Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4342/12 (S. K., M. Đ., E. P., M. P. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4342/12
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4342/12, rješavajući apelaciju Slavke Kranjčec i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavke Kranjčec, Mirjane Đurić, Emire Pajkanović, Mirne Pajkanović, Gorana Pajkanovića, Branka Hadžistevića, Predraga Hadžistevića, Miodraga Hadžistevića, Milorada Medana, Vladimira Medana, Nebojše Magazinovića, Ljubisave Minić, Đorđa Minića, Zumrete Magazinović, Darinke Bošković, Tanje Lalović i Branka Magazinovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 00 5952 12 Rev od 29.
oktobra 2013. godine i broj 96 0 V 005952 12 Gž od 21. septembra 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 005952 11 V 2 od 17. januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavka Kranjčec, Mirjana Đurić, Emira Pajkanović, Mirna Pajkanović, Goran Pajkanović, Branko Hadžistević, Predrag Hadžistević, Miodrag Hadžistević, Milorad Medan, Vladimir Medan, Nebojša Magazinović, Ljubisav Minić, Đorđe Minić, Zumreta Magazinović, Darinka Bošković, Tanja Lalović i Branko Magazinović (u daljnjem tekstu: apelanti ili poimenično navedeni apelanti), koje zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 10. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 005952 12 Gž 2 od 21. septembra 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 005952 10 V 2 od 17. januara 2012. godine. Apelanti su 15. januara 2014. godine dopunili apelaciju i dostavili Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 V 00 5952 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 1. oktobra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. oktobra 2014. godine, Pravobranilaštvo 20. oktobra 2014. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 005952 11 V2 od 17. januara 2012. godine u cijelosti je odbijen prijedlog apelanata kojim su tražili da se protivnik predlagača Brčko distrikt Bosne i Hercegovine obaveže da im na ime naknade za izuzeto zemljište kao u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) isplati ukupan iznos od 207.720,00 KM, pojedinačno i u iznosima pobliže označenim izrekom rješenja. Istim rješenjem apelanti su obavezani da protivniku predlagača Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) na ime troškova postupka solidarno isplate iznos od 12.057,50 KM.
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su apelanti kao predlagači tom sudu 28. januara 2010. godine podnijeli prijedlog protiv protivnika predlagača radi isplate naknade za izuzeto zemljište, pobliže označeno izrekom rješenja. U obrazloženju prijedloga apelanti su naveli da je predmetno zemljište bilo predmet nacionalizacije na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/5, 3/59, 24/59, 24/61 i 1/63, u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji), a da se određivanje naknade ranijem vlasniku za nacionalizirane nekretnine provodilo po postupku na osnovu Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 4/59, 53/60, 8/64 i 1/65, u daljnjem tekstu: Uredba). Apelanti su naveli da je Rješenjem Narodnog odbora Općine Brčko, Srez Brčko broj 03/II-45/2-60 od 6. aprila 1961. godine Državnom sekretarijatu za poslove narodne odbrane Beograd dato trajno pravo korištenja na predmetnim nekretninama pravnog prednika apelanata Dušana Magazinovića, odnosno njegovih pravnih sljednika, a pravnih prednika apelanata Đorđa Magazinovića, Gospave Pajkanović, Ljubice Hadžistević, Vojislava Magazinovića i Slavke Kranjčec (u daljnjem tekstu: pravni prednici apelanata), a Rješenjem Narodnog odbora Općine Brčko, Srez Brčko, broj PM.25/61 od 4. aprila 1961. godine izvršena isplata za objekte sagrađene na predmetnim nekretninama te iako je tačkom 4. Rješenja broj 03/II- 45/2-60 od 6. aprila 1961. godine određeno da će se naknada za izuzeto zemljište utvrditi u posebnom postupku. Apelanti ističu da navedeno rješenje nije nikad provedeno, niti je novčana naknada za izuzeto zemljište isplaćena ni njihovim pravnim prednicima niti njima, zbog čega su podnijeli prijedlog ovom sudu.
7. Osnovni sud je na osnovu brojnih izvedenih dokaza, posebno cijeneći nalaz vještaka geodetske struke kojem je taj sud poklonio vjeru kao objektivnom i sačinjenom u skladu s pravilima struke, utvrdio da su na osnovu člana 58. Zakona o nacionalizaciji i čl. 32. i 34. Uredbe, pravomoćnim Rješenjem Odjeljenja za finansije Narodnog odbora Općine Brčko broj 03/2-VL- 1297/1 od 30. decembra 1959. godine predmetne nekretnine, upisane kao vlasništvo pravnog prednika apelanata Dušana Magazinovića, na prijedlog prednika protivnika predlagača nacionalizirane i postale društveno vlasništvo. Rješenjem Odjeljenja za finansije Narodnog odbora Općine Brčko VL broj 03/2-1297/30-59 od 28. januara 1961. godine određeno je da se na predmetnom zemljištu ima izvršiti uknjižba prava vlasništva u korist društvenog vlasništva s dijelom 1/1, te uknjižba prava korištenja u korist ranijih vlasnika (pravnih prednika apelanata, odnosno pravnih sljednika Dušana Magazinovića), sopstvenika iste, sve dok oni, na osnovu rješenja Općinskog narodnog odbora, predmetno zemljište ne predaju u posjed Općini ili drugoj osobi radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova. Uknjiženo trajno pravo korištenja u korist ranijih vlasnika je brisano Rješenjem Narodnog odbora Općine Brčko, Srez Brčko broj 03/II-45/2-60 od 6. aprila 1961. godine i tim rješenjem je istovremeno oduzeto trajno pravo korištenja na predmetnim nekretninama od pravnih sljednika u međuvremenu umrlog Dušana Magazinovića, dok je tačkom 3. izreke navedenog rješenja utvrđeno da se Državnom sekretarijatu za poslove narodne odbrane Beograd daje trajno pravo korištenja na predmetnim nekretninama u društvenom vlasništvu, pa se dosljedno tome njemu i dozvoljava uknjižba trajnog prava korištenja. Tačkom 4. izreke ovog rješenja također je utvrđeno da će naknadu za predmetne nekretnine, u smislu odredbe člana 44. Uredbe, odrediti upravni organ nadležan za poslove finansija ovog odbora nakon što se provede ostavinska rasprava iza pravnog prednika apelanata (Dušana Magazinovića) i donese odluka, dok su pravni sljednici umrlog Dušana Magazinovića, istim rješenjem, obavezani da kod suda provedu ostavinski postupak kako bi se dalje mogao provesti postupak isplate naknade za izuzeto zemljište. Dakle, navedeno rješenje je doneseno na zahtjev Državnog sekretarijata za poslove narodne odbrane Beograd, proveden postupak eksproprijacije predmetnih nekretnina, te je postignuta saglasnost u pogledu određivanja naknade za izuzete nekretnine pravnim sljednicima Dušana Magazinovića - pravnih prednika apelanata u iznosu od 3.014.000,00 dinara. Osnovni sud je dalje utvrdio da je Rješenjem Sreskog suda u Brčkom broj O.318/60 od 20. aprila 1961. godine okončan ostavinski postupak iza pravnog prednika apelanata (pokojnog Dušana Magazinovića) na osnovu kojeg rješenja je u tom postupku, Rješenjem suda broj Dn:1270/61, uknjiženo trajno pravo korištenja zemljišta (predmetnih nekretnina) upisanog u „A“ listu sa pravnog prednika apelanata, kao dotadašnjeg vlasnika u korist njegovih pravnih sljednika Đorđa Magazinovića, Gospave Pajkanović, Ljubice Hadžistević, Vojislava Magazinovića i Slavke Kranjčec (u daljnjem tekstu: pravni sljednici pokojnog Dušana Magazinovića ili pravni prednici apelanata), s dijelom od po 1/5, nakon čega je Zemljišnoknjižni ured Sreskog suda u Brčkom donio Zaključak broj Dn:931/62 od 12. aprila 1962. godine da se nakon provedenog ostavinskog postupka s pravnih sljednika Dušana Magazinovića u zemljišnim knjigama izvrši prenos prava korištenja na predmetnim nekretninama u korist Općenarodne imovine Državnog sekretarijata za poslove narodne odbrane Beograd s dijelom 1/1, a što je bio uvjet da se pravim prednicima apelanata isplati naknada za izuzeto zemljište u iznosu navedenim Rješenjem broj 03/II-45/2-60 od 6. aprila 1961. godine i da će priznanice o isplati naknade ostati u zbirci isprava.
8. Osnovni sud je na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdio da apelanti svoje tvrdnje da njihovim pravnim prednicima nije nikad isplaćena naknada za izuzeto zemljište zasnivaju na iskazima svojih prednika, te da se priznanice o isplati ne nalaze u zbirci isprava (Dn broj 931/61), na osnovu čega je zaključio da apelanti nisu uvjerljivi, ubjedljivi i dosljedni kada je u pitanju isplata novčanih naknada za predmetne nacionalizirane nekretnine jer smatra da njihovi iskazi nisu dokazani ni potvrđeni nijednim pravno valjanim i objektivnim dokazom izvedenim pred ovim sudom, pa kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom člana 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom odredbom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluke, i ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu da će o njenom postojanju zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (odredba člana 239. ZPP-a), na osnovu čega je prijedlog apelanata odbio kao neosnovan.
9. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 V 005952 12 Gž 2 od 21. septembra 2012. godine žalbe apelanata Darinke Bošković, Tanje Lalović i Branka Magazinovića odbio, dok je žalbe apelanata Slavke Kranjčec, Mirjane Đurić, Emire Pajkanović, Mirne Pajkanović, Gorana Pajkanovića, Branka Hadžistevića, Predraga Hadžistevića, Miodraga Hadžistevića, Milorada Medana, Vladimira Medana, Nebojše Magazinovića, Ljubosave Minić, Đorđa Minića i Zumrete Magazinović djelimično uvažio i Rješenje Osnovnog suda od 17. januara 2012. godine preinačio u stavu II izreke presude tako što su oni obavezani da protivniku predlagača, umjesto dosuđenog iznosa od 12.057,50 KM na ime troškova vanparničnog postupka, isplate iznos od 5.565,00 KM, dok je stav II izreke rješenja od 17. januara 2012. godine potvrđen. Istim rješenjem također je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 7.760,61 KM.
10. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza i primjenom čl. 236. i 239. ZPP-a prijedlog apelanata odbio kao neosnovan, ocijenivši da iako u zbirci isprava ne postoji dokaz da je novčana naknada isplaćena prednicima apelanata, smatra da apelanti nisu bili ubjedljivi, uvjerljivi i dosljedni u svojim navodima kada je u pitanju isplata naknade za nacionalizirano predmetno zemljište jer niti jednim uvjerljivim i objektivnim dokazom nisu dokazali niti potvrdili svoje tvrdnje da njihovim prednicima nije isplaćena naknada za izuzeto zemljište, odnosno jer se njihove tvrdnje zasnivaju isključivo na kazivanju njihovih prednika. Apelacioni sud je također odbio navode punomoćnika apelanata da je od Službe za arhiv, Odjeljenja za javni registar Brčko distrikta BiH 18. januara 2012. godine dobio obavještenje da nema podataka, odnosno da nisu pronađeni dokazi da je isplaćena naknada za izuzeto zemljište njihovim prednicima, koje obavještenje je dobio i prvostepeni sud nakon zaključenja glavne rasprave, 18. januara 2012. godine, od Službe za arhiv, Odjeljenja za javni registar Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba za arhiv), pa je u vezi s tim zaključio da je članom 316. ZPP-a propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi iako postoji izuzetak, ali u tom slučaju, da bi ih sud mogao razmatrati, stranke moraju pružiti dokaze da ih nisu mogle iznijeti bez svoje krivice do zaključenja glavne rasprave, što punomoćnik apelanata, po ocjeni suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao. Apelacioni sud je dalje zaključio da apelanti Slavka Kranjčec, Mirjana Đurić, Emira Pajkanović, Mirna Pajkanović, Goran Pajkanović, Branko Hadžistević, Predrag Hadžistević, Miodrag Hadžistević, Milorad Medan, Vladimir Medan, Nebojša Magazinović, Ljubosav Minić, Đorđe Minić i Zumreta Magazinović žalbom pravilno ukazuju da odluka prvostepenog suda o troškovima postupka nije pravilna jer je taj sud protivniku predlagača dosudio troškove postupka prema opredjeljenom troškovniku od 18. januara 2012. godine iako je na ročištu, održanom 4. novembra 2010. godine, izjavio da ne potražuje troškove sastavljanja odgovora na prijedlog, za zastupanje na četiri ročišta i troškove sastavljanja odgovora na žalbu, zbog čega je preinačio presudu prvostepenog suda u stavu II izreke presude, primjenom člana 344. stav 1. tačka 3. ZPP-a. Istim rješenjem taj sud je odbio zahtjev apelanata Darinke Bošković, Tanje Lalović i Branka Magazinovića za naknadu troškova žalbenog postupka (stav III izreke presude) primjenom člana
119. ZPP-a, kao i zahtjev protivnika predlagača za sastavljanje odgovora na žalbu shodno članu 323. stav 1. ZPP-a.
11. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 V 005952 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv presude tog suda od 21. septembra 2012. godine odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju rješenja taj sud je zaključio da ne postoje povrede odredaba postupka koje su za rezultat imale nepotpuno utvrđenje odlučnih činjenica, niti druge povrede odredaba postupka na koje apelanti revizijom ukazuju, cijeneći da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju na osnovu pravilne ocjene dokaza odlučili da je prijedlog apelanata neosnovan jer su, u okolnostima konkretnog slučaja, način izvođenja dokaza morali usko posmatrati u vezi s odredbom člana 239. ZPP-a i o postojanju te odredbe zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Posljedica toga je da sudovi na osnovu raspoloživih dokaza nisu mogli sa sigurnošću utvrditi sporne činjenice, već su do njih dolazili na zakonom propisan supsidijaran način, imajući u vidu osobenost spora što je u konkretnom slučaju bio jedini mogući način, koji podrazumijeva primjenu pravila o teretu dokazivanja. Apelacioni sud je dalje naveo da apelanti pravilno ukazuju da u vanparničnom postupku važi načelo materijalne istine, ali da to ne znači da je drugostepeni sud povrijedio odredbe navedenog vanparničnog postupka kada je pozivom na odredbu člana 316. ZPP-a odlučio da prilikom odlučivanja ne uzme u obzir dokaz, obavještenje Službe za arhiv, koji je njihov punomoćnik dostavio uz žalbu, što je drugostepeni sud jasno obrazložio, da apelanti ne mogu iznositi nove dokaze i činjenice, a da pri tome nisu priložili dokaze o tome zašto nisu navedene dokaze bez svoje krivice mogli predložiti do zaključenja glavne rasprave. U skladu s navedenim Apelaciono vijeće nalazi da su revizioni navodi apelanata neosnovani, da su prvostepeni i drugostepeni sud dali pravilnu ocjenu dokaza postupajući u svemu prema odredbi člana 8. ZPP-a. Dakle, smatra da sudovi na osnovu pruženih i provedenih dokaza, uzevši u obzir okolnosti predmetne vanparnične stvari, te postupajući u skladu s istražnim načelom utvrdili sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za odlučivanje o prijedlogu apelanata, na osnovu čega je taj sud, postupajući prema odredbi člana 357. ZPP-a, odlučio kao u izreci rješenja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su im navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene odredaba ZPP-a i Zakona o vanparničnom postupku jer kako navode sudovi nisu utvrdili spornu činjenicu da njihovim prednicima nije isplaćena naknada za izuzeto zemljište jer nikad nije doneseno niti im uručeno rješenje o njenoj isplati shodno odredbi člana 44. Uredbe za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Također smatraju da su osporenim rješenjima sudovi potpuno zanemarili postojanje odredbe čl. 42. i 46. Zakona o nacionalizaciji, kojim je utvrđeno pravo na naknadu za nacionalizirano zemljište, kao i odredbe čl. 44-48. Uredbe za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta kojim je jasno propisan postupak radi određivanja naknade za nacionalizirano zemljište.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da navode apelanata smatra neosnovanim jer je predmet raspravljanja i odlučivanja u predmetnom vanparničnom postupku bio upravo zahtjev apelanata kojim su od suda tražili da protivniku predlagača naloži da im na ime naknade za izuzeto predmetno zemljište isplati novčani iznos od 207.720,00 KM. Također smatra pravilnim stavove nižestepenih sudova koji sadrže jasno i argumentirano obrazloženje kao i razloge na osnovu kojih su navedeni zahtjev apelanata odbili kao neosnovan.
15. Pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju također ističe da navode apelanata smatra neosnovanim, ukazujući da u vrijeme kada se predmetno zemljište izuzimalo (prije 50 godina) nisu pravljeni posebni sporazumi o naknadama jer je isplata predmetne naknade i uknjižba nekretnina vršena na osnovu rješenja nadležnog organa uprave, pravnog prednika protivnika predlagača. U vezi s navedenim dalje ukazuje da u takvim okolnostima, shodno odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zahtjev apelanata bi se trebao smatrati apsolutno zastarjelim, tj. da su apelanti izgubili pravo zahtjevati sudsku zaštitu i ispunjenje bilo kakve obaveze od protivnika predlagača, prema članu 360. stav 1. ZOO.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 08/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 236.
(2)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(3)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 239.
Ako sud na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom prvobitno je bilo Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 V 005952 12 Gž 2 od 21. septembra 2012. godine koje su apelanti primili 23. oktobra 2012. godine. Budući da su apelanti u međuvremenu dopunili apelaciju i dostavili konačnu odluku Apelacionog suda broj 96 0 V 005952 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine, koju su primili 29. novembra 2013. godine i protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima donesenim u vanparničnom postupku prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
( )
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
( )
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…).
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak tiče prava apelanata na naknadu za izuzeto zemljište, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li osporena rješenja zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
27. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance odbili kao neosnovan prijedlog i reviziju apelanata kojim su apelanti od prednika predlagača tražili isplatu naknade za izuzeto predmetno zemljište, primjenom odredaba člana 126. i člana 239. ZPP-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao da su apelanati tvrdnje da njihovim pravnim prednicima nije nikad isplaćena naknada za izuzeto zemljište isključivo zasnovali na iskazima svojih pravnih prednika, te zato što se priznanice o isplati ne nalaze u zbirci isprava (Dn broj 931/61) na osnovu čega je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 239. ZPP-a, zaključio da apelanti nisu bili uvjerljivi, ubjedljivi i dosljedni kada je u pitanju isplata novčanih naknada za predmetne nacionalizirane nekretnine, te zato što njihovi iskazi nisu dokazani ni potvrđeni nijednim pravno valjanim i objektivnim dokazom izvedenim pred tim sudom. Ustavni sud također zapaža da je navedeni stav Osnovnog suda potvrđen i u drugostepenom postupku kao pravilan i zakonit, kao i u postupku pred Apelacionim sudom po izjavljenoj reviziji apelanata.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna i argumentirana obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja navoda da im je predmetno zemljište nacionalizirano rješenjem Narodnog odbora Općine Brčko, Srez Brčko od 6. aprila 1961. godine, da je istim rješenjem utvrđeno da će im biti isplaćena naknada za izuzeto zemljište i da će priznanice o isplati naknade ostati u zbirci isprava, svoj prijedlog nisu dokazali niti jednim uvjerljivim i objektivnim dokazom i jer se njihove tvrdnje isključivo zasnivaju na kazivanju njihovih prednika. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 7. stav 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, da je odredbom čl. 236. i 239. navedenog zakona propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 239. ZPP-a propisano da ako sud, na osnovu ocjene izvedenih dokaza, ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
29. Nakon analize cjelokupnog postupka s aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdali svoje tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka, nedosuđivanjem traženog iznosa naknade za izuzeto zemljište. Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi
31. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se tvrdnje apelanata o povredi ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je utvrđeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani i u pogledu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelanti svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne zapaža proizvoljnost na koju su apelanti ukazali.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. U smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine u ovom predmetu.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman