Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2941/12 (N. Š.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nekretnina
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2941/12
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2941/12, rješavajući apelaciju Nade Šerbedžije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nade Šerbedžije.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 17 0 P 034822 11 Rev od 26. aprila 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nada Šerbedžija (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Meliha Filipović, advokatkinja iz Banje Luke, podnijela je 6. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034822 11 Rev od 26. aprila 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda kao i od tužioca K. S. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. jula 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 10. jula 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034822 02 P od 4. oktobra 2010. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor, zaključen u Jakupovcima, Opština Laktaši 5. januara 1980. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), pred svjedocima između tužioca, kao kupca i tuženog Slavka Blagojevića, kao prodavca (u daljnjem tekstu: apelantkinjin prednik), na osnovu kojeg je apelantkinjin prednik prodao tužiocu dio u površini od 1.000,00 m svoje parcele, preciznije određene dispozitivom prvostepene presude, te da se apelantkinja, kao zakonska nasljednica prodavca, obaveže da to prizna i tužiocu izda valjanu tabularnu ispravu, podobnu za prenos prava svojine u roku od 30 dana, a u protivnom će takvu ispravu zamijeniti ova presuda, uz naknadu troškova prouzrokovanih vođenjem parničnog postupka. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je tužba prvobitno bila podnesena protiv apelantkinjinog prednika, te da je 2009. godine tužilac izvršio subjektivno preinačenje tužbe tako što je kao tužene označio Maru Blagojević i apelantkinju. Nadalje je utvrđeno da je apelantkinja, nakon sprovedenog ostavinskog postupka, proglašena zakonskom nasljednicom svog prednika koji je umro 24. juna 2008. godine.
6. Osnovni sud navodi da je apelantkinja, odgovarajući na postavljeni tužbeni zahtjev, prigovorila osnovanosti jer je tužbeni zahtjev postavljen u suvlasničkom dijelu, a činjenica je da tužilac nikad nije ušao u posjed predmetnih nepokretnosti niti isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, kao i raspolagao nepokretnostima čiji nije vlasnik. Navedeno je, takođe, da apelantkinja „ističe prigovor zastarjelosti potraživanja“ i navodi da u tužbi nije navedeno o kojoj se parceli radi i koja je to parcela predmet kupoprodajnog ugovora. Isto tako, u završnoj riječi, apelantkinja je istakla da je upravo zemljište koje tužilac traži i ističe da predmetna parcela ne može biti u prometu s obzirom da se ne može vršiti cijepanje zemljišta u urbanom području bez izvoda iz regulacionog plana ili parcelizacije, što dodatno govori u prilog neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.
7. Osnovni sud je proveo veliki broj dokaza koji je obuhvatio saslušanje stranaka i svjedoka, uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra, uvid u zemljišno-knjižnu evidenciju, uvid u sporni kupoprodajni ugovor zaključen pred svjedocima 5. januara 1980. godine i druge dokaze. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je predmet obaveze iz kupoprodajnog ugovora ništav, navodeći da predmet ugovora prema zakonskim propisima mora biti moguć jer ono što nije moguće izvršiti i ne obavezuje stranke. Navodi se da je sporni kupoprodajni ugovor podrazumijevao prodaju jednog dunuma zemlje iz kako se navodi k. č. 393/1, označene kao oranica ,,Tukovi“, po cijeni od 55.000,00 dinara. Sud je naveo da ovakav predmet ugovora nije moguć s obzirom da apelantkinjin prednik, kao prodavac, nije vlasnik nepokretnosti u k. č. br. 393/1 k. o. Jakupovci. U toku postupka, sud je u duhu odredbe člana 124 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), neposrednim uvidom u zemljišnu knjigu, utvrdio već pomenutu činjenicu vezanu za k. č. 393/1 k. o. Jakupovci, s tim da registar čestica upućuje na z. k. ul. br. 644 iste katastarske opštine u kojem je jedino evidentirana plomba Dn-1072/83, a uložak je iz neobjašnjivih razloga prazan, što znači da se k. č. 393/1 k. o. Jakupovci ne nalazi u njemu. U konkretnom slučaju, po mišljenju Osnovnog suda, niti je apelantkinjin prednik, kao prodavac, mogao da kupcu preda prodatu stvar, a to je parcela čiji nije vlasnik, niti je tužilac, kao kupac, isplatio kupoprodajnu cijenu i nije ušao u posjed nepokretnosti označene u ugovoru, pa nisu ispunjeni ni mogući osnovni elementi konkretnog ugovora.
8. Osnovni sud je utvrdio da nema osnova za usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva s obzirom da su predmet ugovora nepokretnosti koje su svojina drugog fizičkog lica. Apelantkinja ne spori da je njen otac u stanju alkoholisanosti olako, a u cilju pribavljanja novčanih sredstava, prodao nekih 700 m zemljišta, ali ne u zemljišnom ulošku koji stoji u ugovoru i ne pristupni put. Sud je prihvatio apelantkinjino stanovište da, čak i da je ugovor valjan prema kasnijim navodima tužioca i pozivanjem na parcelu 396/14, nije moguće vršiti cijepanje zemljišta u urbanom području bez izvoda iz regulacionog plana ili parcelizacije.
9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034822 11 Gž od 11. maja 2011. godine žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. Žalbom tužilac ukazuje da prvostepeni sud nije izvršio pravilnu ocjenu svih dokaza i da je predmet kupoprodaje bio poznat prilikom sačinjavanja ugovora, a pogrešna oznaka parcele nije razlog za ništavost ugovora, te da je tužilac platio više od polovine kupoprodajne cijene i ušao u posjed kupljenog zemljišta.
11. Tumačeći pravni osnov na temelju čega je Okružni sud potvrdio prvostepenu presudu, navedeno je da da bi ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti bio pravno valjan, pored opštih uslova propisanih Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljnjem tekstu: ZOO) za nastanak svakog ugovora neophodno je da ugovor ispunjava i formalno-pravne uslove jer je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti formalan ugovor, a forma ugovora je propisana Zakonom o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94, u daljnjem tekstu: ZOPN). Okružni sud citira odredbe člana 9 stav 2 ZOPN, kojim je propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora da bude sačinjen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni kod suda. Izuzetak od ovog pravila predviđen je odredbom stava 4 istog člana, prema kojoj će ugovor, zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su se potpisala na ugovoru. Okružni sud u cijelosti prihvata utvrđenje prvostepenog suda i nalazi da je ono, nasuprot navodima žalbe, rezultat pravilne ocjene dokaza u smislu odredbe člana 8 ZPP-a, te da je slijedom toga prvostepeni sud za svoju odluku dao prihvatljive činjenične razloge. U konkretnom slučaju, sporni kupoprodajni ugovor je sačinjen u pismenoj formi, ali potpisi ugovornih strana (tužioca i apelantkinjinog pravnog prednika) nisu ovjereni u nadležnom sudu, pa nema sumnje da sporni ugovor ne ispunjava uslove za pravnu valjanost iz člana 9 stav 2 ZOPN. Zato ocjena pravne valjanosti spornog ugovora zavisi od utvrđenja da li u konkretnom slučaju postoje uslovi propisani stavom 4 iste zakonske odredbe.
12. Okružni sud navodi da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac, kao kupac, na ime kapare isplatio prodavcu navedeni iznos, dok preostali iznos na ime kupoprodajne cijene nije plaćen s obzirom da tužilac nije ispunio svoju obavezu i putem geometra nije utvrđena površina koja predstavlja predmet ugovora. Dalje, kako se dovoženje građevinskog materijala, kako se to žalbom tvrdi, ne može smatrati činjenicom da je tužilac imao državinu kupljenih nepokretnosti od momenta zaključenja ugovora, to Okružni sud nalazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da shodno navedenim zakonskim odredbama nisu ispunjeni uslovi za pravnu valjanost navedenog ugovora jer kupoprodajna cijena nije isplaćena niti je kupac ušao u posjed nepokretnosti. Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor da pogrešna oznaka predmetne parcele nije razlog za ništavost ugovora jer navedena okolnost, iz naprijed navedenih razloga, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer predmetni ugovor nije ni proizveo pravne posljedice.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 034822 11 Rev od 26. aprila 2012. godine revizija tužioca je usvojena i drugostepena presuda preinačena, tako da se utvrđuje da je pravno valjan pismeni ugovor zaključen pred svjedocima 5. januara 1980. godine u Jakupovcima između tužioca, kao kupca, i apelantkinjinog pravnog prednika, kao prodavca, što je apelantkinja dužna da prizna i izda tužiocu tabularnu ispravu podobnu za prenos prava svojine u zemljišnoj knjizi koju će, u protivnom, zamijeniti predmetna presuda.
14. Kako navodi Vrhovni sud, prema odredbi člana 26 ZOO ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, a prema odredbi člana 28 stav 1 istog zakona volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. Kod ugovora o prodaji, kao u konkretnom slučaju, bitni sastojci za nastanak ugovora su stvar koja je predmet prodaje (član 458 ZOO) i cijena (član 462 ZOO). Vrhovni sud navodi da iz sadržaja odredbe člana 67 stav 1 ZOO proizlazi da je uslov za punovažnost ugovora i njegova forma, ako je to zakonom propisano. Nadalje, navedeno je da odredbom člana 9 stav 2 ZOPN za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji nepokretnosti propisana forma ugovora, kao uslov njegove punovažnosti, tako da on mora biti sačinjen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni kod suda. Stavom 4 tog člana propisan je izuzetak od ovog pravila tako da ugovor, zaključen u pismenoj formi, na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnostima proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršile obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su se potpisala na ugovor.
15. U konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je, kako navodi Vrhovni sud, volja stranaka prilikom zaključenja spornog ugovora o prodaji nepokretnosti 5. januara 1980. godine faktički usaglašena u odnosu na dio k. č. 396/14, upisane u zk. ul. 483 k. o. Jakupovci, što su parnične stranke i pokazale prilikom uviđaja na licu mjesta, tako što je tužilac tvrdio da se radilo o površini od 1.000 m te parcele, a apelantkinja da je riječ o 700 m iste parcele. Međutim, ugovorne strane su u spornom pismenom ugovoru kao predmet ugovora pogrešno označile 1.000 m od parcele 393/1, zv. ,,Tukovi“. Kod takvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, za ocjenu sadržaja spornog pismenog ugovora, koji su ugovorne strane zaključile 5. januara 1980. godine, mora se uzeti da je predmet ugovora bilo zemljište za koje su se one usmeno dogovorile i pokazale na terenu, a to je u konkretnom slučaju dio parcele 396/14, što je između parničnih stranaka nesporno, a ne dio parcele 393/1, koja je pogrešno označena u tom ugovoru. Kako je u ugovoru označeno da je predmet prodaje 1.000 m zemljišta, a iz provedenih dokaza ne proizlazi suprotno, Vrhovni sud zaključuje da tužilac osnovano tvrdi da je predmet ugovora bila ova površina zemljišta, a ne 700 m , kako tvrdi apelantkinja.
16. Iz tih razloga, kako navodi Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pogrešno zaključili da je predmet prodaje bio dio k. č 393/1 i da je sporni ugovor ništav iz razloga što apelantkinjin prednik, kao prodavac, nije bio njen vlasnik. Navedeno je da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da sporni ugovor nije pravno valjan prema odredbi člana 9 stav 4 ZOPN jer nije izvršen u pretežnom dijelu iz razloga što je sporni ugovor sačinjen u pismenoj formi, potpisan od ugovornih strana i dva svjedoka, zbog čega ispunjava uslove punovažnosti iz stava 4 te zakonske odredbe. Stoga su, kako navodi Vrhovni sud, nižestepeni sudovi, pogrešnom primjenom materijalnog prava iz odredbe člana 9 st. 2 i 4 ZOPN, odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o prodaji parcele 396/14, upisane u zk. ul. 483 k. o. Jakupovci u površini od 1.000 m , za koju su se ugovorne strane 5. januara 1980. godine faktički saglasile da je predmet kupoprodaje. Zato je, kako zaključuje Vrhovni sud, osnovan revizioni prigovor da je pobijana presuda donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe člana 9 st.
2 i 4 ZOPN.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelantkinja smatra da je izreka presude Vrhovnog suda protivrječna sama sebi jer se njom utvrđuje pravna valjanost ugovora od 5. januara 1980. godine, a zatim konstatuje da je prodavac na osnovu tog ugovora prodao tužiocu dio parcele k. č. broj 396/14, koja se, međutim, u pismenoj ispravi o ugovoru uopšte i ne pominje, nego dio druge parcele - 393/1 (koji se opet ne pominje u presudi kao predmet prodaje). Ona navodi da je apelantkinjin punomoćnik tokom prvostepenog postupka dostavio prvostepenom sudu podnesak od 14. decembra 2009. godine, naslovljen kao „Izjašnjenje na nalaz vještaka”. Na početku druge strane tog podneska navedeno je da: „Tuženi i dalje ističe prigovor zastare za postupanje po navedenom ugovoru, jer je nastupio i opšti zastarni rok, u kome tužitelj nije tražio realizaciju svojih prava čiju valjanost traži u ovoj tužbi.” Sud je bio dužan da razmotri ovaj prigovor s obzirom na odredbu (argumentum a contrario) člana 360 stav 3 ZOO jer ga je apelantkinja istakla još tokom prvostepenog postupka.
19. Apelantkinja navodi da nije, naime, sporno da je ugovor zaključen 5. januara 1980. godine, ali da je zastarjelost za ispunjenje ugovornih obaveza iz ugovora počela da teče 6. januara 1980. godine (član 361 stav 1 ZOO). Tužba je prvi put podnesena tokom 1980. godine i zavedena pod brojem P-2661/80, a podizanjem tužbe prekida se zastarjelost (član 388 ZOO). Međutim, predmet broj P-2661/80 okončan je povlačenjem tužbe, rješenjem Osnovnog suda od 7. februara 1991. godine, poslije isteka roka mirovanja. U tom slučaju smatra se da prekid zastarijevanja nije nastupio (član 389 stav 1 ZOO). Tužba kojom je pokrenut ovaj parnični postupak podnesena je tek 18. februara 2002. godine. Opšti rok zastarjelosti u trajanju od deset godina (član 371 ZOO) istekao je ne samo ako se računa od 6. januara 1980. godine (dan poslije zaključenja ugovora), nego i od 7. februara 1991. godine kada je okončan raniji parnični postupak. Nastupila je, prema tome, zastarjelost (član 360 stav 1 ZOO) prava tužioca da od apelantkinje traži izdavanje valjane tabularne isprave, podobne za prenos prava svojine, koju bi u protivnom zamijenila sudska presuda jer je to, u suštini, ugovorna obaveza. Osim navedenog, apelantkinja navodi da nije bilo sporno da tužilac nije u cjelini ispunio svoje ugovorne obaveze jer je bio u obavezi da prodavcu po osnovu cijene plati 55.000,00 jugoslovenskih dinara iz 1980. godine, a platio je samo 30.000,00 dinara prilikom zaključenja ugovora, a ostali dio cijene od 25.000,00 dinara nije nikada platio, pa s obzirom na odredbu člana 122 ZOO nije bilo osnova za udovoljenje tužbenog zahteva tužioca, što Vrhovni sud takođe nije razmatrao.
20. Apelantkinja zaključuje da su joj pobijanom odlukom na naprijed opisani način povrijeđena prava na pravičan postupak u građanskim stvarima i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud navodi da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u obrazloženju odluke, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. […] Neformalnost ugovora Član 67.
Zaključenje ugovora ne podleži nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno. .[…] Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Opšte pravilo Član 458.
(1) Stvar o kojoj je ugovor mora biti u prometu, te je ništav ugovor o prodaji stvari koja je van prometa. […] Kad cijena nije određena Član 462.
(1) Ako ugovorom o prodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravno dejstvo. […]
23. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 034822 11 Rev od 26. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 5. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 3. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na tvrdnju da je redovni sud, pri donošenju svoje odluke, propustio da odluči o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je isticala.
31. Ustavni sud ukazuje da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, Odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovu u odnosu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
32. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je apelantkinja u odgovoru, između ostalog, istakla i prigovor zastarjelosti potraživanja, što je eksplicitno i navedeno u obrazloženju prvostepene presude (2. strana). Pri tome, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi uopšte nisu izjašnjavali u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti apelantkinjinog prigovora zastarjelosti potraživanja. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da su nižesepeni sudovi utvrdili da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što apelantkinjin prednik nije mogao kupcu predati prodatu stvar jer nije bio njen vlasnik, a niti je tužilac kao kupac isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed predmetnih nepokretnosti, pri čemu je Okružni sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi propisani članom 9 ZOPN. Ustavni sud nadalje zapaža da apelantkinja, s obzirom da je bila zadovoljna ishodom postupka pred nižestepenim sudovima, nije imala interesa da pobija navedene odluke (žalbom, odnosno revizijom).
33. S druge strane proizlazi da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužioca, suprotno stavu nižestepenih sudova, zaključio da je volja ugovornih strana faktički usaglašena u odnosu na drugu parcelu, pa da sporni ugovor ispunjava uslove punovažnosti u smislu odredbe člana 9 st. 2 i 4 ZOPN, zbog čega je usvojio reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako da je u konačnici udovoljeno tužbenom zahtjevu tužioca. U kontekstu navedenog Ustavni sud ponovo zapaža da je apelantkinja u prvostepenom postupku istakla prigovor zastarjelosti potraživanja i da je u takvoj situaciji Vrhovni sud, koji je odlučivao o reviziji tužioca, o toj okolnosti morao da vodi računa i raspravi navedeni prigovor. Ovo iz razloga što je taj prigovor, u smislu naprijed navedenih stanovišta Evropskog suda, suštinski važan za ishod predmeta, pa je Vrhovni sud u svojoj presudi ovaj apelantkinjin prigovor morao da razmotri i da razloge zašto apelantkinjini navodi, izneseni u tom pogledu, ne mogu dovesti do drukčijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je prigovor zastarjelosti potraživanja materijalno-pravni prigovor, te da od osnovanosti tog prigovora zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. S obzirom da se, dakle, radi o materijalno-pravnom prigovoru, sud je dužan da odluči o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istaknut u toku postupka (a nesporno je da je prigovor zastare apelantkinja istakla u toku prvostepenog postupka), te, ukoliko je taj prigovor osnovan, da odbije tužbeni zahtjev i da u obrazloženju svoje presude navede razloge za takvu odluku.
34. Uzimajući u obzir sve navedeno, nesporno je da je Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o reviziji tužioca, morao da raspravi i prigovor zastarjelosti koji je apelantkinja istakla u postupku pred prvostepenim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem zaštite apelantkinjinih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da je u odnosu na ove apelantkinjine navode došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada redovni sud propusti da odluči o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je bio istaknut u toku prvostepenog postupka.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman