovog priznanja da su pištolji njihovi, već je suprotno pravilima individualizacije odgovornosti u krivičnom postupku izrečena apelantu koji nije vlasnik niti pribavilac tih pištolja.

30. Konačno, apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Navodi da se u njegovim radnjama nisu stekla obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim.

31. Povrede ostalih prava koje su u apelaciji navedene apelant nije obrazložio.

b) Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud i Okružni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu poštovana apelantova prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja prava koja su navedena u apelaciji.

33. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju interpretiralo osporene presude, te zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani i predložilo da Ustavni sud apelacije odbije kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

34. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:

Razbojništvo Član 233.

(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

Važenje krivičnog zakonodavstva Republike Srpske za državljanina Republike Srpske koji učini krivično djelo u inostranstvu Član 121.

Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za državljanina Republike Srpske i kad u inostranstvu učini koje drugo krivično djelo, osim krivičnih djela navedenih u članu 120. ovog zakona, ako se zatekne na teritoriji Republike Srpske ili joj bude ekstradiran.

35. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakve druge izjave.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 25.

Forum delicti commissi (1)Mjesno nadležan je sud na čijem području je krivično djelo izvršeno ili pokušano.

(2)Ako je krivično djelo izvršeno ili pokušano na područjima raznih sudova ili na granici tih područja ili je neizvjesno na kom je području izvršeno ili pokušano, nadležan je onaj od tih sudova koji je prvi potvrdio optužnicu, a ako optužnica nije potvrđena – sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje.

Član 27.

Posebna nadležnost (1) Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ili ako je to mjesto van teritorije Republike Srpske, nadležan je sud na čijem području osumnjičeni, odnosno optuženi ima prebivalište ili boravište.

(2) Ako je sud na čijem području osumnjičeni, odnosno optuženi ima prebivalište ili boravište već započeo postupak, ostaje nadležan i ako se saznalo za mjesto izvršenja krivičnog djela.

(3) Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ni prebivalište ili boravište osumnjičenog, odnosno optuženog ili se oba mjesta nalaze van teritorije Republike Srpske, nadležan je sud na čijem se području osumnjičeni, odnosno optuženi uhvati ili se sam prijavi.

Član 34. stav 3.

Dužnost da se pazi na nadležnost i posljedice nenadležnosti (3) Pošto optužnica bude potvrđena, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti.

Član 37.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom;

b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;

v) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;

g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;

d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom;

đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 290.

Izmjena optužnice Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 292. st. 1. i 3.

Završne riječi i završetak glavnog pretresa (1) Nakon završetka dokaznog postupka sudija, odnosno predsjednik vijeća će pozvati tužioca, oštećenog, branioca i optuženog, radi davanja završne riječi. Posljednja riječ uvijek pripada optuženom.

(3) Nakon završnih riječi sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

36. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 K 000489 11 Kž 3 od 15. novembra 2011. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2012. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

42. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3 . Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po sopstvenom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoka koji svjedoče protiv njega;

43. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora i mjera bezbjednosti oduzimanje predmete. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.

44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

45. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi, prije svega, u povredi pravila krivičnog postupka, te s tim u vezi ističe da mu je sudio stvarno i mjesno nenadležan sud koji nije bio nepristrasan i nezavisan, da je optužnica nezakonito izmijenjena na glavnom pretresu na ročištu za završne riječi, da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako pogrešno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant ističe i da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima.

46. Osim toga, navodi da je u postupku protiv njih prekršen princip in dubio pro reo, budući da, kako smatra, nije dokazano da su počinili djela za koja su osuđeni.

47. Ustavni sud podsjeća na to da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija pravičnog suđenja iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6 on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33˗34).

48. U konkretnom slučaju, apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1, 2 i 3 koja se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njegove navode.

49. U odnosu na apelantove navode da mu nije sudio stvarno nadležan sud, Ustavni sud ističe citirane relevantne odredbe člana 121 KZRS, na koje su ukazali i sudovi u osporenim presudama, kojim je propisano da krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za državljanina Republike Srpske i kad u inostranstvu učini krivično djelo, ako se zatekne na teritoriji Republike Srpske ili joj bude ekstradiran. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz navedenog jasno proizlazi nadležnost sudova i tužilaštva u Republici Srpskoj u predmetnoj krivičnoj stvari, s obzirom na to da je apelant državljanin Republike Srpske, na čijoj se teritoriji i zatekao nakon izvršenja krivičnog djela i lišen slobode (na području Trebinja), a predmetno krivično djelo je izvršeno u inostranstvu, tako da, u smislu odredbi člana 121 KZRS i principa aktivnog personaliteta, u odnosu na apelanta i konkretno djelo važi krivično zakonodavstvo Republike Srpske, čija je primjena u konkretnom predmetu obezbijeđena i ispunjenjem uslova koji zahtijeva princip identiteta norme, s obzirom na to da je isto djelo propisano kao krivično djelo i u Krivičnom zakonu Republike Crne Gore, na čijoj je teritoriji djelo izvršeno. Takođe, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 27 stav 1 ZKP propisano da, ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ili ako je to mjesto van teritorije Republike Srpske, nadležan je sud na čijem području osumnjičeni, odnosno optuženi ima prebivalište ili boravište, a u konkretnom slučaju to je Kotor Varoš. Međutim, s obzirom na to da se prigovor mjesne nenadležnosti u skladu s odredbom člana 34 stav 3 ZKP može isticati do potvrđivanja optužnice, a kako iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant navedeni prigovor isticao tek na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, slijedi da su apelantovi navodi da mu je sudio nenadležan sud neosnovani. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud jer su u prvostepenom vijeću koje je donijelo osporenu prvostepenu presudu bile sudije koje su prethodno učestvovale u donošenju odluka koje se tiču produžavanja mjere pritvora protiv apelanta, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su s tog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, objavljena na internet-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao: „Učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. U odluci je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi jer pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uvjeta za produženje pritvora […] na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora […] te da navodi apelanata da su iste sudije bile u mogućnosti da ocijene dokaze protiv apelanta i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivnji samo po sebi ne pokreće pitanje nepristranog suda“. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1196/09 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi neosnovani.

50. U vezi s apelantovim navodima da je Tužilaštvo nezakonito izmijenilo optužnicu na glavnom pretresu prilikom iznošenja završnih riječi čime mu je uskratilo pravo na odbranu, Ustavni sud zapaža da, u smislu člana 290 ZKPRS, tužilac ima pravo da na glavnom pretresu vrši izmjenu optužnice ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju na to da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici i to je njegovo diskreciono pravo. Istom odredbom propisano je da se tako izmijenjena optužnica ne potvrđuje. U ZKPRS nije sadržana izričita odredba kojom bi bilo regulisano do kog momenta u toku postupka tužilac može da iskoristi tu mogućnost. Međutim, kada se ima u vidu član 292 ZKPRS, prema kom se glavni pretres završava odlukom/objavom suda da je glavni pretres završen, proizlazi da tužilac sve do donošenja te odluke, a što znači i u završnoj riječi, ima mogućnost da izmijeni optužbu. S obzirom na značaj optužbe u krivičnom postupku i garancije koje se moraju obezbijediti optuženom, u situaciji kada dođe do izmjene optužbe, u skladu s članom 290 ZKPRS, glavni pretres se može odgoditi radi pripremanja odbrane. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo izmijenilo optužnicu koristeći svoje diskreciono ovlašćenje, u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS, a iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantu bilo uskraćeno da se izjasni o izmijenjenoj optužnici, jer iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je glavni pretres odgođen kako bi bilo omogućeno pripremanje odbrane povodom izmjene optužnice. Stoga su i ti apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

51. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji je Okružni sud ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, a takvo činjenično utvrđenje i pravno shvatanje potvrdio Vrhovni sud, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

52. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

53. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud u brojnim su odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad administriranjem pravde i radom sudstva (idem).

54. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred vijećem Okružnog suda sproveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza sprovedenih dokaza, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

55. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 295 ZKP koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude Okružnog suda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud sproveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od sprovedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu tih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od tih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Takva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak, te princip jednakosti oružja koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Prema tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda, a koje je potvrdio i drugostepeni sud, nije bila očigledno proizvoljna.

56. Takođe, Vrhovni sud je dao razloge zbog čega je odbio apelantove žalbe. Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje kao takve ocijeni nadležni sud. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje na to da je Vrhovni sud propustio da se osvrne na žalbene navode. Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće za svoje stanovište dalo zadovoljavajuća obrazloženja. Ustavni sud, u tom kontekstu, apostrofira svoj stav da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava.

57. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene sprovedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza sprovedenih na glavnom pretresu, odnosno da im je uskraćeno pravo na odbranu.

U odnosu na apelantove navode da su dokazi Tužilaštva na kojima su zasnovane osporene presude nezakonito pribavljeni iz Crne Gore jer nije korišćena međunarodna pravna pomoć prilikom njihovog pribavljanja, Ustavni sud zapaža da apelant to pitanje nije problematizovao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno isticao taj prigovor u ranijim fazama postupka, zbog čega redovni sudovi i nisu mogli raspraviti o tom apelantovom prigovoru. Stoga, apelant ne može s uspjehom prvi put isticati te prigovore u postupku pred Ustavnim sudom ako ih prethodno nije isticao pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1563/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 33, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

58. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Ostali navodi

59. Apelant je u apelaciji naveo da su mu osporenim presudama povrijeđeni i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, apelant ničim nije obrazložio te navode, niti činjenice predmeta ukazuju na moguću povredu navedenih prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivičnopravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već, upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, a iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Takođe, sudovi su u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge u pogledu dokaza koje su prihvatili i onih koje nisu prihvatili, uz obrazloženje koje ni u kom slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-836/12 (N. N.) | Sudska praksa | Aktio