Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5287/13 (B. B.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Dokazni postupak
  • Krivično djelo
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5287/13

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5287/13, rješavajući apelaciju Bojana Brkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Brkovića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br.

11 0 K 009128 13 Kvlz od 4. septembra 2013. godine i 11 0 K 009128 13 Kž 2 od 18. aprila 2013. godine u dijelu u kojem je žalba odbijena kao neosnovana i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 009128 12 K od 4. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bojan Brković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 009128 13 Kvlz od 4. septembra 2013. godine i 11 0 K 009128 13 Kž 2 od 18. aprila 2013. godine u dijelu u kojem je žalba odbijena kao neosnovana i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 009128 12 K od 4. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 235/11 od 1. decembra 2013. godine, između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju registrovanu pod brojem AP 3005/13, jer je navedena apelacija bila podnesena protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 009128 13 Kž 2 od 18. aprila 2013. godine u dijelu u kojem je žalba odbijena kao neosnovana i Presude Okružnog suda broj 11 0 K 009128 12 K od 4. oktobra 2012. godine a u toku je bio postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 30. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 6. oktobra 2015. godine, a Okružni sud 22. oktobra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 009128 12 K od 4. oktobra 2012. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, na način i mjestima preciziranim u izreci presude, prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo nekog lica koristeći skalpel ili pištolj (za koji je utvrđeno da se radi o plastičnoj igrački), u šest navrata oduzeo tuđe pokretne stvari s namjerom da njihovim prisvajanjem sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist u iznosima preciziranim u presudi, čime je počinio pet krivičnih djela razbojništva iz člana 233 st. 1 i 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i jedno krivično djelo iz člana 233 stav 1 istog zakona u pokušaju za koja su mu utvrđene kazne zatvora precizirane u presudi i izrečena mu jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina i tri mjeseca u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru navedeno u presudi. Presudom je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka na ime paušala u iznosu od 300,00 KM, kao i da naknadi nagradu i nužne izdatke postavljenom braniocu po službenoj dužnosti čiju visinu će sud, u skladu sa članom 97 stav 1 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), utvrditi posebnim rješenjem. Na osnovu člana 108 st. 1 i 3 i člana 109 ZKPRS, apelant je obavezan da oštećenom STR „Mild“ iz Banje Luke isplati na ime imovinskopravnog zahtjeva iznose precizirane u presudi, a za preostali dio postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećeni se upućuje na parnicu. Apelant je obavezan da i oštećenom STR „Lav“ iz Banje Luke isplati iznos preciziran u presudi, a oštećena se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnicu. Na osnovu čl. 94 i 95 ZKPRS od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelima u iznosima preciziranim u presudi.

7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza, preciziranih u presudi, utvrđeno da je apelant počinio djela koja su mu stavljena na teret. Navedeno je, između ostalog, da je uvidom u potvrde o privremenom oduzimanju predmeta utvrđeno da su od apelanta privremeno oduzeti predmeti-jakna crne boje sa sivim prugama i kapuljačom sa krznom, crna pletena rukavica, crna torba pravougaonog oblika, crna pletena kapa sa prorezima za oči (tzv. fantomka) koja je pronađena u predmetnoj torbi, kao i skalpel, te da sastavni dio zapisnika o oduzimanju navedenih predmeta čini i foto-dokumentacija na kojoj se jasno vide navedeni predmeti. Nadalje je navedeno da je odredbama član 150 stav 3 ZKPRS propisana radnja prepoznavanja lica, te da je, s tim u vezi, i izvršeno prepoznavanje prilikom kojeg su lica poimenično navedena u presudi prepoznala apelanta kao lice pod rednim brojevima preciziranim u presudi, te da su prije toga u svojim iskazima istakla da je lice koje je počinilo predmetna razbojništva visine oko 180 cm, špicaste brade i položaja ramena koje je u tim prilikama imalo jaknu sa kapuljačom i koristilo i skalpel, odnosno pištolj. Okružni sud je naveo da je prihvatio prepoznavanje apelanta kao počinioca iako je činjenica da je prilikom prepoznavanja bio različito obučen od ostalih lica koja su učestvovala u prepoznavanju ali da je prepoznavanje od navedenih lica prihvaćeno s obzirom na to da su ta lica prepoznala apelanta i po drugim karakteristikama, a ne samo po odjeći, te i zbog razloga što se navedeni iskazi i prepoznavanje poklapaju sa apelantovim izgledom, oduzetim predmetima, kao i sa CD snimcima razbojništava koji su snimljeni nadzornim kamerama u preciziranoj radnji a koji su izuzeti prilikom uviđaja izvršenih 20. januara i 16. februara 2012. godine o čemu su sastavljeni i zapisnici u koje je taj sud izvršio uvid. Osim toga, navedeno je da i iz iskaza ovlašćenih službenih lica, poimenično navedenih u presudi, proizilazi da je apelant zatečen u izvršenju krivičnog djela u STR „Bokić“, te da su lica koja su bila tome prisutna, takođe, prepoznala apelanta po navedenim karakteristikama. Okružni sud je istakao da je u zapisniku o predaji apelanta nadležnim organima nakon lišavanja slobode u pomenutom objektu navedeno i da je apelant imao vidne povrede u vidu ogrebotine u predjelu brade u vezi sa kojim je apelant prilikom ispitivanja naveo da ih je zadobio od lica koje ga je u predmetom objektu držalo za vrat (koje je vlasnik predmetne radnje) i prijetilo nožem sve dok nije stigla policija.

8. Nadalje je navedeno da je apelantova odbrana u toku postupka pred tim sudom tvrdila da je apelantov iskaz koji je dat pred ovlašćenim policijskim službenicima i okružnim tužiocem iznuđen, i to na način da su službena lica tukla apelanta. S tim u vezi je obrazloženo da iz navedenog nesporno proizilazi da je apelant prilikom lišavanja slobode već imao povrede precizirane u zapisniku i da je sam naveo kako ih je zadobio, te da je iz medicinske dokumentacije vidljivo da kod apelanta, nakon što je na njegovo traženje zbog navodnih bolova izvršen medicinski pregled, nisu pronađeni nikakvi tragovi povređivanja. Osim toga, Okružni sud je obrazložio da nije prihvatio iskaze svjedoka, poimenično navedenih u presudi, s obzirom na to da je, dovodeći ih u vezu sa ostalim sprovedenim dokazima, taj sud zaključio da su ti iskazi usmjereni na davanje alibija apelantu radi izbjegavanja krivične odgovornosti, budući da su navedeni svjedoci tvrdili da su u vrijeme počinjenja krivičnih djela, na dane precizirane u presudi, bili u apelantovom društvu na mjestima i prostorima udaljenim od mjesta počinjenja djela a što je, prema zaključku tog suda, u suprotnosti sa ostalim sprovedenim dokazima. Imajući u vidu navedeno, kao i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti precizirane u presudi, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 K 009128 13 Kž 2 od 18. aprila 2013. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na odluku o visini kazne, tako što se kao pravilno utvrđene prihvataju kazne zatvora precizirane u presudi, te se apelant osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, precizirano u presudi. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju je navedeno da je, razmatrajući žalbu, taj sud zaključio da je neosnovana s obzirom na to da apelant ničim nije doveo u pitanje zaključak prvostepenog suda o njegovoj krivičnoj odgovornosti, niti je bilo čime ukazao na nezakonito postupanje tog suda. Navedeno je da je neosnovan apelantov žalbeni navod da mu je prekršeno pravo na odbranu, jer kod prepoznavanja nije upoznat sa pravom da ne mora izgovarati riječi koje je traženo da tom prilikom izgovori, jer je, kako je obrazložio taj sud, poučavanje optuženog da može da se brani ćutanjem propisano članom 6 ZKPRS, ali samo u vezi sa radnjom saslušanja, a ne i kod prepoznavanja. Navedeno je i da je neosnovan navod da sud nije sa jednakom pažnjom tretirao i dokaze odbrane i tužilaštva jer, kako je obrazloženo, iz stanja spisa proizilazi da su svi sprovedeni dokazi ocijenjeni, prikazana njihova analiza i dovođenje u međusobnu vezu, te da su razlozi prihvatanja i neprihvatanja pri tome detaljno obrazloženi. Nadalje je navedeno da je tačno da je kod radnje prepoznavanja od oštećene, poimenično navedene u presudi, to lice upozoreno da će se lice koje je osumnjičeno da je počinilo djelo koje je predmet istrage biti u istoj jakni u kojoj je bilo i prilikom izvršenja djela, te da je apelant i bio u jasno prepoznatljivoj jakni, kao i da se prepoznavanje ne može vršiti po glasu i govoru, što je bio slučaj kod te oštećene. S tim u vezi je istaknuto da je iz osporene presude jasno vidljivo da se prvostepena presuda ne zasniva samo na navedenim prepoznavanjima već i na drugim dokazima (među kojima su i iskazi samog apelanta u pogledu načina izvršenja predmetnog djela).

10. Vrhovni sud je dalje istakao da je neosnovan prigovor u vezi sa nepropisno sastavljenim zapisnikom o pretresanju vozila koje je apelant koristio, kao i potvrdom o oduzimanju predmeta, jer, kako je apelant tvrdio, u njima nije konstatovano da su oduzeti plavi skalpel i prsluk koji su tom prilikom pronađeni. S tim u vezi je navedeno da, činjenica da u zapisniku o pretresanju vozila nije posebno konstatovano da je pronađena navedena jakna samo po sebi, kako je obrazložio taj sud, ne znači da su navedeni dokazi nezakoniti s obzirom na to da je jakna sa prslukom vidljiva na šest fotografija koje je sačinio Sektor kriminalističke policije, te da je i u potvrdi i predaji predmeta tom sudu konstatovano da se među oduzetim nalaze i navedeni predmeti. Navedeno je da je nesporno da apelant spekuliše sa navedenim podacima i bojom skalpela, ali da pri tome gubi iz vida da je oštećena (poimenično navedena u presudi) detaljno opisala izvršenje krivičnog djela u kojem je korišćen navedeni skalpel, te da je taj opis istovjetan iskazu samog apelanta osim u dijelu koji se odnosio na iznos novca koji je tada otuđio. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, neosnovan je i žalbeni navod da je Okružni sud prekoračio optužnicu i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Ovo stoga što, kako je obrazložio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju je izvršeno samo dodavanje riječi „u Banjoj Luci“ iza naziva ulica u kojima su izvršena predmetna razbojništva, što, prema mišljenju tog suda, ne predstavlja prekoračenje optužnice, već samo otklanjanje tehničkih omaški. Takođe je navedeno da je neosnovan i navod da je izreka osporene presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude, jer, kako je obrazložio taj sud, u izreci nema protivrječnosti, niti protivrječnosti između izreke presude i njenog obrazloženja. Ovo stoga što, kako je obrazložio Vrhovni sud, izreka sadrži činjenice i okolnosti iz kojih se nesumnjivo može zaključiti da je apelant svih šest krivičnih djela razbojništva za koja je proglašen krivim izvršio s namjerom da prisvajanjem tuđih pokretnih stvari pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, te da su za svako od njih u obrazloženju dati valjani argumenti i razlozi. Vrhovni sud je istakao da je, po mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno i da je na osnovu svih sprovedenih dokaza donesen zaključak o apelantovoj krivici.

11. Vrhovni sud je naveo da je osnovan apelantov žalbeni navod da mu je izrečena kazna zatvora prestrogo odmjerena, jer prvostepeni sud nije pravilno ocijenio olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da činjenice da je apelant lice mlađe dobi, da je otac malodobnog djeteta, da ranije nije osuđivan i da je u teškoj materijalnoj situaciji predstavljaju dovoljan razlog za izricanje blaže kazne apelantu. Zbog navedenog, Vrhovni sud je i donio odluku kao u dispozitivu presude.

12. Protiv navedene presude apelant je podnio Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je taj sud Presudom broj 11 0 K 009128 13 Kvlz od 4. septembra 2013. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da apelant predmetni zahtjev, između ostalog, temelji na utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni procesnog prava s tim u vezi, ali da se, shodno zakonskim odredbama, ovaj vanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog navedenih razloga zbog čega su oni neosnovani. Navedeno je i da se tvrdnje o povredi prava na odbranu grade na, takođe, neprihvatljivim osnovama kao što su žalbeni osnovi i izostanak razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, istaknuto je da se ove tvrdnje ne mogu podvesti pod povredu prava na odbranu koja bi bila osnov za prihvatanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, budući da ove tvrdnje predstavljaju posebne, samostalne oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 ZKPRS. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) i pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog zakona i proizvoljno utvrđenim činjenicama. Kako je apelant naveo, osporene presude zasnovane su na nezakonito pribavljenim dokazima-prepoznavanjima na kojima je bio vidno obilježen, neobavještavanjem apelanta o njegovom pravu da ne mora učestvovati u prepoznavanju jer je izjavio da se brani ćutanjem a od njega je traženo da prilikom prepoznavanja izgovori neke rečenice, izuzetim video-snimcima o kojima nisu sačinjeni zapisnici, te oduzimanjem predmeta od apelanta koji nisu jasnio identifikovani budući da u zapisniku i potvrdi o oduzimanju nije navedena njihova boja, te zbog činjenice da, kako apelant tvrdi, tužilac u optužnici nije odredio mjesto izvršenja djela koja su apelantu stavljena na teret, već da je za njega to učinio sud, što je nezakonito i predstavlja prekoračenje optužnice. Nadalje navodi da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i sama sebi protivrječna, jer se ni u jednoj od tačaka izreke ne navodi s kojom namjerom je i radi čega počinio djela za koja je osuđen. Prema apelantovom mišljenju, obrazloženja presuda su proizvoljna, jer niti jedna od osporenih presuda nema argumentovano, niti valjano obrazloženje u vezi sa ključnim činjenicama predmeta, te i zbog toga što nigdje nije navedeno da zapisnici o oduzimanju predmeta i pretresu putničkog vozila ne sadrže podatke o svim oduzetim predmetima, niti su ti predmeti identifikovani na bilo koji način. Apelant smatra da je, zbog navedenog, prekršen princip in dubio pro reo s obzirom na to da redovni sudovi nisu sa istom pažnjom ocijenili dokaze koji idu u korist i na teret apelantu, jer niti jedna od činjenica važnih za konkretan slučaj nije sa sigurnošću utvrđena, niti su redovni sudovi s tim u vezi postupili u skladu sa navedenim principom. Smatra da mu je pravo na odbranu prekršeno time što prilikom radnji prepoznavanja nije upozoren da ne mora izgovarati riječi, jer je odlučio da se brani ćutanjem. Apelant navodi i da su njegovi iskazi pribavljeni uz upotrebu sile, jer su ga prije davanja iskaza pretukli službenici policije o čemu svjedoči i njegov zdravstveni karton, jer se javio sa povredama ljekaru u zavodu koji je to zabilježio, zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 3 Evropske konvencije i člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je na taj način povrijeđena njegova ličnost i izvršeno njegovo mučenje.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da niti jedan od apelacionih navoda nema uporišta u zakonskim odredbama, te da u apelantovom slučaju nije došlo do kršenja prava na koja se u apelaciji poziva.

15. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u njoj apelant ponavlja tvrdnje koje je iznosio u toku postupka pred redovnim sudovima na koje su ti sudovi u osporenim presudama dali jasne i argumentovane odgovore.

V. Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:

Razbojništvo Član 233.

(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist , kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

17. U Zakonu o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2.ovog člana.

Osnovne odredbe o ispitivanju Član 142.

(1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlašćena službena lica.

(2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstva.

koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.

(3) Ako je postupljeno protivno odredbi stava 2. ovog člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143. stav 2. tačka a) (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja; (...)

Član 150.

Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.

(2) U toku postupka svjedok se može suočiti sa drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.

(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražice se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje lica nije moguće u skladu sa stavom 3. ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 009128 13 Kvlz od 4. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. oktobra 2013. godine a apelacija je podnesena 23. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) i člana 3 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 st. 1, 2 i 3a. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

25. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant tvrdi da su presude kojim je proglašen krivim zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, jer je bio vidno obilježen prilikom prepoznavanja od lica poimenično navedenih u presudi, jer je od njega traženo da izgovara određene rečenice prilikom prepoznavanja iako se on branio ćutanjem, jer u zapisnicima o oduzimanju predmeta ti predmeti nisu jasno identifikovani, niti su sačinjeni zapisnici o izuzimanju video-snimaka. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud, takođe, podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Schenk protiv Švajcarske, u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49), te da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korišćenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.

27. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizilazi da je, zaista, prilikom radnji prepoznavanja od lica poimenično navedenih u presudi apelant bio drugačije obučen od ostalih lica koja su se nalazila u redu za prepoznavanje Takođe, Ustavni sud zapaža i da je od apelanta prilikom obavljanja radnje prepoznavanja traženo da izgovori neke riječi. Međutim, Ustavni sud ukazuje i na to da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da predmetni dokazi ne predstavljaju jedine dokaze na kojima je zasnovana osuđujuća presuda, odnosno da navedena lica nisu prepoznala apelanta samo po odjeći već i na osnovu drugih karakteristika preciziranih u presudama (položaj tijela, stav, kretnje), kao i da je presuda utemeljena i na detaljno prezentovanim drugim brojnim dokazima, između ostalog, i na apelantovom priznanju a što je sve u skladu sa standardima navedenim u citiranoj presudi Schenk protiv Švajcarske (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda br. AP 1422/12 od 13. januara 2015. godine i AP 2613/11 od 9. jula 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi istakli da se poučavanje optuženog da može da se brani ćutanjem, a što je propisano članom 6 ZKPRS, obavlja samo u vezi sa radnjom saslušanja, a ne i kod prepoznavanja. Ustavni sud zapaža i da je u obrazloženjima redovnih sudova istaknuto da su u zapisnicima navedeni oduzeti predmeti a da činjenica da u njima nije navedena boja oduzetih predmeta ne čini predmetne dokaze nezakonitim, kako to apelant tvrdi, s obzirom na to da sastavni dio zapisnika čini i foto-dokumentacija na kojoj se nalaze oduzeti predmeti i iz koje se jasno vidi i njihova boja. Takođe je u obrazloženju navedeno da su, suprotno apelantovim tvrdnjama, prilikom izuzimanja video-snimaka iz radnje u kojoj je jedno od krivičnih djela i izvršeno, sačinjeni zapisnici, i to 20. januara 2012. godine i 16. februara 2012. godine. S obzirom na to da iz navedenog ne proizilazi da su predmetni dokazi protiv apelanta dokazi koji potpadaju pod odredbe člana 10 stav 2 ZKPRS (kojim je propisano da sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona), Ustavni sud apelantove navode o ovim pitanjima smatra neosnovanim.

28. U vezi sa apelantovim navodima da su činjenice proizvoljno utvrđene zbog čega smatra da ničim nije dokazano da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te nedovoljno obrazložene presude što vezuje i za dokaze korišćene u postupku, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta utvrđene sve relevantne činjenice i nesporno utvrđeno da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pri tome pozvali na relevantne odredbe KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela i kojim su propisani elementi bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, dovodeći činjenice utvrđene u toku postupka u kontekst sa tim odredbama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon ocjene brojnih sprovedenih dokaza, čiji su sadržaj prezentovali i detaljno analizirali, odnosno ocijenili samostalno i u vezi sa drugim sprovedenim dokazima za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali detaljno obrazloženje, dali obrazloženje zašto su zaključili da su apelantovim radnjama ispunjena bića krivičnog djela koje je propisano članom 233 st. 1 i 2 KZRS. Pored navedenog, a suprotno apelantovim navodima, iz izreke i obrazloženja prvostepene presude ne proizilazi da su jedna sa drugim kontradiktorna, kao niti da u izreci nisu navedene namjere zbog kojih je apelant preduzeo radnje koje su mu stavljene na teret s obzirom na to da je u izreci jasno navedena namjera pribavljanja protivpravne imovinske koristi a što su na argumentovan način obrazložili i redovni sudovi. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi na apelantove navode da je prvostepeni sud sam odredio mjesto izvršenja djela, jer je upisao lokaciju, a što, suprotno zakonskim odredbama, nije učinio nadležni tužilac prilikom podizanja optužnice, obrazložili da se radilo o ispravci tehničke greške prilikom koje je ispravljeno izostavljanje navođenja imena grada Banja Luka, dok su tačno i jasno navedena imena objekata u kojima su krivična djela izvršena, kao i njihove adrese a ni u kom slučaju o prekoračenju optužnice protiv apelanta. Ustavni sud smatra da data obrazloženja u vezi sa svim navedenim pitanjima ne djeluju proizvoljno i da su u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su zbog toga i apelantovi navodi o proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

30. Nadalje, Ustavni sud, dovodeći u kontekst navedeno u prethodnim tačkama ove odluke sa apelantovim tvrdnjama da je u njegovom slučaju prekršen principi in dubio pro reo podsjeća da je taj princip garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije prema kojem, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). S tim u vezi, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa presumpcije nevinosti, budući da ništa ne ukazuje da su sudovi postupali sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici i time prekršili princip prema kojem se svako „ko je optužen za krivično djelo smatra (se) nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže“. Dalje, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti u smislu da je neka činjenica ostala nerazjašnjena a što bi vodilo kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

31. Apelant, takođe, navodi da mu je prekršeno i pravo na odbranu iz člana 6 stav 3 tačka

a) Evropske konvencije, jer nije u toku radnji prepoznavanja upoznat sa svojim pravom da ne mora učestvovati u toj radnji, niti izgovarati riječi s obzirom na to da je imao pravo da se brani ćutanjem. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka a. Evropske konvencije garantuje da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo "da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega". U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3 člana 6 Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi obrazložili da je poučavanje optuženog da može da se brani ćutanjem propisano članom 6 ZKPRS, ali samo u vezi sa radnjom saslušanja, a ne i kod prepoznavanja. Ustavni sud zapaža i da je navedenim odredbama člana 6 ZKPRS propisano da osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka, da se osumnjičenom, odnosno optuženom, mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, ali da osumnjičeni, odnosno optuženi, nije dužan da iznese svoju odbranu, niti da odgovara na postavljena pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta nesporno proizilazi da je apelant na vrijeme upoznat sa optužnicom protiv njega, odnosno djelima koja su mu stavljena na teret, kao i da ima pravo da ne odgovara na postavljena pitanja, što je i bio apelantov izbor. Nadalje, iz činjenica predmeta proizilazi i da je od apelanta tokom istražne radnje prepoznavanja traženo da izgovori neke riječi radi identifikacije glasa od neposrednih svjedoka predmetnih krivičnih djela, ali da navedeno kasnije nije korišćeno kao jedini dokaz na kojem je zasnovana osuđujuća presuda koja je izrečena apelantu. Iz navedenog, dakle, proizilazi da se, kako je to i obrazloženo u osporenim presudama, nije radilo o uzimanju iskaza od apelanta prilikom kojeg postoji obaveza upoznavanja osumnjičenog/optuženog sa pravom koje je propisano članom 6 stav 3 ZKPRS - da nije dužan iznijeti odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja - već o istražnoj radnji čiji dobijeni rezultati (kasnije, u toku postupka) nisu korišćeni kao jedini dokaz protiv apelanta. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a. Evropske konvencije.

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

35. Član 3 Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

36. Apelant smatra da mu je navedeno pravo prekršeno, jer je, kako tvrdi, njegov iskaz dobijen na osnovu upotrebe sile. Naime, apelanta su pretukla službena lica o čemu, kako tvrdi, svjedoči i njegov zdravstveni karton.

37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u član 3 Evropske konvencije ugrađena jedna od najvažnijih temeljnih vrijednosti demokratskog društva, budući da zabranjuje mučenje ili nehumano ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda Labita v. Italija od 6. aprila 2000. godine, aplikacija broj 26772/92). Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda jasno proizilazi da, suprotno apelantovim tvrdnjama, u zdravstvenom kartonu apelanta nije navedeno da su kod apelanta prilikom ljekarskog pregleda koji je sam tražio ustanovljene tjelesne povrede na koje se apelant pozivao, već da je samo zabilježeno da se apelant žalio na povrede. Osim toga, iz osporenih presuda, takođe suprotno apelantovim navodima, proizilazi i da je zapisnički konstatovano da je apelant u trenutku lišavanja slobode (na jednom od mjesta izvršenja krivičnog djela u kojem je zatečen) imao povrede za koje je na osnovu apelantovog iskaza utvrđeno da mu ih je nanijelo lice-vlasnik predmetne radnje koji se nalazio u predmetnom objektu i koji je držao apelanta zatočenog do dolaska policije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je sa apelantom u predmetnom krivičnom postupku postupano na nečovječan ili ponižavajući način, niti da je bio izložen bilo kakvoj vrsti mučenja prilikom davanja iskaza u vezi sa krivičnim djelima koja su mu stavljena na teret. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo i kada obrazloženja osporenih presuda sadrže argumentovane i jasne razloge za odlučenja redovnih sudova. Takođe, nema kršenja prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, odnosno principa in dubio pro reo kada ništa ne ukazuje da su sudovi postupali sa predubjeđenjem o apelatovoj krivici, te kad je u sprovedenom postupku apelantova krivica nesumnjivo utvrđena i kada niti jedna činjenica nije ostala nerazjašnjenja u smislu tih principa. Nema ni kršenja prava iz člana 6 stav 3 tačka a. Evropske konvencije kada je apelant obaviješten o optužbama protiv njega a činjenica da je u istražnom postupku prilikom obavljanja radnje prepoznavanja od apelanta traženo da izgovori neke riječi ne predstavlja kršenje apelantovog prava da se brani ćutanjem.

40. Nema kršenja prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije kada, suprotno apelantovim tvrdnjama, u njegovom zdravstvenom kartonu prilikom ljekarskog pregleda koji je apelant tražio nisu evidentirane povrede koje je apelant, navodno, zadobio od službenih lica prilikom davanja iskaza, već je navedeno da se apelant na povrede žali, ali da pregledom nije ustanovljeno njihovo postojanje.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5287/13 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio