Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-161/14 (G. O. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-161/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-161/14, rješavajući apelacije Gorana Ošapovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Goran Ošapović, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 MAL 046883 13 GŽ od 5.
novembra 2013. godine;
Rudo Boras, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 MAL 015358 13 GŽ 13 od 14. februara 2014.
godine;
Miladin Perendić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 041362 15 Gž od 18. juna 2015. godine;
Dubravka Despenić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 030570 14 Gž od 15. juna 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-161/14 Goran Ošapović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 MAL 046883 13 GŽ od 5. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kojim je dozvoljena naplata potraživanja po osnovu utrošene vode u korist JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko, i apelant je obavezan da tužitelju isplati dug u iznosu od 960,00 KM. U postupku je utvrđeno da je navedeni dug apelanta za utrošenu vodu nastao usljed pucanja vodovodnih cijevi na instalacijama koje se nalaze u šahtu iza vodomjera prema objektu apelanta, te da je apelant otklonio kvar. S tim u vezi, sud je napomenuo da je u skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, korisnik dužan kućne vodovodne instalacije i vodovodni priključak na svom imanju da održava u funkcionalnom i ispravnom stanju. Sud je, također napomenuo, da apelant nije dokazao da je viša sila, odnosno prekomjerne padavine, razlog pucanja cijevi, zbog čega je donesena je odluka kao u izreci presude.
2. AP-1884/14 Rudo Boras (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je 24. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 MAL 015358 13 GŽ 13 od 14. februara 2014. godine. Osporenom konačnom odlukom, na prijedlog tražitelja izvršenja (sada tužitelj) „Alba BiH“ d.o.o. Mostar, od 1. decembra 2011. godine, Općinski sud u Ljubuškom je donio presudu 9. oktobra 2013. godine (koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 14. februara 2014. godine) i obavezao apelanta da tužitelju izmiri dospjelu novčanu obavezu proisteklu iz neplaćenih računa za pružanje usluga odvoza otpada u iznosu od 294,84 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj (kojem je Općina Ljubuški na temelju ugovora zaključenog 2009. godine povjerila vršenje javnih ovlaštenja-usluga odvoza i deponovanja komunalnog otpada) dokazao da je uredno ispunjavao svoju obavezu odvoza otpada i ispostavljao račune apelantu na kraju mjeseca, ali da apelant račune za period od januara 2010. do septembra 2011. godine nije plaćao. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelant obavezan tužitelju platiti dug za predmetne komunalne usluge.
3. AP-3915/15 Miladin Perendić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šekovića, podnio je 12. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 041362 15 Gž od 18. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina-RJ „Elektrodistribucija“ Vlasenica isplati dug na ime neovlaštene potrošnje električne energije. U predmetnom postupku, kao i u pravomoćno okončanom krivičnom postupku koji se ranije vodio protiv apelanta, utvrđeno je apelant u periodu od februara 2011. do februara 2012. godine vršio neovlaštenu potrošnju električne energije, oštetivši na taj način tužitelja za iznos od 6.784,00 KM, zbog čega je sud donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-4000/15 Dubravka Despenić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, podnijela je 21. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 030570 14 Gž od 15. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju JP „Komunalno“ d.o.o. Livno isplati dug u iznosu od 161,50 KM za pružanje komunalnih usluga-isporuka vode i odvoza komunalnog otpada, u periodu od maja 2013. do aprila 2014. godine. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, kao davalac komunalnih usluga u skladu sa odredbama Zakona o komunalnoj djelatnosti, u spornom periodu pružao navedene komunalne usluge apelantici, zbog čega je sud obavezao apelanticu, kao korisnicu usluga, da izvrši uplate po ispostavljenim računima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 161/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pored toga, u predmetu broj AP 1884/14 apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu broj AP 1884/14, koji je ukupno trajao dvije godine i tri mjeseca, primjerena okolnostima u apelantovom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman