Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3270/14 (A. K.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3270/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3270/14, rješavajući apelaciju Adisa Kundića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adis Kundić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 K 007820 14 Kž 4 od 11. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adis Kundić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Travnika, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihać, podnio je 15. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 007820 14 Kž 4 od 11. juna 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim da je u realnom sticaju počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo sprečavanja službene osobe u obavljanju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa članom 54. KZ FBiH, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam godina. Apelant je, također, obavezan da sa drugim optuženim u istom predmetu solidarno snosi troškova krivičnog postupka u iznosu od 5.013,75 KM, te da plati sudu paušal u iznosu od 200,00 KM.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnih djela koja mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela postupao s direktnim umišljajem.

3. U konačnoj osporenoj odluci, se navodi da u pogledu apelantovog prigovora, da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu krivičnog postupka izmijenivši potvrđenu optužnicu u odnosu na apelanta jer ga je oglasio krivim i za krivično djelo sprečavanja službene osobe u obavljanju službene radnje, a koje djelo je sadržavala tek izmijenjena optužnica, Vrhovni sud navodi da nije osnovan, iz razloga što je potvrđena predmetna optužnica, u činjeničnom opisu, sadržavala iste krivičnopravne radnje za koje je apelant oglašen krivim. Naime, izmjena optužnice se sastojala u tome da je kantonalna tužiteljica krivičnopravne radnje za koje je teretila apelanta potvrđenom optužnicom razdvojila u dvije tačke i to pod tačkom 1. radnje koje čine obilježja krivičnog dijela razbojništva i pod tačkom 2. radnje koje čine obilježja krivičnog dijela sprečavanja službene osobe u obavljanju službene radnje. Dalje se navodi, da je bitno istaći da se o potvrđenoj optužnici, odnosno o svim radnjama navedenim u činjeničnom opisu te optužnice izjasnio apelant, istakavši „da nije kriv po navedenoj potvrđenoj optužnici“. S obzirom na navedeno Vrhovni sud zaključuje, da se izmijenjena optužnica odnosi na ista krivična djela koja su bila predmet optužbe sadržane i u potvrđenoj optužnici, jer se u činjeničnom opisu izmijenjene optužnice nije dodala veća količina kriminalnih aktivnosti od one koja je bila u prvobitnoj optužnici i o kojim radnjama se apelant već izjasnio.

4. Vrhovni sud u konačno osporenoj odluci navodi i da je neosnovan prigovor apelanta da se prvostepena presuda temelji na nezakonito pribavljenim dokazima, iz razloga što se radi o dokazima nađenim prilikom obavljanja uviđaja u napuštenom putničkom motornom vozilu, za kojim je bila raspisana potrga nakon što je bilo ukradeno od vlasnika, odnosno legalno pribavljenim dokazima, koji su kao takvi mogli biti predmet obavljenog vještačenja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3270/14 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio