Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3699/12 (D.L. iz Maglaja i B.C. iz Tuzle)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Povrat stana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3699/12
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3699/12, rješavajući apelaciju D.L. i B.C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D.L. i B.C. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 003580 11 Rev od 16. augusta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D.L. iz Maglaja i B.C. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupa Božo Cvijanović, advokat iz Doboja, podnijeli su 24. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 003580 11 Rev od 16. augusta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Doboju, kao zakonskog zastupnika Općine Derventa (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 12. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena su 17. i 24. februara 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelantica i pravni prednik apelanta su u svojstvu ranijih vlasnika i nosioca privremenog prava korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta 4. aprila 1991. godine sa tuženom zaključili sporazum o naknadi za preuzeto gradsko zemljište, označeno kao k.č. br. 487/1, 487/2 i 487/3 (u daljnjem tekstu, zavisno od konteksta: predmetne nekretnine ili sporna parcela), prema kojem je nakon održane rasprave postignut i potpisan sporazum o pravičnoj naknadi za izuzete nekretnine. Navedenim sporazumom tužena se obavezala da apelantici i pravnom predniku apelanata za preuzete nekretnine isplati ukupno 384.111 dinara na jednake dijelove i na račun koji oni prilože, u roku od 30 dana od zaključenja sporazuma, s napomenom da zapisnik sa izjavama o postignutom sporazumu ima snagu izvršnog naslova u smislu člana 76. Zakona o eksproprijaciji.
6. Skupština općine tužene je na sjednici održanoj 24. oktobra 1998. godine donijela rješenje o dodjeli na korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, uključujući i parcelu k.č. broj 487/3 (u daljnjem tekstu: sporna parcela), preduzeću “Nada“ d.o.o. iz Dervente (u daljnjem tekstu: „Nada“) radi izgradnje poslovnih zgrada.
7. Povodom zahtjeva apelanata za povrat nepokretne imovine od 11. decembra 2002. godine Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) je donijela odluke br. 111-102064-3/1 i 111-102064-3/2 od 8. jula 2003. godine kojim je potvrđeno da su apelantica i pravni prednik apelanta 1. aprila 1992. godine bili savjesni suposjednici sa ½ predmetnih nekretnina.
Parnični postupak radi naknade štete koji je okončan osporenom presudom
8. Apelanti su 29. maja 2006. godine pred Osnovnim sudom u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuli parnični postupak protiv tužene i preduzeća „Nada“ d.o.o. (u odnosu na koju je tužba tokom postupka povučena) radi naknade štete. Tužbu su utemeljili na tvrdnji da su do izbijanja ratnih djejstava bili savjesni vlasnici i suposjednici sa po ½ dijela predmetnih nekretnina od kojih je sporna parcela (k.č. broj 487/3) bez njihovog znanja i dozvole dodijeljena „Nadi“ za izgradnju poslovne zgrade. Zatim su naveli da u postupku revizije zbog nezakonite dodjele sporne parcele sa tuženom nisu postigli sporazum o pravičnoj naknadi, te su zatražili da se tužena obaveže na isplatu štete zbog nezakonito im oduzete sporne parcele u iznosu koji su opredijelili nakon provedenog vještačenja vještaka finansijske struke.
9. Tužena je osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ukazujući da je apelantima u toku vanparničnog postupka isplaćena naknada po osnovu preuzetih nekretnina 1. juna 2005. godine, koju su oni lično preuzeli 6. septembra 2005. godine. Tužena je istakla prigovor presuđene stvari i prigovor zastare potraživanja.
10. Osnovni sud je po provedenom dokaznom postupku donio Presudu broj 13 84 P 003580 09 P 2 od 21. oktobra 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je obavezao tuženu da apelantima na ime naknade za spornu parcelu, označenu sa k.č. broj 487/3, upisanu u k.o. Derventa i izuzetu po sporazumu od 4. aprila 1991. godine, na jednake dijelove isplati iznos od 16.807,19 KM po osnovu preostalog iznosa glavnog duga s kamatom i troškovima postupka.
11. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenih dokaza, ocijenjeno da je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete u cjelini osnovan. S tim u vezi, na osnovu odluke CRPC-a od 8. jula 2003. godine je utvrđeno da su apelanti bili suposjednici spornih nekretnina i sporne parcele, da je na preostale dvije parcele koje su izuzete sporazumom od 4. aprila 1991. godine uknjiženo njihovo pravo suposjeda, da je sporna parcela rješenjem tužene od 24. oktobra 1998. godine dodijeljena na korištenje „Nadi“ iz Dervente, kojoj je dato i odobrenje za izgradnju benzinske pumpe na predmetnoj parceli, da je na navedenoj parceli kao posjednik upisana „Nada“ d.o.o. Derventa sa dijelom 1/1, te da je prema sporazumu od 4. aprila 1991. godine određena naknada za preuzete sporne nekretnine izražena u tadašnjim dinarima.
Osnovni sud je, ocjenjujući da prigovori presuđene stvari i zastare potraživanja nisu osnovani, naveo da je odredbama člana 76. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 12/87) koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja sporazuma od 4. aprila 1991. godine, kao i identičnim odredbama člana 69. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) propisano da sporazum o naknadi ima snagu izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku s obzirom na to da zamjenjuje pravosnažno sudsko rješenje o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da je sporazum od 4. aprila 1991. godine zaključen u smislu Zakona o eksproprijaciji pred nadležnim organom uprave, ustvari, poravnanje o visini naknade i da ima snagu izvršnog naslova. Međutim, Osnovni sud je naglasio da tako pravosnažno okončan postupak radi novčanog potraživanja koji tužena nije isplatila apelantici i pravnom predniku apelanta u roku iz tog sporazuma nije smetnja da se novom tužbom zahtijeva, zbog neblagovremene isplate, razlika naknade iznosa koji je utvrđen u sporazumu i isplaćenog iznosa. S tim u vezi je navedena nesporna činjenica prema kojoj je apelantima u toku vanparničnog postupka koji se vodio pred istim sudom tužena 1. juna 2005. godine na sudski depozit uplatila iznos od 13.718,25 KM koji su apelanti preuzeli 6. septembra 2005. godine, čime je zastarijevanje prekinuto. Naime, isplata navedenog iznosa, po mišljenju suda, ima karakter priznanja duga koji dovodi do prekida zastare kakav ima u vidu odredba člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tako da prekinuto zastarijevanje priznanjem duga počinje teći iznova u smislu člana 392. st. 1. i 2. ZOO.
12. U vezi sa visinom tužbenog zahtjeva, dakle, razlikom na ime preostalog iznosa glavnog duga, provedeno je vještačenje vještaka finansijske struke, te je u vezi s konvertovanjem dinarskog iznosa i nesporno isplaćenog iznosa utvrđena navedena razlika i tužena obavezana na isplatu duga od 16.807,19 KM. Pri tome je Osnovni sud imao u vidu činjenično stanje iz kog proizlazi da su apelantica i pravni prednik apelanta prema sporazumu od 4. aprila 1991. godine dozvolili da se na spornoj parceli (487/3) izvrši uknjižba prava raspolaganja u korist tužene, da su na preostalim parcelama (487/1 i 487/2) apelanti i dalje upisani kao vlasnici i suposjednici, da je apelantima u jednakim dijelovima isplaćen iznos od 13.718,25 KM polaganjem u sudski depozit 1. juna 2005. godine koji su preuzeli 6. septembra 2005. godine čijom visinom nisu bili zadovoljni, pa su podnijeli tužbu, te je nakon provedenih vještačenja usvojen tužbeni zahtjev koji predstavlja razliku iznosa iz sporazuma i isplaćenog iznosa za spornu parcelu.
13. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 003580 11 Gž 2 od 19. maja 2011. godine žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena i presuda Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu potvrđena. Okružni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. S tim u vezi su ponovljene nesporne činjenice prema kojima je apelantima tužena polaganjem u sudski depozit za spornu parcelu isplatila po ½ novčanog iznosa od 13.718,25 KM koji su apelanti preuzeli 6. septembra 2005. godine. Tužena je na taj način priznala zastarjelu obavezu, čime se odrekla zastarjelosti. Stoga je Okružni sud zaključio da pobijana presuda nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava na štetu tužene, te je na osnovu člana 226. ZPP žalbu tužene odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
14. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene, donio Presudu broj 84 0 P 003580 11 Rev od 16. augusta 2012. godine kojom je revizija usvojena i obje nižestepene presude preinačene na način što je tužbeni zahtjev apelanata u cjelini odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je naglasio da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenog dijela naknade za izuzeto zemljište, utvrđene sporazumom od 4. aprila 1991. godine kojeg su parnične stranke zaključile u upravnom postupku. Tim sporazumom je apelantici i njenom bratu - pravnom predniku apelanta određena naknada za preuzeto gradsko zemljište u ukupnom iznosu od 384.111,00 dinara, koji je u međuvremenu potpuno obezvrijeđen, pa se tužbom, u suštini, traži naknada tzv. inflatorne štete. Vrhovni sud je, zatim, u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje utvrđeno u postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda, naročito ukazujući da su apelantica i pravni prednik apelanta 1991. godine, kada su zaključili sporazum sa tuženom, bili upisani kao suvlasnici na predmetnim nekretninama koje su imale karakter gradskog građevinskog zemljišta, da su dali izjavu o predaji na raspolaganje tih nekretnina tuženoj uz pravičnu naknadu, da se tužena obavezala na isplatu pravične naknade u dinarskom iznosu u roku od 30 dana od zaključenja sporazuma na račune koje prilože apelantica i pravni prednik apelanta, da tužena nije isplatila ovu naknadu u ugovorenom roku, da apelantica i pravni prednik apelanta nisu pokrenuli postupak prinudnog izvršenja sporazuma od 4. aprila 1991. godine, da je tužena spornu parcelu u toku 1998. godine dodijelila tuženoj, da su apelanti 2005. godine pokrenuli vanparnični postupak određivanja naknade za isto zemljište za koje im je sporazumom iz aprila 1991. godine već određena naknada, da je u toku tog postupka tužena na sudski depozit 1. juna 2005. godine uplatila novčani iznos koji je apelantima u septembru isplaćen na jednake dijelove, da apelanti tim iznosom nisu bili zadovoljni pa su tužbu radi naknade štete podnijeli 29. maja 2006. godine, da su apelantima u toku 2007. godine vraćene u posjed dvije parcele (487/1 i 487/2), tako da su oni ponovo uknjiženi kao suvlasnici i suposjednici tih parcela sa dijelom ½.
15. Obrazlažući zbog čega je u konkretnom slučaju prigovor zastarjelosti potraživanja osnovan, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud apelantima dosudio naknadu za spornu parcelu (487/3) koju je obračunao vještak finansijske struke koji je dinarski iznos iz sporazuma preračunao u DM uz kamatu od 5. maja 1991. godine, kada je, po ocjeni suda, dospjelo potraživanje iz sporazuma, a dosudio im je kamatu i na isplaćeni iznos iz vanparničnog postupka (13.718,25 KM). Nižestepeni sudovi su ocijenili da je isplata iznosa u vanparničnom postupku dovela do prekida zastarjelosti potraživanja (prvostepeni sud), odnosno da se tužena odrekla zastarjelosti (drugostepeni sud). U vezi sa takvom ocjenom, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud smatra da za ocjenu zastarjelosti potraživanja naknade štete sud mora utvrditi kada je šteta nastala i kada je oštećeni saznao za štetu i počinioca, jer takvo potraživanje zastarijeva u roku od tri godine od dana saznanja za štetu i počinioca (subjektivni rok iz člana 376. stav 1. ZOO), odnosno u roku od pet godina od nastanka štete (objektivni rok iz člana 376. stav 2. ZOO), imajući pri tome u vidu da se subjektivni rok uvijek kreće u okviru objektivnog roka od pet godina. Vrhovni sud je naveo da je tužba apelanata za naknadu štete podnesena 29. maja 2006. godine, a to dalje znači da je podnesena po proteku objektivnog roka od pet godina, računajući rokove od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine RS broj 02-732/96 kojom je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. S obzirom na to da su do 1. juna 2005. godine, kada je tužena na sudski depozit uplatila iznos od 13.718,25 KM na ime naknade za izuzetu spornu parcelu, protekli rokovi zastare potraživanja iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO, navedena uplata nije dovela do prekida zastarijevanja, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud, jer je prekid zastarijevanja moguć samo dok traje rok zastare. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije pravilan ni zaključak drugostepenog suda da izvršena uplata ima značaj odricanja od zastarjelosti, jer po proteku roka zastarjelosti nastaje pravna situacija u kojoj raspolaganje zastarjelim potraživanjem prelazi na dužnika. Samo se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra odricanjem od zastarjelosti (pismom povjeriocu, izdavanjem priznanice, pismenom izjavom), što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Dakle, tužena nije u pismenoj formi priznala zastarjelu obavezu, već je u postupku određivanja naknade za preuzeto zemljište koji su apelanti pokrenuli 2005. godine na sudski depozit uplatila iznos koji nije ni u kakvoj vezi sa iznosom koji se obavezala platiti prema sporazumu od 4. aprila 1991. godine. Međutim, kako je dalje pojašnjeno, i pod pretpostavkom da je ovom uplatom tužena ispunila dio obaveze iz sporazuma od 4. aprila 1991. godine i da se taj čin tretira kao odricanje od zastarjelosti, to odricanje bi vrijedilo samo do visine iznosa koji je uplaćen u sudski depozit a ne na cjelokupnu naknadu utvrđenu sporazumom. Također je u odnosu na kamate kao sporedno potraživanje navedeno da zastarijeva sa glavnim potraživanjem, a osim toga, apelanti u postupku nisu dokazali da je tužena pala u docnju sa izvršenjem obaveze preuzete sporazumom 4. aprila 1991. godine. S tim u vezi je napomenuto da, osim dužničke, postoji i povjerilačka docnja koja nastupa ako povjerilac bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje obaveze, ili ga svojim ponašanjem spriječi. U konkretnom slučaju, po mišljenju Vrhovnog suda, apelanti sa svoje strane nisu preduzeli aktivnost koja se od njih očekivala kako bi tuženoj kao dužniku omogućili da svoju obavezu izvrši (nisu dostavili broj računa na koji treba izvršiti uplatu naknade) zbog čega su pali u povjerilačku docnju. Stoga je na osnovu odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija usvojena i obje nižestepene presude preinačene na način što je tužbeni zahtjev apelanata u cjelini odbijen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti ukazuju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Ističu da su 1. aprila 1992. godine bili savjesni posjednici i vlasnici sa po ½ predmetnih nekretnina i da su, zbog izbijanja ratnih djejstava 1992. godine, izbjegli iz Dervente u „treće zemlje“, gdje su bili sve do 2005. godine. Navode sve činjenice opisane u uvodnom dijelu ove odluke i da im, „zbog uzimanja sporne parcele, nije isplaćena naknada po sporazumu na ruke, niti poštanskom uputnicom, a niti je naknada u novčanom iznosu deponirana kod Osnovnog suda, sve do početka ratnih djejstava, a da im potom zbog prenamjene zemljišta nije ponuđena varijanta prečeg korištenja radi građenja na tom istom zemljištu“. Ističu da su 29. maja 2006. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi isplate naknade koja bi predstavljala tržišnu vrijednost sporne parcele i da su „svoju tužbu i tužbeni zahtjev opredijelili za naknadu štete zbog neisplaćenog novčanog iznosa određenog po sporazumu od 4. aprila 1991. godine“. Navode da su ovakvo opredjeljenje crpili iz „revizione odluke Vrhovnog suda broj Rev-108/01 od 15. novembra 2002. godine, objavljene u Biltenu Vrhovnog suda pod brojem 63, na strani 108“. Budući da su nižestepeni sudovi postupali upravo onako kako je navedeno u ovoj sentenci, očigledno je da Vrhovni sud u predmetnom slučaju kao identičnom slučaju nije dosljedan kod primjene svoje sudske prakse i pravnih stavova u identičnim slučajevima. Također, navode da Vrhovni sud „očigledno previđa“ da u konkretnom slučaju nikada nije došlo do realizacije sporazuma od 4. aprila 1991. godine, što je vidljivo iz priloženih odluka CRPC-a (one se nalaze u spisu predmeta), jer su apelanti korisnici i vlasnici predmetnih parcela, a zloupotrebom položaja i ovlaštenja službenih lica tužene 24. oktobra 1998. godine je izuzeta samo sporna parcela. Vrhovni sud je, po njihovom stavu, svojom odlukom postupio suprotno odlukama CRPC-a od 8. jula 2003. godine u kojim se pod tačkom 3. navodi da je tužena bila dužna apelante uvesti u posjed označenih nekretnina i izvršiti eventualne izmjene na zakonit način u evidencijama o nekretninama. Iz ovoga proizlazi da je Vrhovni sud selektivno i proizvoljno primijenio pravo, a na osnovu čega su nastale nesagledive posljedice na imovini apelanata. Smatraju da „činjenica da se u postupku, na jednoj strani, nalaze općina i entitet, a na drugoj strani, obespravljena fizička lica - raseljena i izbjegla lica u toku rata i još nesrpske nacionalnosti, ne smije da ide na štetu tih lica samo zbog činjenice što je druga strana kudikamo finansijski i politički moćnija“, te da se tužena neosnovano bogati a Vrhovni sud joj to omogućava.
b) Odgovor na apelaciju
17. Tužena je istakla da je Vrhovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, ocijenivši da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja apelanata. Također, istakla je da je Vrhovni sud pravilno zaključio da uplata iznosa od 13.718,25 KM na sudski depozit nije dovela do prekida zastare, jer su do tada prošli svi rokovi zastare, kao i stav da su apelanti bili u povjerilačkoj docnji.
18. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod svih činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u osporenoj presudi, te da njegovom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju. Također, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata da im je bespravno oduzeto zemljište u vrijeme dok su bili u izbjeglištvu. Vrhovni sud je naglasio da su apelanti imali mogućnost da traže prinudno izvršenje tog sporazuma ukoliko im tužena nije isplatila dogovorenu cijenu. Prema stavu Vrhovnog suda, ne mogu se prihvatiti tvrdnje apelanata da oni, zbog ratnih djejstava, nisu izvršili svoju obavezu da dostave žiroračun tuženoj, jer je sporazum zaključen godinu dana prije rata u BiH. Također, neuvjerljiv je navod apelanata da oni nisu znali za sporazum o naknadi, jer je apelantica lično zaključila i potpisala taj sporazum. Apelanti su, unatoč tome, 2005. godine pokrenuli vanparnični postupak u kojem su „prikrili činjenicu da je ta naknada već određena“, a vanparnični postupak se može voditi samo ako pred organom uprave nije postignut sporazum o naknadi. Upravo zbog te činjenice je tužena na depozit suda predujmila iznos od 13.718,25 KM. Vrhovni sud je naglasio da apelanti niz godina nakon zaključenja sporazuma od 4. aprila 1991. godine nisu tražili zaštitu svojih prava po tom osnovu, pa je isključivo, zbog njihove pasivnosti i nezainteresiranosti, došlo do gubitka prava, a ne zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti, imovnog stanja i slično. Vrhovni sud je, također, istakao da odluke CRPC-a na koje se apelanti pozivaju nisu u vezi sa predmetom spora, jer je predmet ove parnice naknada štete, a ne povrat nekretnina, odnosno utvrđenje vlasništva na nekretninama.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 38/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 76. st. 1. i 2.
Sporazum o naknadi ili dijelu naknade je zaključen kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.
Zapisnik, u koji je unesen sporazum o naknadi, ima snagu izvršnog rješenja [...].
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Kad povjerilac dolazi u docnju Član 325. stav 1.
(1) Povjerilac dolazi u docnju ako bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.
Dejstva povjeriočeve docnje Član 326.
(1) Dolaskom povjerioca u docnju prestaje docnja dužnika, i na povjerioca prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari.
(2) Od dana povjeriočeve docnje prestaje teći kamata.
(3) Povjerilac u docnji dužan je naknaditi dužniku štetu nastalu usljed docnje za koju odgovara, kao i troškove oko daljeg čuvanja stvari.
Opšte pravilo Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Odricanje od zastarjelosti Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.
Sporedna potraživanja Član 369.
Kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392. stav 1.
Rok zastare u slučaju prekida (1) Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
21. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službeni glasnik RS“ br. 31/99 i 52/02) u relevantnom dijelu glasi:
Republika Srpska Član 1.
Ovim zakonom reguliše se povratom u posjed na teritoriji Republike Srpske, upravno izvršenje odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je uspostavljena na osnovu Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.
Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. stav 1. ili 2. (tražilac izvršenja).
Upravni organ nadležan za imovinsko-pravne poslove u opštini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana, odnosno stanove na kojim postoji stanarsko pravo.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 208.
Presuda se može pobijati:
3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0Ps 010390 11 Rev od 16. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. septembra 2012. godine a apelacija je podnesena 24. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelanti ukazuju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje se svodi na tvrdnju da je Vrhovni sud, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenio materijalno pravo zanemarujući pri tome odluke CRPC-a od 8. jula 2003. godine kojima su apelantima nekretnine, među kojima i sporna parcela, vraćene u posjed.
31. U vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli tužbu radi naknade štete za spornu parcelu koja im je uz njihovu saglasnost izuzeta po sporazumu zaključenom sa tuženom 4. aprila 1991. godine. Svoj tužbeni zahtjev su utemeljili na tvrdnji da je tužena bez njihovog znanja i dozvole spornu parcelu dodijelila trećem licu („Nada„ d.o.o.), da su po okončanju rata u BiH zahtijevali pravičnu naknadu i da im je tužena u vanparničnom postupku u septembru 2005. godine isplatila iznos kojim nisu bili zadovoljni zbog čega su tužbom pokrenuli parnični postupak za naknadu štete zahtijevajući preostali (tržišni) iznos na ime glavnog duga.
34. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete po osnovu preostalog glavnog duga za izuzetu parcelu uz obrazloženje da je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja osnovan. Vrhovni sud je pri tome naglasio da se za ocjenu prigovora zastarjelosti potraživanja mora utvrditi kada je šteta nastala i kada je oštećeni doznao za štetu i počinioca, u kontekstu relevantnih odredaba ZOO kojima su propisani subjektivni i objektivni rokovi zastarjelosti, te u kontekstu predmeta spora koji se odnosi na isplatu neisplaćenog dijela naknade za izuzetu parcelu prema sporazumu od 4. aprila 1991. godine. U tom smislu su ponovljena činjenična utvrđenja iz prvostepenog postupka iz kog proizlazi da su apelanti bili suvlasnici sporne parcele, da su sa tuženom 4. aprila 1991. godine zaključili sporazum prema kojem su određene nekretnine, među kojima je i sporna parcela, dali na raspolaganje tuženoj uz pravičnu naknadu koja je, također, utvrđena u sporazumu i izražena u tadašnjim dinarima. Naglašeno je da apelantica i pravni prednik apelanta, iako lični potpisnici sporazuma, nisu pokrenuli postupak prinudnog izvršenja u roku koji je, također, bio određen sporazumom (30 dana), već su 2005. godine pokrenuli vanparnični postupak određivanja naknade za isto zemljište za koje im je prethodno (1991. godine) već bila određena naknada i u kom je tužena na sudski depozit suda 1. juna 2005. godine uplatila određeni novčani iznos na ime izuzete parcele.
35. U vezi s konkretnim tužbenim zahtjevom za naknadu štete koji su apelanti istakli u predmetnom parničnom postupku i revizionim prigovorima koji se odnose na zastarjelost potraživanja, pri čemu je bitan nastanak štete i saznanje za počinioca, Vrhovni sud je naveo relevantne odredbe ZOO koje se tiču početka toka zastarjelosti potraživanja i nesavladivih prepreka u kom zastara ne teče (čl. 382. i 383. stav 1. ZOO) koje su dovedene u kontekst subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti potraživanja iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO. S tim u vezi je jasno ukazano da je objektivni rok od pet godina, u kom okviru je i subjektivni rok od tri godine, počeo teći ukidanjem ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine (Odlukom Narodne skupštine RS) i istekao je 19. juna 2001. godine, te je stoga tužbeni zahtjev postavljen u tužbi od 29. maja 2006. godine za naknadu štete preostalog iznosa na ime glavnog duga za izuzetu parcelu odbijen zbog proteka objektivnog roka, na temelju odredbe člana 376. stav 2. ZOO.
36. Ustavni sud, osim navedenog, uočava da je Vrhovni sud u vezi sa različitim tumačenjem zastare potraživanja u kontekstu poduzimanja radnje tužene polaganjem novčanog iznosa u sudski depozit pošao od nespornih činjenica prema kojima je tužena u vanparničnom postupku koji su pokrenuli apelanti za izuzetu parcelu apelantima na sudski depozit 1. juna 2005. godine uplatila novčani iznos koji su oni preuzeli 6. septembra 2005. godine. Vrhovni sud je u vezi sa ovom radnjom tužene zaključio da navedena uplata nije dovela do prekida zastarijevanja, jer prekid može nastupiti samo u periodu dok traje zastara, a u konkretnom slučaju ta radnja je poduzeta nakon proteka objektivnog roka koji je trajao do 19. juna 2001. godine. Osim toga, navedenom radnjom tužena se nije odrekla od zastarjelosti, jer u pismenoj formi nije priznala zastarjelu obavezu iz sporazuma od 4. aprila 1991. godine, već su poduzeta radnja tužene i polaganje novčanog iznosa u sudski depozit uslijedili u toku vanparničnog postupka za određivanje naknade za izuzeto zemljište a položeni iznos nije ni u kakvoj vezi sa iznosom koji se tužena obavezala platiti po sporazumu iz 1991. godine.
37. U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da se pitanjem primjene odredaba o roku zastare u postupcima u vezi sa naknadom štete bavio u svojim brojnim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja u ostvarivanju građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim, odluke o dopustivosti br. AP 2248/06 i AP 1576/06, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, kao i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, Serija A broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
38. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio zbog čega tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete na ime preostalog duga za parcelu izuzetu 4. aprila 1991. godine nije osnovan, niti nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da su apelanti, u smislu relevantnih odredaba čl. 376. st. 1. i 2. u vezi sa članom 360. ZOO, izgubili pravo da u sudskom postupku zahtijevaju ispunjenje obaveze. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanata da svoje ponašanje prilagode važećim propisima i da u rokovima utvrđenim ZOO podnesu zahtjev za naknadu štete. Također, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pažljivo ispitao istaknuti prigovor zastare potraživanja, te je, s tim u vezi, utvrđen datum početka roka zastare, i to 19. juni 1996. godine, dan kada je prestalo ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, da je krajnji rok za podnošenje tužbe bio 19. juni 2001. godine, kada je istekao objektivni rok propisan članom 376. stav 2. ZOO, a da su je apelanti podnijeli 29. maja 2006. godine.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
40. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da su apelanti problematizirali pitanje primjene materijalnog prava i prekida zastarijevanja u kontekstu donošenja odluka CRPC-a kojima im je potvrđeno pravo suposjeda na predmetnim nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su uspješno pokretale pravno pitanje prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388. ZOO u kontekstu podnošenja zahtjeva za povrat nekretnina i donošenja odluke CRPC-a (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 5070/10 od 29. maja 2014. godine i broj AP 303/10 od 4. jula 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ali samo u slučaju kada su apelanti takav zahtjev CRPC-u podnijeli u okviru objektivnog roka iz člana 376. stav 2. ZOO. Imajući u vidu da su apelanti u konkretnom slučaju zahtjev za povrat predmetnih nekretnina, pa stoga i sporne parcele, CRPC-u podnijeli 11. decembra 2002. godine, o kojem je odlučeno 8. jula 2003. godine, dakle, izvan objektivnog roka zastare, te da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen zahtjev apelanata za naknadu štete koja se tiče ostatka glavnog duga za jednu izuzetu parcelu (a ne sve obuhvaćene odlukom CRPC-a) koje su im u međuvremenu vraćene u posjed i na raspolaganje, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja i jasno opredijeljenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete obraćanje apelanata zahtjevom CRPC-u nije bila relevantna procesna radnja koja bi dovela do drugačijeg odlučenja.
Pravo na imovinu
41. Apelanti su u apelaciji ukazali da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti kršenje ovog prava zasnovali na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle, pogrešnoj primjeni materijalnog prava o čemu je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, pa Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Ostali navodi
42. Apelanti su, također, ukazali da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelanti na kršenje ovih prava pozivaju u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno primjenom odredaba o roku zastare, iz čega proizlazi da apelanti povredu ovih prava temelje na istim razlozima kao i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu u konačnici rezultirali odlukom u korist apelanata ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.
44. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. S obzirom na prethodne zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da nije potrebno posebno razmatrati ove navode.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, primjenom odredaba o zastarjelosti potraživanja koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbio tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete pri čemu je navedeno jasno i argumentirano obrazloženje, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporene presude bila proizvoljna.
46. Nema kršenja ostalih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju, te odredaba iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, koje su u okolnostima konkretnog predmeta dovedene u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno primjenom odredaba o roku zastare, pa Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu navodnog kršenja ovih prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman