Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2978/12 (I. S.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2978/12
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2978/12, rješavajući apelaciju Ivanke Svetinović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka (b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivanke Svetinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006682 12 Uvp od 21. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 006682 11 U od 25. maja 2012. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/2-1-4-534-4916/08 od 16.
februara 2011. godine i Zaključka Odjeljenja za opštu upravu i društvene djelatnosti Opštine Mrkonjić Grad broj 04/3-UP-1- 534-77/07 od 30. maja 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivanka Svetinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradca - Republika Hrvatska, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 8. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 006682 11 U od 25. maja 2012. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/2-1-4-534-4916/08 od 16. februara 2011. godine i Zaključka Odjeljenja za opštu upravu i društvene djelatnosti Opštine Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Opština) broj 04/3-UP-1-534-77/07 od 30. maja 2008. godine. Predmetni postupak je nakon podnošenja apelacije okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006682 12 Uvp od 21. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Opštine, zatraženo je 2. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 6. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju i u prilogu odgovora Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 006682 12 Uvp od 21. februara 2014. godine. Ministarstvo i Opština su dostavili dogovore na apelaciju 10. i 12. februara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Zaključkom broj 04/3-UP-1-534-77/07 od 30. maja 2008. godine, Opština se (tačka 1 izreke) u upravnoj stvari, po apelantkinjinom prijedlogu za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu civilne žrtve rata, oglasila mjesno nenadležnom za postupanje po toj upravnoj stvari, te je u zaključku navela (tačka 2 izreke) da će po pravosnažnosti zaključka predmet biti ustupljen stvarno i mjesno nadležnoj Opštini Gradac, Republika Hrvatska, u kojoj apelantkinja ima stalno mjesto prebivališta.
6. U obrazloženju zaključka je navedeno da je razlog za takvu odluku činjenica da apelantkinja nema prijavljeno prebivalište na području opštine Mrkonjić Grad. S tim u vezi je konstatovano da je 20. maja 2008. godine od Ministarstva unutrašnjih poslova, Centar javne bezbjednosti Banjaluka, SJB Mrkonjić Grad zatražen podatak o apelantkinjinom prebivalištu te da je taj organ, dopisom od 27. maja 2008. godine, obavijestio Opštinu da apelantkinja nema prijavljeno prebivalište na području opštine Mrkonjić Grad. Ukazano je i na odredbe člana 25 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rada („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 32/94, 37/07, 60/07, 111/09 i 117/09) kojima je propisano da o pravima po tom zakonu, na zahtjev lica iz čl. 2 i 3 zakona, rješava u prvom stepenu nadležni opštinski organ uprave na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište, odnosno boravište.
7. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16- 03/2-1-4-534-4916/08 od 16. februara 2011. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da apelantkinja nije državljanka Republike Srpske i da nema prijavljeno prebivalište na području Republike Srpske, slijedom čega je zaključeno da ne može ostvariti traženo pravo u smislu člana 1 st. 2 i 3 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Stoga je, prema stanovištu Ministarstva, apelantkinjin zahtjev za utvrđivanje svojstva civilne žrtve rata i priznanje prava na civilnu porodičnu invalidninu Opština trebala odbiti kao neosnovan. Međutim, kako je dalje istaklo Ministarstvo, činjenica da se Opština oglasila mjesno nenadležnom za postupanje u ovoj upravnoj stvari ne predstavlja takav nedostatak koji bi mogao uticati na drukčije rješenje ove upravne stvari. Slijedom toga, uz primjenu člana 225 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), Ministarstvo je odlučilo kao u izreci osporenog akta.
8. Odlučujući u upravnom sporu, o apelantkinjinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva od 16. februara 2011. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 006682 11 U od 25. maja 2012. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je apelantkinja istakla da je pravno stanovište Ministarstva da ona nema državljanstvo Republike Srpske pogrešno jer su i ona i njen pokojni suprug, koji je kao žrtva rata izgubio život 17. juna 1992. godine na teritoriji Republike Srpske, bili državljani Bosne i Hercegovine, s tim da je ona primila državljanstvo Republike Hrvatske 3. oktobra 1994. godine.
9. U obrazloženju je nadalje navedeno da je Ministarstvo, na traženje suda, dostavilo spise predmetne upravne stvari i odgovor na tužbu u kojem je istaklo da je taj organ cijenio sve činjenice koje su navedene u tužbi, te da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporenog akta i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantkinja 19. oktobra 2007. godine podnijela zahtjev za utvrđivanje svojstva „civilne žrtve rata“ i priznavanje prava na porodičnu invalidninu, a po osnovu smrti njenog muža, uz koji je priložila, između ostalog, dokaze o smrti supruga, te Rješenje Osnovnog suda u Jajcu broj R: 27/96 od 4. maja 1996. godine kojim je nestali – apelantkinjin suprug proglašen umrlim, a kao dan smrti utvrđen 16. juni 1992. godine. Dalje je navedeno da je iz spisa proizlazi da je apelantkinja, postupajući po zahtjevu Opštine da dostavi dokaze o svom državljanstvu i uvjerenje da pravo na priznavanje statusa civilne žrtve rata nije ostvarila u Federaciji BiH i Hrvatskoj, dostavila Uvjerenje Opštine Novo Sarajevo broj 487 od 10. aprila 2008. godine kojim se potvrđuje da je apelantkinja državljanka Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, te potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu od 8. aprila 2008. godine, kojim se potvrđuje da ne ostvaruje mirovinska primanja kod te područne službe. Pored navedenog, Opština je od nadležnog organa pribavila podatke da apelantkinja nema prijavljeno prebivalište na području opštine Mrkonjić Grad. Shodno navedenom, Opština je donijela zaključak od 30. maja 2008. godine.
10. Nadalje je navedeno da je Ministarstvo u svom rješenju istaklo da je u postupku utvrđeno da apelantkinja nije državljanka Republike Srpske i da nema prijavljeno prebivalište na području Republike Srpske, slijedom čega je zaključeno da apelantkinja ne može da ostvari pravo po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata, zbog čega je Opština apelantkinjin zahtjev trebala odbiti kao neosnovan. Dalje je utvrđeno da je Ministarstvo navelo da činjenica da se Opština oglasila mjesno nenadležnom za postupanje u ovoj upravnoj stvari ne predstavlja takav nedostatak koji bi mogao uticati na drukčije rješenje ove upravne stvari, koje stanovište je, i po ocjeni Okružnog suda, ispravno. Ukazano je da je odredbama člana 1 stav 2 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, odnosno istog člana Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/10), na koju odredbu se pozvalo Ministarstvo, propisano da prava po ovom zakonu mogu da ostvare državljani Republike Srpske koji su oštećenje organizma zadobili poslije 9. januara 1992. godine, od dana proglašenja Republike Srpske, a stavom 3 istog člana i zakona da prava po ovom zakonu mogu da ostvare i lica koja su kao državljani bivše SFRJ zadobili oštećenje organizma od 17. avgusta 1990. do 9. januara 1992. godine, pod uslovom da steknu državljanstvo Republike Srpske i da imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srpske, dok je odredbama člana 3 istog zakona propisano da prava po tom zakonu, pod određenim uslovima, imaju i članovi porodice civilne žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2 tog zakona. S obzirom na navedeno, a kako iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je apelantkinja državljanka Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, a ne Republike Srpske, te kako nema prijavljeno prebivalište na području Republike Srpske, to je, po ocjeni Okružnog suda, Ministarstvo pravilno odlučilo kada je zaključilo da je u konkretnom slučaju apelantkinjin zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan s obzirom da apelantkinja ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata. Takođe, i prema stanovištu Okružnog suda, pravilan je zaključak Ministarstva da činjenica da se Opština oglasila mjesno nenadležnom za postupanje u ovoj upravnoj stvari ne predstavlja takav nedostatak koji bi mogao uticati na drukčije rješenje ove upravne stvari.
11. Osim toga, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 2 stav 1 Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 4/97, 6/03 i 14/03) kojim je propisano da svi državljani Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: entiteti) su samim tim i državljani BiH, a ne obrnuto, kako to pogrešno smatra apelantkinja, dok je stavom 2 istog člana propisano da promjena državljanstva jednog entiteta u državljanstvo drugog entiteta nema uticaja na državljanstvo BiH, pa kako apelantkinja nema državljanstvo Republike Srpske, to činjenica da je apelantkinja državljanka BiH, nije od uticaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.
12. Ustavni sud konstatuje da iz uvida u Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 006682 12 Uvp od 21. februara 2014. godine (koju je Ustavnom sudu dostavio Okružni sud) proizlazi da je taj sud, odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 25. maja 2012. godine donio presudu kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenice opisane u prethodnim tačkama ove odluke, te istakao da se u konačnici obrazloženje pobijane presude zasniva na utvrđenju da je apelantkinja državljanka Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, odnosno Republike Hrvatske, u kojoj ima prijavljeno prebivalište, pa da, i prema njegovom stanovištu, nisu ispunjeni uslovi za udovoljenje apelantkinjinom zahtjevu, saglasno odredbama člana 1 stav 2 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata - prečišćen tekst, u kom smislu je Ministarstvo dalo dovoljno obrazložene razloge u osporenom aktu kao i Okružni sud u pobijanoj presudi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje hronologiju predmetnog postupka i odluke koje su donesene povodom njenog zahtjeva. Smatra da je pogrešno stanovište izneseno u osporenim odlukama da ne može ostvariti prava po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata zbog toga što nema državljanstvo Republike Srpske i prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srpske. Navodi da je rođena u Novom Sarajevu, ali se na oko 30 godina prije rata udala za Josipa Svetinovića, koji je rođen i do svoje smrti živio u Mrkonjić Gradu, od kada je i ona živjela u Mrkonjić Gradu sve do 1994. godine kada je otišla u izbjeglištvo i nastavila da živi u Republici Hrvatskoj. Ističe da se nije odrekla državljanstva BiH niti entiteta, te da je stoga „logično da je apelantica imala državljanstvo RS, a ne Federacije BiH, kako to proizvoljno zaključuje Okružni sud“. Te činjenice je trebala da utvrdi Opština, ali je zbog pogrešnog stanovišta da nije nadležna da rješava po ovom zahtjevu propustila da utvrdi činjenično stanje i da apelantkinji pruži priliku da dokazuje činjenice koje opravdavaju njen zahtjev. Taj propust nisu sankcionisali ni tuženi organ, ni Okružni sud, pa je stoga presuda Okružnog suda zasnovana na, kako apelantkinja smatra, pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da ostaje kod navoda datih u obrazloženju presude od 25. maja 2012. godine, a da su apelantkinjini navodi neosnovani govori i činjenica da je Vrhovni sud u međuvremenu, svojom Presudom broj 11 0 U 006682 11 Uvp od 21. februara 2014. godine, odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje presude koju je donio taj sud.
15. Ministarstvo je istaklo da je u konkretnom predmetu pravilno primijenjen Zakon o zaštiti civilnih žrtva rata te da, budući da iz sadržaja apelacije proizlazi da apelantkinja prigovara tumačenju i primjeni odredaba tog zakona, po njegovom mišljenju, to ne može biti predmet apelacije.
16. Opština je istakla da je prilikom vođenja predmetnog postupka od apelantkinje 1. aprila 2008. godine zatražena dostava dokaza o njenom državljanstvu, te po službenoj dužnosti od nadležnog organa dokaz o apelantkinjinom prebivalištu na teritoriji Mrkonjić Grada za koju je taj organ mjesno nadležan da odlučuje po zahtjevima kao što je apelantkinjin. Ukazano je da apelantkinja ne osporava da ima državljanstvo Federacije BiH i BiH, te da nije pokrenula postupak za sticanje državljanstva Republike Srpske kod nadležnog organa, te da ne ispunjava nijedan od propisanih uslova za ostvarivanje prava po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata, čime su bespredmetni i navodi u apelaciji da je Opština propustila da pruži priliku apelantkinji da dokazuje činjenice koje opravdavaju njen zahtjev.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 32/94, 37/07, 60/07 i 118/09), koji je bio u primjeni u relevantno vrijeme, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom utvrđuju se oblici i obim prava na zaštitu civilnih žrtava rata, kao i način i uslovi pod kojima se ostvaruju ta prava.
Prava po ovom zakonu mogu ostvariti državljani Republike Srpske koji su oštećenje organizma zadobili poslije 9. 1. 1992. godine, od dana proglašenja Republike Srpske.
Prava po ovom zakonu mogu ostvariti i lica koja su kao državljani bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zadobila oštećenje organizma od 17. avgusta 1990. do 9. januara 1992. godine, pod uslovom da steknu državljanstvo Republike Srpske i da imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srpske.
Član 3. stav 1.
Pravo po ovom zakonu, pod određenim uslovima, imaju i članovi porodice civilne žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona i članovi porodice umrlog lica kojem je bilo priznato svojstvo civilne žrtve rata u smislu člana 2. ovog zakona.
Član 25.
O pravima po ovom zakonu, na zahtjev lica iz člana 2. i člana 3. stav 1. ovog zakona, rješava u prvom stepenu nadležni opštinski organ uprave na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište odnosno boravište.
O žalbi protiv rješenja prvostepenog organa rješava Ministarstvo za pitanja boraca i žrtava rata.
Član 35.
Zahtjev za priznavanje prava po ovom zakonu može se podnijeti u roku od pet godina računajući od dana 7. januara 1994. godine, odnosno od dana kada je lice, pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona, zadobilo oštećenje organizma ili ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 006682 11 U od 25. maja 2012. godine, koju je apelantkinja primila 20. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je 6. februara 2015. godine, dakle nakon podnošenja apelacije, došao do saznanja da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda, donio Presudu broj 11 0 U 006682 12 Uvp od 21. februara 2014. godine u kojoj je zaključeno da je u predmetnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na tu okolnost, Ustavni sud zapaža da je predmetnu apelaciju trebalo odbaciti kao preuranjenu, ali budući da nije raspolagao podacima o podnošenju zahtjeva za vanredno preispitivanje, te da zbog toga do sada nije donio odluku povodom predmetne apelacije, Ustavni sud će, izuzetno, iako apelantkinja formalno kao osporenu odluku nije navela u međuvremenu donesenu odluku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje, koja u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja konačnu odluku, razmotriti apelaciju i u odnosu na odluku Vrhovnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantkinjinom zahtjevu za priznavanje prava na porodičnu invalidninu iz čega proizlazi da je rezultat predmetnih postupaka bio presudan za apelantkinjina privatna prava i obaveze, te smatra da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 943/09 od 18. aprila 2012. godine, st. 23 i 24). Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Apelantkinja u suštini smatra da nije imala pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom postupku upravni organi i redovni sudovi vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelantkinja ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je apelantkinjin zahtjev neosnovan u cijelosti, koja obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 19. avgusta 2007. godine Opštini podnijela zahtjev da joj se prizna pravo na porodičnu invalidninu po osnovu civilne žrtve rata. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantkinja smatrala da to pravo ima kao član porodice civilne žrtve rata, te da je u prilog tome dostavila Rješenje Osnovnog suda u Jajcu broj R: 27/96 od 4. maja 1996. godine kojim je nestali – apelantkinjin suprug proglašen umrlim, a kao dan smrti utvrđen 16. juni 1992. godine. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Opština, nezavisno od činjenice da je donijela zaključak kojim se oglasila mjesno nenadležnom za postupanje u predmetnoj upravnoj stvari, sprovela upravni postupak u kojem je utvrdila ključne činjenice, bitne za odlučivanje o predmetnom zahtjevu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Opština od apelantkinje tražila dostavu dokumentacije o državljanstvu Republike Srpske, a od nadležnog organa podatke o apelantkinjinom prebivalištu, te da je nakon prijema podataka da apelantkinja nema prebivalište na teritoriji Opštine zaključila da nije mjesno nadležna da odlučuje o predmetnoj pravnoj stvari, uz pozivanje na odredbe člana 25 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da: „O pravima po ovom zakonu, na zahtjev lica iz člana 2. i člana 3. stav 1. ovog zakona, rješava u prvom stepenu nadležni opštinski organ uprave na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište odnosno boravište.“
29. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo u svom rješenju ukazalo da je Opština trebala odbiti apelantkinju s postavljenim zahtjevom budući da je u sprovedenom prvostepenom postupku utvrđeno da apelantkinja ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava koja traži, odnosno da nema državljanstvo Republike Srpske ni prebivalište na području opštine Mrkonjić Grad, što su preduslovi propisani odredbama člana 1 st. 2 i 3 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata za primjenu tog zakona. To stanovište je potvrdio i Okružni sud, te u konačnici i Vrhovni sud u svojim presudama, kojim je u konačnici apelantkinjin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu civilne žrtve rata odbijen kao neosnovan, te su pri tome Ministarstvo i Okružni sud, kao i Vrhovni sud u odluci donesenoj povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
30. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je članom 1 st. 2 i 3 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata propisano da pravo po tom zakonu mogu da ostvare državljani Republike Srpske koji su oštećenje organizma zadobili poslije 9. januara 1992. godine, od dana proglašenja Republike Srpske, kao i državljani bivše SFRJ koji su oštećenje organizma zadobili od 17. avgusta 1990. do 9. januara 1992. godine, pod uslovom da steknu državljanstvo Republike Srpske i da imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srpske. Nadalje, da je odredbama člana 3 tog zakona propisano da pravo po ovom zakonu, pod određenim uslovima, imaju i članovi porodice civilne žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2 ovog zakona. Budući da je dakle u sprovedenom postupku utvrđeno da apelantkinja nema državljanstvo Republike Srpske, kao ni prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srpske, to Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, s obzirom na sadržaj relevantnih odredbi Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ne nalazi proizvoljnosti u odluci kojom je, u konačnici, apelantkinjin zahtjev odbijen kao neosnovan.
31. Nadalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da joj Opština nije „pružila priliku“ da dokazuje svoje državljanstvo, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju koji je dostavila Opština, te obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je apelantkinja, uz zahtjev za priznavanje svojstva člana porodice civilne žrtve rata, Opštini priložila Izvod iz matične knjige umrlih za supruga, Izvod iz matične knjige vjenčanih, te Rješenje Osnovnog suda u Jajcu broj R-27/96 od 4. maja 1996. godine, ali da nije priložila dokaz o svom prebivalištu niti dokaz o državljanstvu, te da ju je Opština, dopisom od 1. aprila 2008. godine, pozvala da dostavi uvjerenje o državljanstvu Republike Srpske, te potvrdu da status člana porodice civilne žrtve rata nije ostvarila u Federaciji BiH i Republici Hrvatskoj. Dakle, postupajući po zahtjevu Opštine, apelantkinja je dostavila Uvjerenje Opštine Novo Sarajevo broj 6487 od 10. aprila 2008. godine kojim je potvrđeno da je državljanka Bosne i Hercegovine i Federacije BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ne osporava da ima državljanstvo Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine - Federacije Bosne i Hercegovine, te da nema prebivalište u Republici Srpskoj. Samim tim ona ne ispunjava uslove za priznavanje prava po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata, pa su bespredmetni njeni navodi da joj je u postupku, koji je prethodio donošenju osporenog akta, trebalo pružiti mogućnost da dokazuje državljanstvo Republike Srpske jer Opština nije nadležna za utvrđenje te činjenice, a apelantkinja pri tome ne pruža dokaze da ima državljanstvo Bosne i Hercegovine - Republike Srpske, niti da je pokrenula postupak za sticanje tog državljanstva kod nadležnog organa. S obzirom na odredbe člana 1 Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata kojima su propisani kumulativni uslovi - da prava po tom zakonu mogu da ostvare samo lica koja imaju državljanstvo Republike Srpske i prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srpske, te da apelantkinja ne ispunjava nijedan od propisanih uslova za ostvarenje tih prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije da su povrijeđene odredbe Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, te pravila postupka koja su od uticaja na rješenje konkretne upravne stvari.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantkinjinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog ni procesnog prava.
35. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman