Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4778/14 (JP "Vodovod i kanalizacija" d.o.o. Zenica i drugi)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4778/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4778/14, rješavajući apelacije JP "Vodovod i kanalizacija" d.o.o. Zenica i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JP "Vodovod i kanalizacija" d.o.o. Zenica, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 069770 14 Gž od 15.

oktobra 2014. godine;

Općina Vitez, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 058699 14 Rev od 23. aprila 2015. godine;

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 091629 15 Pž od 15. juna 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4778/14 JP "Vodovod i kanalizacija" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 069770 14 Gž od 15. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Š.D. na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos od 389,65 KM, koji zahtjev je temeljio na činjenici da je tuženi propustio izvršiti prijavljivanje promjene korisnika usluge naknade za vodu i kanalizaciju kod apelanta od trenutka smrti korisnika S.D., odnosno prednika tuženog i to za period od 22. maja 2003. pa do 31. maja 2006. godine. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu na naknadu štete, nego da se radi o pravu na isplatu duga nastalog po osnovu neplaćanja usluga isporuke vode i naknade za kanalizaciju. Naime, imajući u vidu činjenicu da je tuženi priključen na sistem daljinskog snabdijevanja vodom za piće i da nije plaćao usluge snabdijevanja pitkom vodom, sud je, uvažavanjem prigovora zastare potraživanja, zaključio da tuženi nije u obavezi da apelantu isplati navedeni dug. Kako je apelant podnio tužbu sudu dana 27. aprila 2012. godine, a prema izvodu iz otvorenih stavki za navedeni vremenski period, potraživanje apelanta zaključno sa 31. majem 2006. godine, iznosi 175,21 KM, to je sud odlučio kao u izreci presude, pozivajući se na odredbu člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da potraživanja za isporuku vode izvršene za potrebe domaćinstva zastarijevaju protekom jedne godine od kada je isporuka završena.

2. AP-3527/15 Općina Vitez (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ivana Križanac-Marković, Općinski javni pravobranitelj, podnijela je 15. jula 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 058699 14 Rev od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom ukinuta je presuda Općinskog suda u Travniku od 8. januara 2013. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime naknade za korištenje državnih šuma za 2010. i 2011. godinu, te je apelantičina tužba odbačena. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da parnični sud nije nadležan da odlučuje o zahtjevu za naknadu na ime korištenja državnih šuma, a koja naknada je bila propisana Uredbom o šumama kao prihod budžetu FBiH, kantonu i određene općine, dok je kontrola obračuna i uplate te naknade vršena putem inspekcijskog nadzora preduzimanjem inspekcijskih radnji i upravnih mjera. Nadalje, utvrđeno je da je u slučaju neplaćanja te naknade šumski inspektor podnosio kod nadležnog izvršnog suda prijedlog za prinudno izvršenje po pravosnažnosti i izvršnosti rješenja o uplati sredstava koje je ispostavio obvezniku po pravilima upravnog postupka. Također, utvrđeno je da je navedena Uredba o šumama neprimjenjiva s obzirom na dejstvo odluke Ustavnog suda FBiH broj U-28/10 od 23. marta 2011. godine. Naime, utvrđeno je da prema odredbama čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, odluke tog suda, prema pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je takvo djelovanje utvrdio. S obzirom da u predmetnoj odluci takvo djelovanje nije određeno, već je kao prelazno rješenje dana mogućnost, da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja te odluke se zakonom uredi ta materija, a što nije učinjeno, sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

3. AP-4131/15 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 091629 15 Pž od 15. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila dana 21. novembra 2005. godine, da je plaćanje određenog novčanog iznosa oštećenom od strane osiguravača „Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo izvršeno 17. marta 2006. godine, da je predmetno potraživanje od strane osiguravača preneseno na apelanta dana 19. septembra 2006. godine, te da je tužba podnesena dana 7. marta 2011. godine, dakle protekom roka iz člana 376. stav 1., te člana 380. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo, pa je odlučio kao u izreci presude. Osim toga, sud je zaključio da se na konkretan slučaj ne mogu prihvatiti tvrdnje apelanta da se na konkretan slučaj ima primijeniti opći zastarni rok jer je ovdje riječ o naknadi štete po osnovu saobraćajne nezgode, koju štetu je izmirio osiguravač po osnovu zaključene polise osiguranja gdje je ZOO jasno propisao rokove zastarjelosti, pa su plaćanjem odnosno isplatom iznosa po osnovu štetnog događaja oštećenom na osiguravača prešla sva prava po osnovu predmetnog štetnog događaja shodno odredbi člana 939. stav 1. ZOO, a zaključenjem ugovora o cesiji na apelanta je ustupljeno potraživanje po predmetnom štetnom događaju. Dakle, utvrđeno je da jasno proizilazi da je apelant kao cesionar preuzeo potraživanja od osiguravača dana 19. septembra 2006. godine i za predmetnu saobraćajnu nezgodu, tako da se na konkretno potraživanje imaju primijeniti odredbe navedenih članova ZOO, a ne odredbe člana 371. ZOO koje regulišu opći zastarni rok. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4778/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4778/14 (JP "Vodovod i kanalizacija"… | Sudska praksa | Aktio