Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-265/14 (Z. K. i drugi)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-265/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-265/14, rješavajući apelacije Zijada Kuduzovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zijad Kuduzović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 113460 12 Rev od 29. oktobra 2015. godine;

„Energopetrol“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 103295 12 Rev od 31.

oktobra 2013. godine;

Sanel Arapčić i Sidik Hasanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 000507 12 Rev od 25. oktobra 2013. godine;

R.A., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043159 13 Rev od 29. maja 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-265/14 Zijad Kuduzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mramora, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 113460 12 Rev od 29. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime plate za 2005. godinu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je odluku o odbijanju predmetnog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud zasnovao na činjeničnim utvrđenjima da je apelant bio zaposlenik tuženog po osnovu ugovora o radu i da mu tuženi u 2005. godini nije isplaćivao plate u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH, da je usvojio kao osnovan prigovor zastare, jer je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnijeta 19. januara 2012. godine, dakle po isteku roka predviđenog relevantnom odredbom Zakona o radu. Pri tome je utvrđeno da prvostepeni sud nije prihvatio obavještenje ekonomsko-finansijske službe tuženog od 18. maja 2011. godine, kao izjavu o priznanju zastarjele obaveze u smislu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što samo jasno, određeno i bezuslovno priznanje duga od strane ovlaštenog lica dužnika dovodi do prekida zastarijevanja, odnosno odricanja od zastare, a ti neophodni uslovi u konkretnom slučaju nisu ispunjeni, pa je sud odlučio kao u izreci presude.

2. AP-278/14 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Amar Bajramović i Dino Duraković, advokati iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 103295 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da isplati tužitelju određeni novčani iznos na ime neisplaćene plate uvećane za minuli rad za određeni vremenski period, po godinama u pojedinačnim kako je to pobliže navedeno u izreci presude, kao i da za taj period obračuna i uplati na dosuđenu razliku plate doprinose za PIO. U toku postupka je, pored ostalog, tvrđeno da tužitelj u predmetnom sporu ne zahtijeva zaštitu prava iz radnog odnosa koje je povrijeđeno donošenjem odluke poslodavca, što ima u vidu odredba člana 103. stav 3. Zakona o radu, nego je predmet tužbenog zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa, koje je tužitelju utvrđeno ugovorom o radu i za koje zakonom nije propisan rok za podnošenje tužbe, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom naprijed navedene odredbe odbio prigovor neblagovremenosti podnošenja tužbe. Nadalje, utvrđeno je da neosnovano apelant tvrdi da se Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u FBiH na njega ne primjenuje, pozivom na odredbu člana 2. tog ugovora, a kojom je propisano da se navedeni ugovor primjenuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno sa većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što apelant nije dokazao da je u njegovom organizovanju došlo do promjene u vlasničkoj strukturi, nije dokazao da je u periodu za koji se traži razlika plate, bio preduzeće sa većinskim privatnim kapitalom, registrovan kao takav kod nadležnog suda. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

3. AP-330/14 Sanel Arapčić iz Lukavca i Sidik Hasanović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jakub Memić, advokat iz Lukavca, podnijeli su 21. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 000507 12 Rev od 25. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u najvećem dijelu tužbeni zahtjev apelanata usmjeren na isplatu razlike plata za određeni vremenski period, kao i uplatu pripadajućeg dijela doprinosa u korist Federalnog zavoda PIO. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se odredbe Kolektivnog ugovora službenika organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: GKU) u odnosu na traženu razliku plata mogu primijeniti do 8. septembra 2005. godine kada je stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), koji je mjerodavno pravo u odnosu na zahtjev apelanata počev od 8. septembra 2005. godine. Kako na usaglašeni tekst GKU Tuzlanski kanton nije dao suglasnost, niti je istom naknadno pristupio, to se nije mogao primijeniti u pogledu pitanja visine pojedinačnih prava zaposlenih u organima uprave i sudske vlasti, izuzev do 8. septembra 2005. godine radi popunjavanja pravne praznine u pogledu visine naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave Tuzlanskog kantona, budući da visina ovih naknada nije bila uređena propisima iz oblasti radnih odnosa ove kategorije zaposlenika. Dakle, utvrđeno je da je pravna praznina otklonjena donošenjem OKU-a, a pošto je OKU obavezujući i za tuženog, na potraživanja apelanta mogu se primijeniti samo relevantne odredbe tog kolektivnog ugovora.

4. AP-3451/14 R.A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Z.A.K. „Kebo i Guzin“ iz Mostara, podnijela je 24. jula 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043159 13 Rev od 29. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, revizija tuženog je uvažena, pa su, između ostalog, prvostepena i drugostepena presuda preinačene u dijelu odluke kojom je apelantici dosuđena naknada na ime regresa za 2005. godinu i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica koristila godišnji odmor u prvoj polovini 2005. godine, pa prvostepeni i drugostepeni sud naknadu regresa nisu mogli dosuditi osnovom člana 13. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2000. godine jer se isti prema odredbi člana 2. primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, a tuženi je javna ustanova pa se na njega nisu mogle primijeniti odredbe navedenog kolektivnog ugovora.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-265/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-265/14 (Z. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio