Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-275/14 (A. M. i drugi)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-275/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-275/14, rješavajući apelacije Alije Mazalovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Alija Mazalović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 064672 12 Rev od 31. oktobra 2013.
godine;
Slavica Rajačić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 149222 15 Rsž od 14. aprila 2015. godine;
Maida Šan i Terezija Zanki, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047385 13 Rev od 5. maja 2015. godine;
Robert Raspudić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 104570 14 Rev od 19. maja 2015.
godine;
Miroslav Vuković, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 021838 14 Rsž od 9. februara 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-275/14 Alija Mazalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 064672 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime isplate otpremnine uz primjenu poticajnih mjera isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tačna apelantova tvrdnja da je odredbom člana 2. Odluke o poticajnim mjerama za sporazumni raskid ugovora o radu zaposlenika tuženog od 27. septembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), propisano da se poticajne mjere primjenjuju za sve zaposlenike društva. Međutim, sud je zaključio da iz smisla i sadržine citirane odredbe Odluke proizilazi da je diskreciono pravo tuženog da od prijavljenih zaposlenika za korištenje ovih mjera izvrši odabir lica kojima će udovoljiti. Tačnije, utvrđeno je da je pravo poslodavca (tuženog) da u smislu člana 7. Odluke selektivno ocijeni kojem zaposleniku će isplatiti poticajnu otpremninu, odnosno sa kojim će raskinuti radni odnos sporazumno, a sa kojim od zaposlenika neće. Dakle, sud je zaključio da je tuženi zapravo navedenom Odlukom ostavio sebi mogućnost da bira lica, pa stoga samo njemu kao poslodavcu i pripada pravo izbora (to je njegovo pravo, ne obaveza), lica sa kojima će sporazumno raskinuti radni odnos uz isplatu poticajne otpremnine, a ne zaposlenima. Budući da je Odluka donesena u cilju rješavanja statusa viška zaposlenika, a apelantu je predstojalo penzionisanje (penzionisan sa danom 31. maja 2008. godine), sud je zaključio da je i normalno odbijanje apelanta za sporazumni raskid radnog odnosa uz isplatu poticajne otpremnine, kada se njegov radno pravni status može riješiti i na drugi zakonit način (penzionisanje).
2. AP-3517/15 Slavica Rajačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 15. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 149222 15 Rsž od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju na ime naknade štete, koja je posljedica učinjenog manjka od strane apelantice, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da u konkretnom slučaju na zakazano pripremno ročište nije pristupio ovlašteni punomoćnik tužitelja, te je u smislu odredbe člana 84. Zakona o parničnom postupku, bio ispunjen jedan od uslova da se tužba smatra povučenom. Međutim, utvrđeno je da se izlaganje odgovora na tužbu od strane apelantice i isticanje da će se u toku postupka dokazati neosnovanost tužbenog zahtjeva, ima smatrati ujedno i zahtjevom da se ročište održi, pa, prema tome, nije bio ispunjen drugi dio uslova da se od strane prvostepenog suda donese rješenje kojim bi se tužba smatrala povučenom. Kako je na zakazano pripremno ročište za dan 10. oktobar 2014. godine pristupio zaposlenik kod tužitelja D.M.M., koja nije imala ovlaštenje za zastupanje, a apelantica se upustila u raspravljanje, to je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 111. pomenutog zakona, a u vezi sa odredbom člana 117. istog zakona, koja propisuje da sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje, odgodio pripremno ročište, a da naknadno nije tražio od tužitelja da odobri radnje koje su poduzete od imenovanog radnika, jer pripremno ročište nije ni održano. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-3548/15 Maida Šan i Terezija Zanki (u daljnjem tekstu: apelantice) obje iz Sarajeva, koje zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijele su 16. jula 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047385 13 Rev od 5. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijene su apelantice sa tužbenim zahtjevom kojim su tražile da se utvrdi da je tuženi dužan sa prvoapelanticom zaključiti sporazumni prekid radnog odnosa sa danom 31. decembra 2007. godine, a sa drugoapelanticom sa danom 14. decembra 2007. godine uz isplatu poticajne otpremnine u određenim novčanim iznosima. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da iz sadržaja odredaba Odluke o poticajnim mjerama za sporazumni raskid ugovora o radu zaposlenika tuženog od 27. septembra 2007. godine proizilazi da zaposlenicima tuženog prestaje radni odnos uz primjenu poticajnih mjera, samo ukoliko zaključe sa tuženim sporazum o prestanku ugovora o radu. Zbog toga je utvrđeno da u situaciji kada apelantice nisu zaključile takav sporazum, već je ostao na snazi ugovor o radu, koji je apelanticama prestao zbog odlaska u penziju i uz isplatu otpremnine po internim propisima tuženog, tada ne postoji obaveza tuženog na utuženu činidbu niti isplatu poticajne otpremnine. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-3699/15 Robert Raspudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 22. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 104570 14 Rev od 19. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrde nezakonitim rješenje Službe nacionalne sigurnosti Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) od 14. augusta 2002. godine i rješenje Obavještajno-sigurnosne službe BiH od 17. januara 2003. godine, te da se slijedom tog utvrđenja tuženim naloži da mu solidarno isplate na ime naknade plata za određeni vremenski period određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da iz relevantnih odredbi Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH (u daljnjem tekstu: ZOSS) proizilazi da je Služba u kojoj je apelant bio zaposlen pravno prestala postojati istekom 60 dana od dana stupanja na snagu ZOSS-a (15. august 2002. godine), zbog čega je zakonito predmetno rješenje Službe, kojim je apelantu prestao radni odnos sa 15. augustom 2002. godine.
Kako službenici i namještenici nisu automatski preuzeti u Obavještajno-sigurnosnu službu FBiH, već se prijem istih vršio u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji te službe, sud je zaključio da se u odnosu na apelanta, koji nije primljen, primjenjuju relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH jer je ZOSS-om tako propisano. Shodno tome, utvrđeno je da je apelant stavljen na raspolaganje, pa pošto istekom vremena na raspolaganju i otkaznog roka nije primljen u drugo preduzeće, odnosno drugo pravno lice, to mu je zakonito prestao radni odnos temeljem relevevantne odredbe Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH. Osim toga, sud je zaključio da za ispitivanje zakonitosti spornih rješenja o prestanku ugovora o radu apelantu nije pravno relevantna činjenica to što je on bio na bolovanju (kada je to posljedica bolesti), već da li su rješenja zakonita sa stanovišta primjene odredaba relevantnih članova ZOSS-a i Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH. S obzirom na navedenu zakonitost prestanka radnog odnosa apelantu, sud je zaključio da je neosnovan i onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nalaganje tuženim da mu solidarno isplate naknade plate za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu.
5. AP-3744/15 Miroslav Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 27. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 021838 14 Rsž od 9. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu za određeni vremenski period, na ime uvećanja plate po osnovu prekovremenog rada, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da relevantne odredbe Zakona o radu, koje propisuju uslove za ostvarenje prekovremenog rada, ne omogućavaju pravo apelantu da u konkretnom slučaju ostvari naknadu na ime plate za prekovremeni rad u spornom periodu. Naime, utvrđeno je da je radnik dužan da na zahtjev poslodavca radi duže od punog radnog vremena samo u slučaju neplaniranog povećanja obima posla, otklanjanja posljedica vremenskih nepogoda, havarija na sredstvima rada, požara, zemljotresa, epidemija i drugih nesreća. Također, utvrđeno je da prekovremeni rad u nabrojanim slučajevima ne može trajati više od deset sati sedmično, a radnik u toku kalendarske godine ne može raditi prekovremeno više od 150 sati. Isto tako, utvrđeno je da se karakter rada apelanta, s obzirom da se nisu ispunili uslovi za ostvarenje prekovremenog rada, ima smatrati stalnim radom, a ne prekovremenim. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-275/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman