Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3960/12 (N. K. iz Norveške, S. K. iz Njemačke, B. K. iz Norveške i S. K. iz Sjedinjenih Američkih Država)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 8, 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3960/12
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3960/12, rješavajući apelaciju Nurije Kurtagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nurije Kurtagić, Sulejmana Kurtagića, Bisere Kurtagić i Sadata Kurtagića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042268 11 Rev od 4. septembra 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Nuriji Kurtagić, Sulejmanu Kurtagiću, Biseri Kurtagić i Sadatu Kurtagiću, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nurije Kurtagić, Sulejmana Kurtagića, Bisere Kurtagić i Sadata Kurtagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042268 11 Rev od 4. septembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042268 10 Gž od 16. juna 2011.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042268 04 P od 23. augusta 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nurija Kurtagić iz Norveške, Sulejman Kurtagić iz Njemačke, Bisera Kurtagić iz Norveške i Sadat Kurtagić iz Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 15. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042268 11 Rev od 4. septembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042268 10 Gž od 16. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042268 04 P od 23. augusta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od tuženog Stojana Marčete (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je, također, 26. oktobra 2015. godine zatražen spis predmeta na uvid.
3. Vrhovni sud je 8. jula 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 21. augusta 2015. godine, Osnovni sud 23. jula 2015. godine, a tuženi 13. jula 2015. godine. Osnovni sud je 9. novembra 2015. godine dostavio spis predmeta na uvid.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti i Sadeta Borić su 13. decembra 2004. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zamjeni nekretnina, navodeći da su ugovori zaključeni u toku rata zbog djejstva više sile koja je isključila volju ugovornih strana za zaključenje ugovora, jer su ugovori zaključeni bez prethodnog pregleda nekretnina i jer su velike razlike u tržišnoj vrijednosti nekretnina koje se nalaze u centru Banje Luke i nekretnina koje su od centra Zenice, po navodima apelanata, udaljene oko pet kilometara i nemaju vlastito centralno grijanje.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj P-168/04 od 20. aprila 2007. godine apelantima je vraćena tužba i podnesak primljen 29. marta 2004. godine na ispravku i dopunu uz nalog da je potrebno da apelanti usklade „činjenične navode i tužbeni zahtjev, naznače vrijednost spora i postave jasan, potpun i opredijeljen tužbeni zahtjev“.
7. Iz dokumentacije spisa je vidljivo da su apelanti ovlastili Marjanu Kulenović, advokata iz Banje Luke, da ih zastupa u predmetnom sporu, a ona je 23. augusta 2007. godine Osnovnom sudu dostavila podnesak uz koji je priložila punomoći za zastupanje, tražeći od suda da „ubuduće obavještava ovu kancelariju o toku postupka“.
8. Tuženi je 4. septembra 2007. godine dostavio odgovor na tužbu.
9. Osnovni sud je pripremno ročište održao 29. marta 2010. godine, a glavnu raspravu 23. jula 2010. godine.
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042268 04 P od 23. augusta 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 4. oktobra 1994. godine u Banjoj Luci, ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-OV-4884/94 od 6. decembra 1994. godine, i Ugovor o razmjeni nekretnina ovjeren kod Osnovnog suda u Zenici broj OV-105/95 od 23. februara 1995. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovori), kojim su apelanti prenijeli tuženom svoje suvlasničke udjele od po 1/5 na nekretninama u Banjoj Luci, a drugoapelant i poslovni prostor u Banjoj Luci, a tuženi se obavezao da će prenijeti prvoapelantici u vlasništvo nekretnine i poslovni prostor u Zenici, sve preciznije označeno u izreci presude, te da se naloži uspostava zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja koje je postojalo prije provođenja ugovora o razmjeni nekretnina i da se naloži tuženom da apelantima preda u posjed nekretnine u Banjoj Luci a drugoapelantu i poslovni prostor u Banjoj Luci uz obavezu proapelantice da tuženom preda nekretnine u Zenici.
11. Osnovni sud je proveo veliki broj dokaza koje su predložile parnične stranke (preciznije označene na str. 2. i 3. obrazloženja presude) koji je obuhvatio saslušanje parničnih stranaka, tj. prvoapelantice i drugoapelanta i tuženog, uvide u ugovore o zamjeni nekretnina, izvode iz zemljišnih knjiga, potvrde MO - Odsjek Banja Luka i druge materijalne dokaze, te je saslušao svjedoke Mahmuta Muhedinovića, Šefiku Muhedinović, Nedu Stevanović i Ilinka Marčetu. Nadalje je navedeno da kao parnične stranke nisu saslušani Biserka Kurtagić, Sabaheta Borić i Sadat Kurtagić, jer nisu pristupili ročištu za glavnu raspravu. Nadalje je istaknuto da je prijedlog za saslušanje svjedoka Sime Lazića povučen zbog čega ovaj svjedok nije saslušan. Istaknuto je da je odbijen prijedlog da se na glavnoj raspravi u dokaznom postupku pročita procjena vrijednosti nekretnina na području Zenice iz februara 2004. godine, koju je izvršio vještak Nijaz Mačak, „zbog toga što je ovaj dokaz pribavljen izvan sudskog postupka, bez primjene procesnih pravila o izvođenju dokaza vještačenjem, pa bi izvođenje ovog dokaza bilo suprotno odredbama parničnog postupka o dokazivanju. Osim toga, kod tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora koji se zasniva na osnovnoj činjeničnoj tvrdnji [apelanata]da je ugovor zaključen zbog prisile, izvođenje ovog dokaza ne bi bilo u funkciji utvrđivanja bitnih činjenica za odlučenje“. Sud je u daljnjem tekstu obrazloženja presude prezentirao sadržaj svih provedenih dokaza i dao ocjenu provedenih dokaza.
12. Ocjenom provedenih dokaza u toku postupka Osnovni sud je utvrdio da je apelantica Nurija Kurtagić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) oba ugovora zaključila u svoje ime i kao opunomoćenik ostalih apelanata, dok je tuženi ugovor zaključio posredstvom opunomoćenika Šefke Begovića i Todora Rajaka. Ocjenom provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke ugovor o razmjeni nekretnina zaključile u Banjoj Luci 4. oktobra 1994. godine, a ugovor identične sadržine stranke su zaključile u Zenici 22. februara 1995. godine i ovjerile kod Osnovnog suda u Zenici 23. februara 1995. godine.
13. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da su ugovori o razmjeni nekretnina izvršeni tako što je tuženi stupio u posjed nekretnina u Banjoj Luci odmah po zaključivanju, odnosno ovjeri ugovora u Banjoj Luci, a da je prvoapelantica stupila u posjed nekretnina u Zenici najkasnije u aprilu 1995. godine, nakon što je organ lokalne uprave proveo postupak ispražnjenja nekretnina zaposjednutih od privremenog korisnika (prema zapisniku od 15. aprila 1995. godine). Također je utvrđeno da poslovni prostor u naselju Novo Radakovo u vrijeme zaključivanja ugovora o razmjeni nije bio upisan u zemljišnu knjigu/ili drugu evidenciju o stvarnim pravima na nekretninama, već ga je tuženi držao u posjedu na osnovu zakonitog pravnog osnova - ugovora o kupovini od 31. jula 1989. godine, te je prvoapelantica nakon stupanja u posjed poslovni prostor uknjižila u zemljišnoj knjizi kao svoje vlasništvo. Prema potvrdi od 6. decembra 1994. godine apelant Sulejman Kurtagić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) primio je u ime prvoapelantice od tuženog 13.000 DM na ime doplate zbog razlike u vrijednosti predmeta razmjene.
14. Osnovni sud je detaljno u obrazloženju presude iznio i ostale dokaze koje je tokom glavne rasprave proveo, a koji su obuhvatili iskaze stranaka u postupku, iskaze svjedoka i druge dokaze. Tako je prvoapelantica u svom iskazu navela da je njena kći otišla iz Banje Luke u Njemačku kad više nije mogla da izdrži pritisak, da su zajedno sa njom u kući u periodu do augusta 1994. godine stanovali roditelji Suada Borića, a njeni sadašnji tazbinski srodnici Mahmut i Šerifa Muhedinović, da su se oni iz Banje Luke odselili u periodu od 20. do 25. augusta 1994. godine, da su i nju pozivali pri polasku da s njima ode iz Banje Luke i da im je ona kazala da neće ići iz BiH dok takve pritiske može da trpi. Upitana konkretno o pritiscima kojima je bila izložena, navodi da nije mogla prodavati robu na pijaci, da je bila ispitivana o tom gdje joj se nalaze sinovi, da je bila pozivana na radnu obavezu, da je bila izložena prijetnjama putem telefona za vrijeme dok su s njom u kući boravili Mahmut i Šerifa Muhedinović na nacionalnoj osnovi, da su jednom prilikom tri lica u vojnim uniformama provaljivala njena vrata, da su pokušali pajserima da provale vrata nakon čega su ona i Muhedinovići izašli na kućni balkon, te glasno pozivali u pomoć, nakon čega je jedan od prisutnih vojnika kazao da će doći da ih pobije, da su pokušali da mobilišu njeno vozilo “golf“ koje se nalazilo u garaži, da su joj, kad je već bio postignut dogovor o zamjeni nekretnina sa tuženim, razbojnici kuću opljačkali, vezali je i pretukli, te odnijeli novac u vrijednosti 3.000 DM. Nasuprot iskazu prvoapelantice, Osnovni sud je naveo da je tuženi tvrdio da je ugovor o zamjeni zaključen dobrovoljno, da su zaključenju ugovora posredovali njegov šurjak Todor Rajak, te prijatelj apelanata Šefko Begović, koji su se odranije poznavali, i da je dogovor o zamjeni postignut u septembru 1994. godine. Kako navodi Osnovni sud, stranke su saglasne da je protivvrijednost od 13.000 KM plaćena na ime veće vrijednosti pokućstva apelanata, tako da se nesporno može uzeti da ovaj iznos nije plaćen za podmirivanje razlike u vrijednosti samih nekretnina. Osnovni sud je u daljnjem tekstu obrazloženja prezentirao sadržaj iskaza saslušanih svjedoka Nede Stevanović (neposredne susjede prvoapelantice, a nakon toga tužitelja u odnosu na nekretnine u Banjoj Luci), te svjedoka Šerife i Mahmuta Muhedinovića, pa ih je doveo u međusobnu vezu. Međutim, po mišljenju Osnovnog suda, između izjava ovih svjedoka postoji dosta kontradiktornosti, kao i u odnosu prema iskazu prvoapelantice kao stranke, naročito o dolasku naoružanih vojnika, radnoj obavezi prvoapelantice, a i sam napad razbojnika na prvoapelanticu se desio nakon što je već bio zaključen i ovjeren ugovor o razmjeni nekretnina. Iz ovako utvrđenih činjenica Osnovni sud navodi da se ne može zaključiti da su osporeni ugovori zaključeni zbog prinude i prijetnje kojoj je prvoapelantica, u vrijeme zaključivanja ugovora, bila izložena zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti, zbog čega bi bili ništavi u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ,,Službeni glasnik RS“ broj 17/93 do 74/04, u daljem tekstu: ZOO).
15. Apelanti su 17. septembra 2010. godine podnijeli žalbu.
16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 042268 10 Gž od 16. juna 2011. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata, jer je ustanovio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO zbog kojih bi ovaj ugovor bio ništav, pa je donio odluku kao u izreci. Okružni sud smatra da su činjenično utvrđenje i zauzeti pravni stavovi prvostepenog suda pravilni, pa ih u cijelosti prihvaća i Okružni sud.
17. Okružni sud je utvrdio da su ugovor o razmjeni nekretnina parnične stranke zaključile u vrijeme ratnih dešavanja, ali da je, pored postojanja općepoznatih okolnosti, prvostepeni sud utvrdio da nisu postojali faktori koji su bitno ograničavali njihovu volju za zaključenje ugovora. I po shvatanju Okružnog suda, prilikom zaključenja ugovora nisu postojale posebne okolnosti koje bi utjecale na to da apelanti zaključe ugovor o razmjeni. Navodi se da u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni, osim prvoapelantice kojoj su ostali apelanti dostavili punomoć, niko od apelanata nije boravio u Banjoj Luci. Dakle, kada su u pitanju ostali apelanti, po ocjeni Okružnog suda, ne može se govoriti da su postojale posebne okolnosti u smislu pritiska takvog intenziteta koji bi utjecao na apelante da pristanu na zaključenje ugovora o razmjeni. Nadalje, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da poziv za mobilizaciju i pokušaj oduzimanja vozila nisu posebne okolnosti, nego općepoznate okolnosti kada su se ne samo nesrpsko stanovništvo nego i svi punoljetni i sposobni građani pozivali na vojnu ili radnu obavezu. Kako dalje navodi Okružni sud, prvostepeni sud je ocijenio iskaz prvoapelantice, te svjedoka Nede Stevanović, Mahmuta i Šerife Muhedinović, te poklonio vjeru njihovim iskazima da je prvoapelantica Nurija bila napadnuta i da joj je oduzeto 3.000 DM, ali izvodi pravilan zaključak da se to desilo nakon zaključenja i ovjere ugovora, te da to nije utjecalo na apelanticu da zaključi ugovor o razmjeni. Dalje je navedeno da je sam motiv napada bilo oduzimanje novca, što znači da se ni taj čin ne može dovesti u vezu sa nacionalnom pripadnošću, a posebno kada se ima u vidu da su i majku tuženog u istoj kući napali nasilnici. Kako zaključuje Okružni sud, iz činjeničnog utvrđenja do kojeg je došao prvostepeni sud proizlazi da ugovor o razmjeni nije zaključen protivno odredbama čl. 26. i 28. ZOO. Suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je, kako navodi Okružni sud, ocjenu dokaza izvršio na način kako je to regulirano odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP). Činjenica da apelantima ne odgovaraju razlozi koje su dali prilikom ocjene dokaza prvostepenog suda ne znači da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8. ZPP na koju se žalba poziva.
18. Nadalje, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio prijedlog apelanata da se pročita nalaz sudskog vještaka Nijaza Mačka iz Zenice u pogledu stanja poslovnog prostora i stambenog objekta u Zenici, bez obzira na to što apelanti tvrde da je ovaj dokaz predložen samo na okolnost stanja nekretnina u Zenici, a ne u pogledu vrijednosti nekretnina. Naime, prvostepeni sud je ocijenio da izvođenje ovog dokaza nije potrebno, jer isti dokaz nije u funkciji utvrđivanja bitnih činjenica, što prihvata i Okružni sud. Žalbeni prigovor koji se tiče načina na koji je sudija prvostepenog suda saslušavao svjedoke, odnosno ponašanje opunomoćenika tuženog prilikom saslušavanja svjedoka, nisu žalbeni razlozi koji mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. I, konačno, Okružni sud navodi da pozivanje apelanata na pravosnažne presude u kojima je utvrđena ništavost ugovora u drugim parničnim predmetima nema utjecaja na ishod ovog spora. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je sudio prema postavljenom tužbenom zahtjevu i činjeničnim navodima u konkretnoj tužbi, a svaki ovakav predmet ima kao podlogu i drugačiju činjeničnu građu, što i dovodi do donošenja različitih odluka.
19. Apelanti su 27. jula 2011. godine podnijeli reviziju.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 042268 11 Rev od 4. septembra 2012. godine revizija apelanata je odbijena.
21. Vrhovni sud je istakao da zapaža da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi kao nesporno da su parnične stranke zaključile ugovor o razmjeni, odnosno dva takva ugovora iste sadržine, jedan u Banjoj Luci 6. decembra 1994. godine, a drugi u Zenici 23. februara 1995. godine (pa kao takvi predstavljaju pravno jedinstvo, što nije sporno ni između parničnih stranaka), kojim su apelanti prenijeli tuženom pravo vlasništva na nekretninama u Banjoj Luci, a tuženi njima, odnosno samo prvoapelantici (jer su se tužitelji tako dogovorili) na nekretninama u Zenici. Nije sporno ni da je ugovor zaključen u formi propisanoj zakonom, da je izvršena promjena zemljišnoknjižnog stanja na osnovu tih ugovora i da su stranke stupile u posjed razmijenjenih nekretnina.
22. Kako navodi Vrhovni sud, sporno je da li je vršen pritisak na apelante na konkretan način radi formiranja njihove volje za zaključenje spornih ugovora koja je protivna njihovoj stvarnoj volji. Vrhovni sud dalje zapaža da okolnost da su ugovori zaključeni u toku ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine i dijelu Republike Hrvatske nije dovoljna da se zaključi da su apelanti ugovor zaključili pod pritiskom čak i kad se uzme u obzir postojanje općih okolnosti i stanja u kojem su se nalazila lica nesrpske nacionalnosti. Navedeno je da su, prema utvrđenim činjenicama, svi apelanti, osim prvoapelantice, napustili prostore Bosne i Hercegovine davno prije zaključenja i potpisivanja predmetnih ugovora. Samim tim, u vrijeme zaključenja ugovora nisu bili izloženi ni spomenutim općepoznatim ratnim okolnostima. Vrhovni sud smatra da se može prihvatiti tvrdnja da su, zbog tih okolnosti, već na početku ratnih dešavanja 1992. godine napustili ovo područje, ali ne i da su ta dešavanja i nakon dvije godine, kada su bili daleko od ratnih dešavanja, determinirala njihovu volju za zaključenje ugovora o razmjeni, kako ispravno zaključuju nižestepeni sudovi. Po ocjeni Vrhovnog suda, sve okolnosti koje su utvrdili nižestepeni sudovi upućuju na zaključak da ratno stanje i lične okolnosti u kojima se nalazila prvoapelantica u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nisu imali takav kvalitet i intenzitet koji su mogli uvjetovati zaključenje tog ugovora protivno njenoj pravoj volji. Ovo tim prije što je prvoapelantica, nakon odlaska iz Banje Luke, u Zenici, gdje nije bila izložena nikakvim pritiscima, kada je bila u mogućnosti da vidi i ocijeni nekretnine koje je dobila razmjenom, ponovo zaključila isti ugovor o razmjeni i ušla u posjed razmijenjenih nekretnina, a tužba kojom je pokrenut ovaj spor podignuta je nakon deset godina.
23. Izneseni navodi prvoapelantice i ovih svjedoka, zajedno sa ostalim provedenim dokazima, i po ocjeni Vrhovnog suda, ne predstavljaju dovoljan činjenični osnov za zaključak da su na strani prvoapelantice postojale konkretne subjektivne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe člana 28. ZOO, što bi sporne ugovore, zbog ovog razloga, činilo ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO. Vrhovni sud, stoga, smatra da su nižestepeni sudovi, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, valjano utvrdili činjenično stanje relevantno za presuđenje na koje su, suprotno tvrdnji apelanata, pravilno primijenili materijalno pravo. Pri tome je ocjena iskaza saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, te ocjena i svih drugih provedenih dokaza, kojoj je prethodila svestrana i jasna analiza, data na način propisan odredbom člana 8. ZPP zbog čega se pokazuju kao neosnovani navodi revizije kojima apelanti na temelju vlastite ocjene navedenih iskaza svjedoka i navoda apelanata dovode u pitanje pravilnost činjenične osnove pobijane presude, što saglasno odredbi člana 240. stav 1. ZPP nije razlog za izjavljivanje revizije.
24. Kako navodi Vrhovni sud, apelanti su ovu parnicu pokrenuli tužbom za raskid ugovora o razmjeni, a konačno uređenim zahtjevom su tražili utvrđenje ništavosti tog ugovora zbog odsustva volje apelanata da se takav ugovor zaključi, a ne na temelju tvrdnje da spornom zamjenom nisu dobili vrijednost jednaku onoj koju su dali (čl. 141. ili 139. ZOO). Zato vrijednost razmijenjenih nekretnina nije relevantna za odluku u ovom sporu pogotovo kod činjenice da je spomenutim nalazom vještaka utvrđivana samo vrijednost nekretnina u Zenici (a ne i onih u Banjoj Luci). Sam taj podatak nema nikakvog praktičnog ni pravnog značaja, jer nema mogućnosti da se uporede te vrijednosti sa vrijednošću nekretnina u Banjoj Luci. Navodi se, također, da podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora nije vezano rokom (član 110. ZOO). Međutim, u konkretnoj situaciji Vrhovni sud navodi da su sudovi okolnost da su apelanti ovaj spor pokrenuli nakon deset godina, računajući od dana zaključenja ugovora o razmjeni, ocijenili samo kao činjenicu koja, zajedno sa ostalim izvedenim dokazima, ide u prilog zaključku da su apelanti, kako zaključuje Vrhovni sud, i deset godina prije slobodno formirali svoju volju za zaključenje ugovora o razmjeni, jer u tako dugom vremenskom periodu nisu ništa preduzimali, niti na bilo koji način davali do znanja da ga nisu dobrovoljno zaključili.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Apelanti najprije navode da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer način na koji su „sudovi razmatrali dokaze u postupku je potpuno neprihvatljiv i upućuje na povredu člana 6. Evropske konvencije i proizvoljne zaključke sudova, kao i na nepravičan postupak u cjelini“, jer apelanti imaju pravo na jasno obrazloženu presudu, što ovdje nije slučaj. Apelanti navode da je sud pripremno ročište zakazao tek nakon šest godina i da je postupak okončan nakon osam godina.
27. U vezi sa vremenom podnošenja tužbe, odnosno rokovima za ulaganje tužbe u ovoj vrsti predmeta, apelanti ističu da je stav suda da se nisu interesirali za svoju imovinu u Banjoj Luci duže od deset godina direktno suprotan sa članom 110. ZOO po kojem se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Apelanti navode da su propisi koji su uopće omogućavali izbjeglicama povrat njihove imovine Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine, i Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica iz 1999. godine. Osim toga, jedna od prvih odluka u kojoj je izražen stav koji ide u korist apelanata je Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj 15/99 od 15. decembra 2001. godine, a poznato je da su u sudskoj praksi za vrijeme rata i nekoliko godina poslije rata zabilježeni brojni sudski slučajevi uskraćivanja mogućnosti predratnim nosiocima stanarskih prava i vlasnicima imovine da zaštite svoje pravo u sudskom postupku u sporu oko povrata imovine. Zbog toga je, kako navode apelanti, i definiran kao sporni period od 1. aprila 1992. godine do 9. decembra 1998. godine u okviru kojeg treba ocijeniti da li je ugovor tada zaključen pod prijetnjom i prisilom ili nije. U kontekstu navedenog apelanti ističu da su se interesirali za svoje nekretnine, jer su se obratili sudu za zaštitu svojih prava a sud je, kako navode apelanti, jedina institucija nadležna za rješavanje sudbine zaključenih ugovora. U tom kontekstu apelanti su istakli: „Pri tome sudovi nisu uzeli u obzir ni činjenicu da je Osnovni sud Banja Luka zakazao pripremno ročište u predmetu šest godina nakon podnošenja tužbe, a postupak je okončan nakon osam godina, pa to ne mogu sada tumačiti u korist tuženog.“
28. Apelanti dalje ističu da su tokom postupka ukazivali na potpuno pogrešnu ocjenu i iskrivljivanje njihovih iskaza, a koji su svjedočili o brojnim subjektivnim i objektivnim okolnostima koje su ukazivale na izostanak slobodno izražene volje kod apelanata za zaključenje spornih ugovora. Međutim, po njihovom mišljenju, sudovi su na jedan potpuno neprihvatljiv način i proizvoljno postupali kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa. Apelanti su naveli da sudovi nisu uzeli u obzir to da su apelanti mijenjali svoje nekretnine u Banjoj Luci za nekretnine u Zenici, a da pri tome niko od njih prethodno nije bio u mogućnosti neposredno i ličnim opažanjima uvjeriti se šta dobijaju u zamjenu u Zenici za svoje nekretnine u Banjoj Luci, dok je tuženi bio u prilici da se lično uvjeri u stanje nekretnina u Banjoj Luci, zatim, da ni sam tuženi nije bio u Zenici od 1989. godine i nije ni znao ko je u posjedu njegove imovine u Zenici i u kakvom je stanju, što sve upućuje ne nesnošljivo stanje i nenormalne uvjete u kojima se ovaj ugovor zaključio.
29. Apelanti smatraju da su se svi oni, uslijed ratnih okolnosti, nalazili pod teškim pritiskom koji je direktno utjecao na njihovu odluku da prodaju svoju imovinu u Banjoj Luci. Ugovori o razmjeni nekretnina su zaključivani, uglavnom, u ratnom periodu u specifičnim uvjetima, što je zahtijevalo ozbiljniju analizu dokaza u postupku, odnosno okolnosti koje su prethodile zaključenju spornih ugovora. Stoga nije prihvatljivo rezoniranje sudova, odnosno Vrhovnog suda, da je prvoapelantica bila dužna da se odazove na radnu obavezu, da je za njene sinove bila zakonska obaveza da se odazovu na vojni poziv, te da je traženje putničkog automobila za potrebe mobilizacije bilo zakonski regulirano. S tim u vezi, apelanti ističu da nijedan zakonski propis, pa i u uvjetima rata, nije dozvoljavao maltretiranje i uznemiravanje lica koje je pozvano da preda svoje vozilo radi potreba odbrane, ili odazivanja na radnu obavezu, ili stoga što njeni sinovi nisu htjeli učestvovati u ratu u BiH.
30. Također, apelanti zaključuju da iskazi njihovih svjedoka nisu pravilno ocijenjeni, te ukazuju i na povredu člana 6. Evropske konvencije i na neravnopravan tretman apelanata u postupku i pristrasnost suda u donošenju odluke na štetu apelanata. U svojoj žalbi apelanti su argumentirano isticali da je očito da se sud tokom postupka stavio na stranu tuženog, što je sve rezultiralo donošenjem nezakonitih odluka.
b) Odgovor na apelaciju
31. Osnovni sud navodi da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u obrazloženju odluke, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer smatra da apelantima nisu povrijeđena prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH s obzirom na to da je sud postupak proveo u skladu sa odredbama ZPP. Navedeno je da su apelanti, u skladu sa čl. 7. i 123. ZPP, predlagali i izveli dokaze na ročištu za glavnu raspravu, a radi dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, te je Osnovni sud na osnovu izvedenih dokaza, ocjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, u smislu odredbe člana 8. ZPP, odlučio u ovoj pravnoj stvari i o tome dao razloge u obrazloženju presude. Osnovni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi u vezi sa dužinom trajanja postupka s obzirom na to da imenovani opunomoćenik apelanata u vrijeme podnošenja tužbe nije imao saglasnost svih apelanata za zastupanje, jer je punomoć uložena u spis za sve na pripremnom ročištu 29. marta 2010. godine.
32. Po ocjeni Okružnog suda, tvrdnje apelanata iznesene u apelaciji u pogledu povreda njihovih ustavnih prava ne stoje, pa sud ostaje kod svih navoda u obrazloženju svoje odluke. Prema izloženom, nema kršenja prava na koje se pozivaju apelanti, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
33. Vrhovni sud ostaje u svemu kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Osporenom odlukom, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu povrijeđena prava apelanata garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom. U rješavanju odnosne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Vrhovni sud je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, izjašnjavajući se i o pitanjima koja kao sporna ponovo postavljaju apelanti.
34. Tuženi ističe da su neosnovani navodi iz apelacije koji se odnose na povredu prava zaštićenih Ustavom. U konkretnom slučaju sudovi su vršili temeljitu analizu i dali objektivnu ocjenu svih provedenih dokaza kako zasebno, tako i u međusobnoj vezi, poštujući odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Kod donošenja odluka koje se osporavaju apelacijom sudovi su sačuvali neovisnost i nepristrasnost, osigurali načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. U vezi sa svim navedenim, tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
35. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će svjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
36. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28.
[...] (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103.
Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[...] Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
VI. Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 042268 11 Rev od 4. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome iz navoda apelanata proizlazi da oni ukazuju i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na navode o činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava Ustavni sud konstatira da apelanti osporavaju presude redovnih sudova donesene u parničnom postupku u kojem je odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanata radi utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina. Podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3400/09 od 30. oktobra 2012. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba, tačka 29), Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode. S obzirom na navedeno, nesporno je da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje, te će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njihovo nezadovoljstvo ocjenom dokaza, odnosno utvrđenim činjenicama predmeta i povredi materijalnog prava.
44. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
46. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut po tužbi apelanata kojom su tražili da se ponište ugovori o zamjeni nekretnina koje su apelanti zaključili s tuženim u vrijeme trajanja rata u Bosni i Hercegovini. Dalje, njihov tužbeni zahtjev su redovni sudovi odbili utvrdivši ocjenom provedenih dokaza da se ne može zaključiti da su sporni ugovori zaključeni zbog prinude i prijetnje, odnosno da su u vrijeme zaključenja ugovora kod apelanata postojale mane volje koje bi mogle voditi ništavosti spornih ugovora. Ovakav stav redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili pri čemu su i Okružni i Vrhovni sud dali eksplicitne razloge o neosnovanosti navoda apelanata da sudovi nisu, u smislu člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocijenili provedene dokaze, pa Ustavni sud ne može zaključiti da su presude redovnih sudova u vezi s tim proizvoljne.
47. Osim toga, u vezi s navodima o tome da su same ratne okolnosti dovoljne da bi se zaključilo da su svi ugovori o zamjeni nekretnina ništavi, Ustavni sud, također, ukazuje da je u svojoj praksi koja se tiče ovog pitanja već ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo općih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, objavljenu na www.ustavnisud.ba ) . Također, situacija u predmetu broj U 15/99, na koji se apelanti, također, pozivaju u apelaciji, potvrđuje ovakav stav Ustavnog suda. Naime, u tom predmetu Ustavni sud je ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja, pa je uzeo u obzir da se apelantica u tom predmetu iselila iz svoje kuće nakon što su se, mimo njene volje, u kuću uselile izbjeglice, i to na osnovu odluke nadležnog organa, kao i da se „vratila da živi u njoj uprkos ugovoru o zamjeni koji je zaključila“ odmah nakon što su te izbjeglice njenu kuću napustile. Ustavni sud je naveo da su se „u takvim okolnostima“ ostvarili uvjeti za proglašenje ugovora o zamjeni ništavim (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 13/01), budući da je iz apelanticinog ponašanja bilo jasno da nije željela zaključiti ugovor o zamjeni nekretnina. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoje takve ili slične okolnosti, kako su to utvrdili sudovi na osnovu dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku o čemu su sudovi dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Upravo suprotno, prema utvrđenju redovnih sudova, apelanti nisu dokazali, kako je to naglašeno u osporenim odlukama, da je na njih vršen pritisak, ili da su sporne ugovore o zamjeni zaključili zbog neposrednih prijetnji, ušli su u posjed zamijenjenih nekretnina i na njima se upisali kao vlasnici, što je, kako je rečeno, sasvim različita situacija od one u predmetu broj U 15/99.
48. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u konkretnom slučaju detaljno ispitao sve navode apelanata da su se svi oni, uslijed ratnih okolnosti, nalazili pod teškim pritiskom koji je direktno utjecao na njihovu odluku da prodaju svoju imovinu u Banjoj Luci. Ustavni sud dalje nalazi da je prvostepeni sud, uvažavajući okolnost da su ugovori o razmjeni nekretnina zaključivani, uglavnom, u ratnom periodu u specifičnim uvjetima, analizirao sve iskaze stranaka i druge dokaze u postupku, odnosno okolnosti koje su prethodile zaključenju spornih ugovora, utvrdivši da nema elemenata za ništavost ugovora iz člana 103. ZOO. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u postupku žalbe utvrdio da je pobijana presuda prvostepenog suda pravilna i zakonita, da je donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode apelanata i izveo pravno utemeljen zaključak da su činjenični zaključci prvostepenog suda rezultat pravilne primjene člana 8. ZPP i da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze, a ta ocjena nije bila arbitrarna, te odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da su apelanti u postupku pred redovnim sudovima neravnopravno tretirani u odnosu na tuženog, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo šta što bi ukazivalo na pristrasnost suda prilikom donošenja osporenih odluka. Naime, evidentno je da su sudovi dali ocjenu svih provedenih dokaza kako onih koje su predložili apelanti, tako i onih koje je predložio tuženi, te detaljno objasnili zašto iskazima pojedinih svjedoka nisu poklonili vjeru a dana obrazloženja, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, ne djeluju proizvoljno.
49. I, konačno, Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto smatraju da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan i zašto su zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja, osim opće situacije, nisu postojale posebne okolnosti u smislu pritiska takvog intenziteta koji bi utjecao na apelante da pristanu na zaključenje ugovora o razmjeni. Pri tome su redovni sudovi posebno detaljno ispitali navedene okolnosti prvenstveno u odnosu na prvoapelanticu, koja je oba ugovora zaključila u svoje ime i kao opunomoćenik ostalih apelanata, a zatim i u odnosu na ostale apelante koji su napustili BiH prije zaključenja i potpisivanja predmetnih ugovora, te je Vrhovni sud razmotrio i navode apelanata u vezi sa primjenom člana 110. ZOO, zaključivši da, prema navedenoj odredbi, tužba za utvrđenje ništavosti ugovora nije vezana rokom, ali da je okolnost kad su apelanti podnijeli tužbu ocijenjena samo kao činjenica koja, zajedno sa ostalim izvedenim dokazima, ide u prilog zaključku da su apelanti slobodno formirali volju za zaključenje ugovora o razmjeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova kad su ocjenom provedenih dokaza odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan pri čemu su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, za svoje odlučenje dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
51. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo podnošenjem tužbe 13. decembra 2004. godine, te da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 042268 11 Rev od 4. septembra 2012. godine iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao sedam godina i skoro devet mjeseci, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda. Analiza razumnosti trajanja postupka
53. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče tužbenog zahtjeva apelanata radi raskida ugovora o razmjeni nekretnina, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u pogledu predmeta tužbenog zahtjeva, zatim, dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o osobito složenom predmetu.
54. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud tek nakon tri godine od pokretanja parničnog postupka zatražio da apelanti usklade „činjenične navode i tužbeni zahtjev, naznače vrijednost spora i postave jasan, potpun i opredijeljen tužbeni zahtjev“. Nadalje, Ustavni sud, također, zapaža da, iako je ovlašćeni advokat 23. augusta 2007. godine Osnovnom sudu uz punomoć za zastupanje dostavila opširan podnesak kojim je tužba apelanata uređena, Osnovni sud je tek 23. augusta 2010. godine donio prvostepenu presudu. Iz navedenog Ustavni sud ocjenjuje da je Osnovnom sudu trebalo skoro šest godina da okonča postupak u prvom stepenu, pa se ne može smatrati da je sud postupao u skladu sa „razumnim rokom“ odlučivanja. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud, kojem su trebale dvije godine i pet mjeseci da apelantima vrati tužbu na ispravku i dopunu, a skoro šest godina da donese prvostepenu presudu, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud po žalbi tuženog donio presudu 16. juna 2011. godine, a Vrhovni sud 4. septembra 2012. godine, dakle, u rokovima koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja.
55. Međutim, Ustavni sud zaključuje, posmatrajući postupak u cjelini, da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
56. Ustavni sud zapaža da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, te da se ona, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51).
57. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantima, prema navedenom, za svaku godinu odgađanja da se donese odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu da navedeni postupak traje sedam godina i skoro devet mjeseci, apelantima je određena naknada u ukupnom iznosu od 1.050,00 KM. Taj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište redovnih sudova koji su odgovorni za dužinu postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi
58. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po tužbi apelanata radi raskida ugovora trajao sedam godina i skoro devet mjeseci, a najveću odgovornost za to snosi Osnovni sud, koji nije ponudio nikakve razumne i opravdane argumente iz kojih bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na ovako dugo trajanje postupka.
60. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
61. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tih prava vezuju za ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
62. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman