Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4253/14 (S. P. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4253/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 08. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4253/14 rješavajući apelacije Semira Pašića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Semir Pašić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 039633 14 REV od 3. jula 2014. godine;

Vjekoslav Perić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 RS 019839 13 REV od 8. jula 2014.

godine;

Josip Kutleša protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 329255 13 REV od 26. augusta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4253/14 Semir Pašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda (osporena) Vrhovni sud Federacije BiH broj 65 0 P 039633 14 REV od 3. juli 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je usvojena revizija tužene i preinačene usvajajuće presude Kantonalnog suda u Sarajevu i Općinskog suda u Sarajevu, na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa (zahtjev za isplatu neisplaćenih plata za februar i mart 2001. godine i isplatu regresa za 2000., 2001. i 2002. godinu). Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari protekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom člana 106. Zakona o radu FBiH, budući da je Predmet broj: 2 Odluka o dopustivosti predmetna tužba podnesena 19. decembra 2005. godine, slijedom čega se ukazuje osnovanim prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja u okolnostima konkretnog predmeta. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetni tužbeni zahtjev usvojili. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.

2. AP-4375/14 Vjekoslav Perić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 6. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 RS 019839 13 REV od 8. jula 2014. godine, kojom je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 019839 13 Rsž od 10. aprila 2013. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti broj AP-1887/13 od 25. juna 2013. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-2051/13), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena odluka Kantonalnog suda od 10. aprila 2013. godine, kojom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda na način da je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv tuženog radi utvrđenja nezakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta kod tuženog, vraćanja na rad i isplate razlike plaće. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni su je istakao da je tuženi pravilno odlučio kada je donio odluku o prestanku radnog odnosa apelanta kod njega, imajući u vidu Sporazum o preuzimanju uposlenika tuženog u Poreznu upravu FBiH-Kantonalni porezni ured Livno sa 16. oktobrom 2010. godine, kojim apelant zasniva radni odnos na neodređeno vrijeme i dobiva status državnog službenika u organima državne službe, kao i samo apelantovo insistiranje da bude na listi djelatnika za Poreznu upravu FBiH. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao zakonito, slijedom čega se neosnovanim ukazuju ostali zahtjevi iz tužbe. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-4595/14 Josip Kutleša (u daljnjem tekstu: apelant), iz Busovače, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u Predmet broj: 3 Odluka o dopustivosti daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 329255 13 REV od 26. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene (FBiH-Vlada FBiH), radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata deminerskog dodatka i dnevnica za službeno putovanje u Iraku). Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da, s obzirom na činjenicu da je apelant kao pripadnik Oružanih snaga BiH zaključio sa Ministarstvom odbrane BiH ugovor (o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinici Oružanih snaga BiH u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji podrške mira u Iraku), pravilno drugostepeni sud zaključuje da tužena nije bila u ugovornom odnosu sa apelantom, pa shodno tome nije ni legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4253/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode Predmet broj: 4 Odluka o dopustivosti nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i Predmet broj: 5 Odluka o dopustivosti primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4253/14 (S. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio