Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3639/12 (E. K. iz Čapljine)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3639/12

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3639/12, rješavajući apelaciju Emila Karamatića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. prosinca 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Emila Karamatića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 019748 09 Gž od 5. rujna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emil Karamatić iz Čapljine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Bogdanović, odvjetnik iz Mostara, podnio je 18. listopada 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 019748 09 Gž od 5. rujna 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, te P. M. i J. M. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 9. ožujka 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud kojem je apelacija dostavljena na odgovor 11. ožujka 2015. godine, te tužitelji kojima je apelacija dostavljena na odgovor 12. ožujka 2015. godine nisu dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 07 58 P 019748 06 P od 31. ožujka 2009. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja P. M., a tužbeni zahtjev tužitelja J. M. odbacio. Tužitelji su tužbeni zahtjev podnijeli protiv tuženih: političkog magazina „Direkt“ (u daljnjem tekstu: izdavač), J. M. (u daljnjem tekstu: urednik) i apelanta kao autora teksta objavljenog u navedenom magazinu.

6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je prema navodima tužbe u političkom magazinu „Direkt“ 21. kolovoza 2006. godine na prvoj strani, uz oznaku „skandalozno“, objavljen naslov „Komunisti opet kolju“, a članak s fotografijama oba tužitelja na stranama 26., 27., 28. i 29. časopisa. Tužitelji su u tužbi tvrdili da je već sam naslov dovoljno uvredljiv, te da su u članku navedene neistine da je tužitelj P. M. osobi A. T. B. nožem nanio teške tjelesne povrede zbog kojih je ovaj operiran u KBC Mostar, kao i da je apelant, autor članka, tražio komentar od gospodina L. kako to da bi putem SDP-a doveo u parlament čovjeka koji je spreman „zaklati“ čovjeka. Ukazano je i da su neistine da je tužitelj P. M. tijekom rata boravio u Njemačkoj. Za tužitelja J. M. u spornom članku je navedeno da je prije četiri mjeseca u pijanom stanju na području Lj. usmrtio staricu, da za to kazneno djelo nije odgovarao, niti se vodio kazneni postupak.

7. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je u odgovoru na tužbu ukazano da je redakcija davala punu slobodu novinarima koji su imali individualni pristup obradi teme, da je u konkretnom slučaju temu obradio apelant, te da je sporni članak urađen sukladno pravilima struke i bez namjere klevetanja tužitelja. U svezi s tim je ukazano da je tužiteljima omogućeno iznijeti demanti na način da je u izdanju časopisa od 25. rujna 2006. godine, u rubrici „Reagovanja“, objavljen u cijelosti članak tužitelja P. M. pod naslovom „Ponosan sam što sam SDP-ovac“, te da je uz ovaj članak navedeno: „Ispred uredništva se ispričavamo gospodinu P. M. ukoliko su u članku iznesene neistine, uz obrazloženje kako smo gospodinu P. M. ponudili intervju i priliku da se čuje i druga strana priče pri čemu ostajemo i dalje.“ Također, ukazano je da tužitelj P. M. nije dokazao da su navodi u članku neistiniti, da se radi samo o analizi događaja iz javnog i političkog života.

8. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je utvrđeno da je sporni članak objavljen pod naslovom „Komunisti opet kolju!?“ u broju 8/9 časopisa „Direkt“. Naslov članka, uz fotografije, objavljen je preko čitave naslovne strane, uz oznaku „Skandalozno“ i podnaslov „P. M., kandidat s liste SDP-a, izbo nožem A. B“. Članak počinje tekstom u kome se navodi politička pozicija tužitelja P. M. i da je on „nožem napao i pokušao usmrtiti neumskog biznismena A. T. B“.

9. Općinski sud je zaključio da je u članku netočno izneseno da je tužitelj P. M. nanio A. B. teške tjelesne povrede i da je on operiran, ali da to ne mijenja suštinu događaja, tj. da je tužitelj P. M. nožem nanio povrede A. B. Također, bez značaja je ocijenjeno i kako je došlo do sukoba jer se sporni članak odnosio na posljedice ovog događaja, a ne na njegov početak. Iako je u članku izneseno da se radilo o pokušaju ubojstva, a da dokazima nije potvrđeno da je postojala namjera ubojstva, Općinski sud je zaključio da se ne može reći da je tužitelj P. M. slučajno nožem napao A. B. Nadalje, iako je članak očigledno senzacionalistički, ocijenjeno je da nije za očekivati da mu prosječan čitatelj povjeruje, imajući u vidu da komunisti u relevantnom razdoblju nisu na vlasti, nemaju ni utjecajan položaj, a zbog čega je zaključeno da nije za povjerovat da pripadnici ove političke opcije imaju mogućnost za takva djela. Nadalje, ukazano je da je autor teksta zvao rukovoditelja SDP-a g. L. kako bi mu postavio sporno pitanje, ali da nije uspio stupiti s njim u kontakt, pa je zaključeno da u ovom dijelu teksta apelant iznosi svoje mišljenje o tužitelju P. M. Najzad, s obzirom da tužitelj P. M. nije osporavao da je jedno vrijeme i bio u Njemačkoj i da je početak rata dočekao izvan BiH, a kako ostale navode članka u ovom dijelu nije označio kao klevetničke, Općinski sud je tužbeni zahtjev tužitelja P. M. u cijelosti odbio.

10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj J. M. tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da su neistiniti navodi članka da je u pijanom stanju, na označenom području usmrtio staricu, a da za to kazneno djelo nije odgovarao. Iz obrazloženja proizlazi da je bilo nesporno da je objavljen tekst u sadržaju kako je u tužbi i navedeno: „(…) djelatnik carinske službe, koji je, kako doznajemo iz policijskih izvora, prije četiri mjeseca u alkoholiziranom stanju usmrtio staricu na području Lj. Također, doznajemo kako za ovo kazneno djelo nikad nije ni odgovarao i kako nikad protiv njega nije podignut kazneni postupak.“ Ukazano je i da je u članku navedeno da su oba tužitelja incidentne osobe, ali s jakim političkim vezama, koje im omogućavaju da pobjegnu ruci pravde.

11. Općinski sud je na temelju iskaza tužitelja J. M. utvrdio da je smrt starice posljedica prometne nesreće. Uvidom u presudu Općinskog suda u Ljubuškom od 5. rujna 2009. godine i Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 15. studenog 2006. godine, utvrđeno je da je u vrijeme objavljivanja spornog članka već bio pokrenut kazneni postupak protiv tužitelja J. M., te da je tri mjeseca nakon toga pravomoćno i osuđen za kazneno djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa jer je iz nehata uzrokovao smrt jedne osobe. Na temelju analize alkohola u krvi, koju je kao dokaz koristilo nadležno Kantonalno tužiteljstvo, utvrđeno je da tužitelj J. M. kazneno djelo nije počinio pod dejstvom alkohola.

12. Općinski sud je zaključio da tužitelj J. M. nije s umišljajem usmrtio staricu, a što je prvi i temeljni dojam koji može steći čitatelj spornog članka. U svezi s tim ukazano je da je sporni članak, ne spominjući činjenicu da se nije radilo o namjeri ubojstva i ne spominjući da se radilo o prometnoj nesreći, kod svakog prosječnog čitatelja mogao izazvati dojam kako je tužitelj J. M. kriminalac, s jakim vezama koje mu omogućuju da i za ubojstvo prođe nekažnjeno. Dalje, po ocjeni Općinskog suda, apelant je imao mogućnost da prije objave provjeri točnost svojih navoda, ali je to propustio učiniti. Naime, apelant je izjavio da je od mještana Neuma dobio informaciju da je tužitelj J. M. „pregazio staricu“, da mu je jedan uposlenik policije rekao: „To ti je 100% točno da je pregazio staricu u alkoholiziranom stanju“, te da su mu članovi obitelji starice rekli da je to točno. Sukladno navedenom, Općinski sud je zaključio da apelant uopće nije ni imao informaciju je li pokrenut kazneni postupak, niti je pokušao doći do te informacije, iako je znao da kod nadležnih tijela može provjeriti sve okolnosti prometne nesreće. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da je apelant tekst napisao i objavio bez potrebnih provjera prikupljenih navoda. Nadalje, ukazano je da to što se radi o smrti koja je posljedica nehata, a u kontekstu tvrdnje da se tužitelj J. M. uz svoje političke veze uvijek izvuče od odgovornosti za nedjela, očito je samo imalo svrhu pojačavanja negativnih dojmova o tužitelju P. M. i njegovoj obitelji. Stoga, Općinski sud je zaključio da je apelant iznio neistinite činjenice o tužitelju J. M., koje su zbog svog sadržaja o njemu mogle stvoriti negativan dojam kod svakog prosječnog čitatelja i koje imaju karakter navoda koji dovode do povrede časti i ugleda.

13. Općinski sud je neutemeljenom ocijenio tvrdnju tuženih da nije postojala namjera, s obzirom da prema članku 6. stavak 3. Zakona o zaštiti od klevete autor, odgovorni urednik i izdavač odgovaraju ako su i iz nepažnje iznijeli ili prenijeli neistinite činjenice. Također, ukazano je da sarkastično, metaforično ili bilo koje drugo izražavanje novinara treba biti istinito makar u suštinskom dijelu obrađene teme, te da ne može služiti za izražavanje osobnih simpatija ili antipatija novinara prema određenim osobama ili pojavama.

14. Najzad, Općinski sud je ukazao da je sukladno članku 8. Zakona o zaštiti od klevete oštećeni dužan poduzeti sve mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da podnese zahtjev štetniku za ispravku tog izražavanja. Nadalje, ukazano je da je prema stajalištu sudske prakse oštećeni dužan, prije podnošenja tužbe, tražiti od tuženih ispravku netočnih navoda, a u slučaju da to ne učini tužba se odbacuje. U prilog navedenom stajalištu ukazano je na Odluku Ustavnog suda broj AP 1423/05, te presudu Kantonalnog suda u Livnu od 12. ožujka 2007. godine. Sukladno navedenom, a imajući u vidu da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj J. M. tražio ispravku netočnih informacija, odnosno da se demanti koji je objavio izdavač na zahtjev tužitelja P. M. ne odnosi i ne dotiče navoda vezanih za tužitelja J. M., Općinski sud je tužbeni zahtjev tužitelja J. M. odbacio.

15. Kantonalni sud je je Presudom broj 58 0 P 019748 09 Gž od 5. rujna 2012. godine priziv tužitelja djelomično uvažio, te prvostupanjsku presudu preinačio na način da je tužene, uključujući i apelanta, obvezao da solidarno isplate tužitelju J. M. iznos od 3000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

16. U obrazloženju presude je ukazano da prema članku 6. stavak 2. Zakona o kleveti, za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja, a prema stavku 3. oni za štetu odgovaraju ako su namjerno ili iz nepažnje iznijeli ili prenijeli izražavanje neistinite činjenice. Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanje od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja (stavak 4.). Nadalje, ukazano je da se standard odgovornosti iz citiranog stavka 4. primjenjuje iako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom tijelu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

17. Nadalje, u obrazloženju je ukazano da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj P. M. nožem napao A. B. i da mu je nanio tjelesne povrede, da se ne radi o iznošenju neistinitih navoda, pa je zaključeno da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja P. M. jer u spornom članku nisu iznesene neistine koje bi se ticale ličnosti tužitelja P. M.

18. Kantonalni sud je ukazao da je u postupku utvrđeno da je tužitelj J. M. u prometnoj nesreći udario vozilom staricu, ali da nije točno da protiv njega nije vođen kazneni postupak i da nije kazneno sankcioniran, odnosno da nije točno da je bio u alkoholiziranom stanju. Sukladno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je počinjeno djelo klevete sukladno članku 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete zbog čega smatra da je primjerena satisfakcija u novčanom iznosu do 3.000,00 KM.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

20. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene članka 6. stavak 4. Zakona o zaštiti od klevete, odnosno pogrešne ocjene standarda „namjerno iznošenje ili iznošenje iz nepažnje neistinitog izražavanja“. U svezi s tim apelant ukazuje da je bilo nesporno da je tužitelj J. M. izazvao prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradala starica, te da do trenutka pisanja spornog članka za to nije kazneno odgovarao. Zbog toga je, po njegovu mišljenju, izražavanje prenijeto u magazinu „Dirket“ bilo istinito. Ostatak spornog teksta koji se odnosio na tužitelja J. M. također se, po njegovu mišljenju, ne može podvesti pod standard namjerno ili nepažljivo izneseno izražavanje jer su navedeni izvori iz kojih su dobivene sporne informacije (policijski izvori, građani Neuma, obitelj poginule starice). Nadalje, apelant tvrdi da je u obrazloženju osporene presude potpuno izostalo obrazloženje glede visine satisfakcije koja je dosuđena tužitelju J. M. U svezi s tim apelant je istaknuo da se Kantonalni sud uopće nije bavio utvrđivanjem potrebnih parametara (intenzitet i trajanje duševnih boli), odnosno ocjenom eventualnih dokaza za utvrđivanje visine satisfakcije, a što je bilo neophodno s obzirom da prvostupanjski sud nije ni ulazio u meritum odštetnog zahtjeva tužitelja J. M., kao i zbog činjenice da tužitelj J. M. uopće nije ni svjedočio na okolnost pretrpljenih duševnih boli. Najzad, apelant se u ovom dijelu pozvao na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine.

21. Apelant smatra da se povreda prava na slobodu izražavanja ogleda u činjenici da je u dijelu teksta koji se odnosi na tužitelja J. M. on, kao autor, prenio izražavanje policijskih izvora smatrajući da je na taj način preneseno izražavanje istinito. Također, ukazuje i da je sporni tekst izvještavao o javnim osobama, političarima, a iz čega proizlazi da mu je, kao autoru, bila namjera pobuditi svijest građana i iznijeti mišljenje o pitanjima od javnog interesa. Najzad, apelant ukazuje da vrijednosne ocjene nisu podložne ocjenjivanju istinitima, odnosno neistinitima.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Cilj zakona Članak 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu koja je nanesena ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Članak 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

(…)

b) javni organ - organ odnosno pravna osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu: Federacija ), i to:

(…)

- organ uprave, (…)

c) javni službenik – svaka osoba koja je zaposlena u javnom organu;

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.

Okvir djelovanja zakona Članak 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(…) Odgovornost za klevetu Članak 6.

(1) Svaka osoba koje prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Osoba iz stavaka 1. i 2. ovog članka (u daljem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je neopreznošću zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(…) Izuzeci od odgovornosti Članak 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik zakonski obvezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih točkom c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno:

•način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, •prirodu i stupanj prouzrokovane štete, •dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, •pristanak oštećenog, •vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, •činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, •te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obveza ublažavanja štete Članak 8.

Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere kako bi ublažio štetu prouzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a posebno od štetnika podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Odšteta Članak 10.

(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

•objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; •činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i •činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

(…) Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Članak 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

23. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 157.

(1) Svako ima pravo zahtijevati od suda ili drugog nadležnog organa da naredi prestanak radnje kojom se povređuje integritet ljudske ličnosti, ličnog i porodičnog života i drugih prava njegove ličnosti.

(2) Sud, odnosno drugi nadležni organ može narediti prestanak radnje pod prijetnjom plaćanja izvjesne novčane svote, određene ukupno ili po jedinici vremena, u korist povrijeđenog.

Član 198.

(1) Ko drugom povrijedi čast kao i ko iznosi ili pronosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica ili o čemu drugom, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu, dužan je nadoknaditi je.

(2) Ali, ne odgovara za prouzrokovanje štete onaj ko učini neistinito saopštenje o drugom ne znajući da je ono neistinito ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljan interes.

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti, sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 125.

Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tijekom parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti hoće li te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno.

Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

Članak 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina svote, odnosno količina stvari ne može ustvrditi ili bi se mogla ustvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 019748 09 Gž od 5. rujna 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočena dostavnica o uručenju osporene presude apelantu, ali s obzirom na datum donošenja presude, tj. 5. rujna 2012. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 18. listopada 2012. godine, proizlazi da nije protekao rok od 60 dana u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

29. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz članka II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. i članka 10. Europske konvencije. Sloboda izražavanja

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

h) Slobodu izražavanja

31. Članak 10. Europske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje [su] neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.

32. Apelantovi navodi o povredi prava iz članka 10. Europske konvencije u biti se svode na tvrdnju da dio teksta koji se odnosio na tužitelja J. M. ne predstavlja klevetu, te da je proizvoljno određena visina novčane satisfakcije koja je dosuđena tužitelju J. M.

33. Prema utvrđenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda sloboda izražavanja je suštinska osnova demokratskog društva i jedan od temeljnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

34. Kad se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koja su dala nadležna tijela za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni načelima utjelovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti utemeljile svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i s druge strane pravo osobe koja je tekstom napadnuta da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Europski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70.).

35. Kako su i Europski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u svezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Europski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A, broj 103, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 45/06). S druge strane, tisak igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost tiska je, na način koji je sukladan njegovim dužnostima i odgovornostima, pružiti i priopćiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost tiska prenositi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti dobivati takve informacije. Članak 10. Europske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stupanj pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Europski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40.e). Pored toga, članak 10. Europske konvencije daje zaštitu privatnim osobama, isto kao i novinarima i javnim ličnostima (vidi Europski sud za ljudska prava, Maronek protiv Slovačke, presuda od 19. travnja 2001. godine, aplikacija broj 32686/96).

36. Ipak, članak 10. Europske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju tiska o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članku 10. stavak

2. Europske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i „dužnosti i obveze“ koje se primjenjuju i na tisak, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih osoba i kada se umanjuju „prava drugih“. Zbog toga se glede činjenica novinarima uzima u obzir obrana da su postupali bona fide u nastojanju da javnosti pruže točne i pouzdane informacije sukladno novinarskoj etici (vidi već citiranu presudu Selistö, stavak 54.). U načelu, obrana na temelju iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

37. Na kraju, malo je prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti, nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izložene pozornijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stavak 40.).

38. U konkretnom slučaju, osporena presuda je utemeljena na Zakonu o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv.

39. Nadalje, osporena presuda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta radi naknade štete zbog narušavanja njegova ugleda, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“, odnosno tužiteljevog ugleda, što je, svakako, legitiman cilj.

40. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Pri tome, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju je zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantu da tužitelju plati štetu koju je nanio njegovu ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“ potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavi ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno člankom 10. stavak 1. Europske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

41. U konkretnom slučaju, apelant u biti tvrdi da su informacije objavljene u spornom članku u pretežnom dijelu bile točne jer je nesporno da je tužitelj J. M. izazvao prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradala starica, kao i da do trenutka pisanja članka za to nije odgovarao. Također, apelant tvrdi i da je kao autor teksta prenio izražavanje policijskog izvora, smatrajući da je preneseno izražavanje istinito. Nadalje, apelant tvrdi i da se sporni članak odnosio na vrijednosne ocjene koje nisu podložne ocjenjivanju istinitosti ili neistinosti. Najzad, apelant tvrdi i da je sporni tekst izvještavao o javnim osobama, političarima, pa da je imao namjeru pobuditi svijest građana i iznijeti mišljenja o pitanjima od javnog interesa.

42. Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovitim sudovima bilo nesporno da je sporni dio članka glasio: „(…) djelatnik carinske službe, koji je, kako doznajemo iz policijskih izvora, prije četiri mjeseca u alkoholiziranom stanju usmrtio staricu na području Lj. Također, doznajemo kako za ovo kazneno djelo nikad nije ni odgovarao i kako nikad protiv njega nije podignut kazneni postupak.“

43. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Općinskog suda u biti proizlazi da je zaključeno da sporni tekst ne predstavlja samo prenošenje izjava, već prenošenje informacija koje nisu točne. Naime, iz obrazloženja proizlazi da je tek na temelju iskaza tužitelja J. M. utvrđeno da je smrt starice posljedica prometne nesreće, da je u vrijeme objavljivanja spornog članka već bio pokrenut kazneni postupak a što je utvrđeno na temelju pravomoćnih presuda nadležnih sudova, da je tri mjeseca nakon toga tužitelj J. M. i osuđen za kazneno djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa jer je iz nehata uzrokovao smrt jedne osobe, te da iz analize krvi, koja je kao dokaz korištena u kaznenom postupku protiv tužitelja J. M., proizlazi da kazneno djelo nije počinio pod utjecajem alkohola. Imajući u vidu prezentirane dokaze, kao i konstataciju u istom članku da su tužitelji J. M. i P. M. inače incidentne osobe, ali s jakim političkim vezama, zaključeno je da je, bez navođenja činjenice da se radilo o prometnoj nesreći i da se nije radilo o namjeri ubojstva, sporni članak kod prosječnog čitatelja mogao izazvati dojam da je tužitelj J. M. kriminalac s jakim vezama koje mu omogućavaju da i ubojstvo prođe nekažnjeno. Nadalje, tijekom postupka je bilo nesporno da prije objavljivanja teksta apelant nije kontaktirao s tužiteljem J. M. niti je pokušao doći do zvaničnog izvješća policije o okolnostima nastanka prometne nesreće, a zbog čega se ne može isključiti i namjera ili nepažnja.

44. Ustavni sud podsjeća da su Europski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A broj 103, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog teksta, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju informacija (činjenica), a nikako o iznošenju mišljenja o tužitelju J. M. Naime, Ustavni sud ukazuje da su u predmetnom tekstu navedene točno određene činjenice (tj. da je tužitelj J. M. carinski službenik, usmrtio staricu u alkoholiziranom stanju na području Lj.) koje, kao takve, podliježu dokazivanju, tj. čija se istinitost ili neistinitost nesporno može dokazivati.

45. U svezi s apelantovom tvrdnjom da je informacije pribavio i od policijskog službenika pa da je smatrao da je preneseno izražavanje istinito, Ustavni sud primjećuje da apelant ne osporava zaključak redovitih sudova da nije ni pokušao kontaktirati s tužiteljem J. M., kao i da nije pokušao doći do zvaničnog izvješća nadležnih tijela o događaju u kom je smrtno stradala starica. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u članku nije ni naveo da je starica stradala u prometnoj nesreći koju je izazvao tužitelj J. M., kao i da je u vrijeme pisanja članka, a suprotno njegovim navodima, već bio pokrenut i kazneni postupak. S obzirom da apelant, izuzev tvrdnje od koga je pribavio konkretne informacije, nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio na temelju čega je zaključio da se radi o točnim informacija, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni zaključak redovitih sudova da se u konkretnom slučaju ne može isključiti namjera ili nepažnja, odnosno da apelant ne samo da nije dokazao istinitost informacija koje je iznio u spornom članku o tužitelju J. M., već nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na to da je prilikom objavljivanja spornog članka postupao razumno ili sukladno profesionalnim standardima. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja ne može biti shvaćeno tako da novinarima daje apsolutno pravo postupati na neodgovoran način, optužujući pojedinca za kriminal u odsustvu činjenične osnove u relevantno vrijeme…i bez davanja mogućnosti drugoj strani da odgovori na optužbe (vidi Europski sud, Flux protiv Moldavije, presuda od 29. srpnja 2008. godine).

46. Nadalje, apelant tvrdi da se sporni tekst odnosio na javne osobe, političare, a iz čega proizlazi da je imao namjeru pobuditi svijest građana i iznijeti mišljenja o pitanjima od javnog interesa.

47. Ustavni sud podsjeća da je prema stajalištu Europskog suda potrebno napraviti suštinsku razliku između izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu, kao što je izvještavanje o pitanjima kako političari obnašaju svoje službene dužnosti u odnosu na izvještavanje o privatnom životu pojedinaca koji ne obavljaju takve funkcije, kojem je jedini cilj zadovoljiti radoznalost javnosti. Pri tome, granice prihvatljive kritike šire su u odnosu na političare kao takve nego u odnosu na druge osobe. Također, granice dozvoljene kritike šire su u odnosu na javnu vlast nego u odnosu na građane, pa čak i političare (vidi Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, točka 43., Dyuldin i Drugi protiv Rusije, presuda od 31. srpnja 2007. godine, točka 43.).

48. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da se sporni članak odnosio na dvije osobe, tj. tužitelja P. M. i tužitelja J. M. između kojih postoji obiteljska veza. Nadalje, proizlazi da je tužitelj P. M. bio politički angažiran („kandidat s liste SDP“). Međutim, njegov tužbeni zahtjev redoviti sudovi su odbili kao neutemeljen, zaključivši da sporni članak u odnosu na tužitelja P. M. ne rezultira klevetom. Redoviti sudovi se pri tome nisu bavili i pitanjem daje li politički angažman tužitelja P. M. („kandidat s liste SDP“) tužitelju i karakter javne ličnosti, tj. političara, a zbog čega bi i granice prihvatljive kritike trebale biti šire. U svezi s tim Ustavni sud primjećuje da svojstvo kandidata na listi određene političke partije u izbornom procesu, samo po sebi, još uvijek nije dovoljno da bi se takva osoba smatrala javnom ličnošću koja je dužna trpjeti veći stupanj kritike.

49. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovitih sudova proizlazi da je tužitelj J. M. bio carinski službenik i prema njemu je sporni članak rezultirao klevetom. Ustavni sud podsjeća da je člankom

4. Zakona o kleveti, pored ostalog, određeno da je javni službenik svaka osoba koja je zaposlena u javnom tijelu. Međutim, apelant ne tvrdi, a to ne proizlazi ni iz obrazloženja niti jedne od presuda da se sporni članak na bilo koji način ticao carinske službe, kao djelatnosti čije je funkcioniranje od značaja za društvo kao cjelinu, a čiji je uposlenik, u vrijeme pisanja spornog članka, bio tužitelj J. M. Također, u postupku pred redovitim sudovima, a to ne tvrdi ni apelant u apelaciji, nije utvrđeno da se prometna nesreća sa smrtnom posljedicom desila u obnašanju carinske službe. Stoga, samo činjenica da je tužitelj J. M. bio carinski službenik (javni službenik) nije dovoljna da bi se prihvatila apelantova tvrdnja da se sporni članak odnosio na javne osobe, te da je imao namjeru pobuditi svijest građana i iznijeti mišljenja o pitanjima od javnog interesa.

Najzad, ni postojanje obiteljske veze između tužitelja P. M. i J. M., s obzirom da niti jedan od njih nije javna ličnost, te navod da se tužitelj J. M., uz svoje političke veze, uvijek izvuče od odgovornosti za nedjela, a što je prema obrazloženju presude Općinskog suda imalo svrhu pojačanja negativnih dojmova o tužitelju P. M., ne može se smatrati doprinosom javnoj debati u odnosu na koju tisak mora ispuniti svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, odnosno može predstavljati samo zadovoljenje interesa određenog djela javnosti (vidi Europski sud, Standard Verlags GmbH protiv Austrije, presuda od 4. lipnja 2009. godine, točka 52.).

50. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postojala hitna društvena potreba koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju apelantove slobode izražavanja, a u svrhu uspostave ravnoteže između dva zaštićena dobra, apelantovog prava slobode izražavanja, zaštićenog člankom 10. stavak 1. Europske konvencije i prava tužitelja J. M. na zaštitu svog ugleda, zaštićenog člankom

8. Europske konvencije.

51. Stoga, Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Pri tome, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju je zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantu da tužitelju plati štetu koju je nanio njegovu ugledu.

52. Apelant tvrdi da je proizvoljno određena visina novčane satisfakcije koja je dosuđena tužitelju J. M. U svezi s tim apelant je istaknuo da se Kantonalni sud uopće nije bavio utvrđivanjem, po njegovu mišljenju, potrebnih parametara (intenzitetom i trajanjem boli kod tužitelja J. M.), odnosno ocjenom eventualno postojećih dokaza za utvrđivanje visine satisfakcije. Ovo je, po njegovu mišljenju, bilo obvezno jer je prvostupanjski sud tužbu tužitelja J. M. odbacio, ne upuštajući se u meritum njegova odštetnog zahtjeva, kao i zbog činjenice da tužitelj J. M. uopće nije ni svjedočio na okolnost pretrpljenih duševnih boli.

53. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, tužitelj J. M., u tužbenom zahtjevu istaknutom u postupku pred redovitim sudovima, zahtijevao naknadu štete za pretrpljene psihičke boli jer je nanijeta velika šteta njegovu ugledu.

54. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da sporni članak ima karakter navoda koji dovode do povrede časti i ugleda tužitelja J. M. Međutim, prvostupanjski sud je tužbu tužitelja J. M. odbacio s obzirom da tijekom postupka nije predočen niti jedan dokaz da je postupio sukladno zakonskoj obvezi iz članka 8. Zakona o zaštiti od klevete i podnio zahtjev za ispravku izražavanja. U prilog ovom stajalištu Općinski sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1423/05.

Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1423/05 od 8. srpnja 2006. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da: „(…) član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obvezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba poduzeti prije podnošenja tužbe (…)” (vidi točka 32.), kao i da: „[…] Ustavni sud prije svega zapaža da je tužiteljica, nakon objavljivanja drugog spornog teksta, reagirala i tražila da se objavi ispravka, a tek nakon toga je podnijela tužbu, čime je prema mišljenju Ustavnog suda ispunila uvjet iz člana 8. Zakona o kleveti, o kojem je već bilo riječi […]” (vidi točka 38.).

55. Ustavni sud podsjeća da je Komitet ministra Vijeća Europe 2. srpnja 1974. godine usvojio Rezoluciju 74 (26) - položaj pojedinca u odnosu na tisak. Navedenom rezolucijom je, pored ostalog, ukazano da se: „Preporučuje vladama država članica da, kada pristupe usvajanju zakonskih mjera u svezi sa pravom na odgovor, predvide pravo na odgovor u štampi, na radiju i televiziji i u svakom drugom mediju periodičnog karaktera (…).” Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je člankom 8. Zakona o zaštiti od klevete određeno da je oštećeni dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Imajući u vidu preporuku iz naprijed citirane rezolucije, te formulaciju članka 8. Zakona o zaštiti od klevete, ne može se prihvatiti stajalište Općinskog suda da je uvjet za ostvarivanje sudske zaštite obveza oštećenog da prethodno podnese zahtjev za ispravku izražavanja. Naime, radi se o pravu oštećenog koje mu stoji na raspolaganju s ciljem ublažavanja štete koja mu je nanijeta iznošenjem neistinite činjenice, ali ono ne isključuje i ne ograničava oštećenog u mogućnosti ostvarivanja sudske zaštite glede same štete koja mu je nanijeta neistinitim izražavanjem.

56. Nadalje, odlučujući po prizivu tužitelja J. M. Kantonalni sud je zaključio da je u postupku utvrđeno da je tužitelj J. M. u prometnoj nesreći udario vozilom staricu, ali da nije točno da protiv njega nije vođen kazneni postupak i da nije kazneno sankcioniran, odnosno da nije točno da je bio u alkoholiziranom stanju. Sukladno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je počinjeno djelo klevete sukladno članku 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega smatra da je primjerena satisfakcija u novčanom iznosu do 3.000,00 KM.

Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti od klevete ne propisuje „listu okolnosti“ koje bi se obvezno cijenile kao ni „listu dokaza“ na temelju kojih bi se utvrđivala šteta u ovom slučaju. Iz prakse Europskog suda također proizlazi da ne postoji „lista okolnosti“ ili „lista dokaza“, već da je potrebno cijeniti okolnosti svakog konkretnog slučaja. Tako je u predmetu Armellini i dr. protiv Austrije (vidi Europski sud, presuda od 16. srpnja 2015. godine, toč. 48. i 49.) zaključio da je s obzirom na duljinu objavljenog članka, njegov sadržaj i detalje koji su u njemu izneseni, kao i fotografije koje su uz članak objavljene, a što je, u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo vrlo ozbiljno miješanje u osobni i profesionalni ugled tužitelja, kao i to da su domaći sudovi o tome dali „dovoljna i relevantna obrazloženja“ određeni iznos naknade na ime štete razuman. U predmetu Cojocaru protiv Rumunjske (vidi Europski sud, presuda od 10. svibnja 2015. godine, toč. 33. i 34.) Europski sud je zaključio da nije uspostavljena pravična ravnoteža između relevantnih prava i zaštićenih interesa imajući u vidu da je dosuđeni iznos naknade bio četiri puta veći od prosječnog mjesečnog primanja u Rumunjskoj, a da su u obrazloženjima presuda izostali razlozi i obrazloženja glede ispitivanja dobre namjere, kao i argumenti koji bi opravdali miješanje u pravo na slobodu izražavanja. Također, u predmetu, Tolstoy Miloslavskay protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 13. srpnja 1995. godine) Europski sud je prihvatio stajalište domaćih sudova da čimbenici koji utječu na određivanje visine naknade nematerijalne štete nanijete povredom ugleda uključuju povredu osjećanja, neizvjesnost i anksioznost kroz koju je osoba prošla zbog toga što je morala voditi parnicu, odsustvo izvinjenja ili reafirmacije istine o onom što je bilo predmet parnice, zlonamjerno postupanje klevetnika (vidi točka 42.).

57. Ustavni sud primjećuje da je člankom 10. Zakona o zaštiti od klevete određeno da odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i da se određuje isključivo radi naknade štete. Istim člankom je određeno i da je sud prilikom određivanja odštete dužan cijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su: objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika, činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu bi li iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je glede obeštećenja za predmetni vid štete Zakon o zaštiti klevete lex specialis u odnosu na ZOO, tako da je naknadu potrebno odrediti na način da se postigne pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, dakle, primjenom načela proporcionalnosti. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ni redoviti sudovi, niti osobe koje traže naknadu štete zbog povrede ugleda nisu ograničeni nekim posebnim formalnim dokaznim sredstvima. To prvenstveno znači da osoba koja traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužna na okolnost pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda predlagati izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uvjet koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez nekih posebnih formalnih dokaza u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“ jer samim tim što je netko „oklevetan“ nanesena je i šteta njegovu ugledu. Konačno, Ustavni sud ukazuje da kod ocjenjivanja visine naknade štete, redoviti sudovi trebaju voditi računa da visina naknade štete bude proporcionalna nastaloj šteti, pri čemu će uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, tim prije što redoviti sudovi mogu ocijeniti da se može i na drugi način, a ne samo novčano, sankcionirati klevetničko izražavanje i zaštiti ugled pojedinca u pitanju.

58. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je odluku o određivanju naknade štete temeljio na činjenici da je tužitelj J. M. oklevetan, pa da je zbog toga primjerena satisfakcija iznos od 3.000 KM. Nadalje, iz osporene presude proizlazi da su navedeni iznos tužitelju J. M. obvezani solidarno isplatiti apelant, prvotuženi i drugotuženi. Apelant u apelaciji ne tvrdi da ovako određeni iznos naknade štete uzrokuje materijalne poteškoće bilo njemu bilo solidarnim dužnicima (prvotuženom i drugotuženom). Također, apelant ne osporava da je naknada štete utemeljena na zakonu niti tvrdi da je ovako određeni iznos naknade neuobičajen ili pretjeran u odnosu na iznose naknade koji se uobičajeno dosuđuju u slučaju klevete. Nadalje, apelant ne tvrdi, a u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da su u konkretnom slučaju poduzete bilo kakve mjere na ublažavanju štete, kao što su objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje, a poduzimanje tih mjera nije bilo uvjetovano prethodnim zahtjevom tužitelja J. M. za ispravku spornog izražavanja i nije o njemu ovisilo. Ovo tim prije što se sporno izražavanje odnosilo na neistinite činjenice u kojim su iznesene tvrdnje o izvršenju teškog kaznenog djela (lišavanje života jedne osobe). Najzad, a kako je već ukazano u ovoj odluci, sporno izražavanje je rezultiralo klevetom tužitelja J. M., pa je samim tim nanesena i šteta njegovu ugledu. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, i pored propusta Kantonalnog suda da se pri određivanju visine naknade štete u obrazloženju osporene presude na jasan i nedvosmislen način izjasni i o okolnostima konkretnog slučaja koje je cijenio pri određivanju visine naknade štete, Ustavni sud smatra da dosuđenim iznosom naknade nije narušeno načelo iz članka 10. Zakona o zaštiti od klevete da odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog.

59. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

60. Apelant tvrdi i da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant temelji na identičnim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo iz članka II/3. h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neutemeljeni. Nadalje, iz apelantovih navoda, kao i dokumenta predočenih Ustavnom sudu, nije moguće zaključiti da je u postupku pred redovitim sudovima bilo proceduralnih grešaka koje bi dovele u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo sukladno zakonu, imalo za cilj zaštitu „ugleda ili prava drugih“ i bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te kada iznosom dosuđene odštete nije narušena pravična ravnoteža između „cilja“ koji se ogleda u zaštiti „ugleda ili prava drugih“ i „sredstva“, tj. naloga da se isplati odšteta.

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se kršenje navedenog prava temelji na navodima koji su ocijenjeni neutemeljenim u odnosu na pravo iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, a iz dokumenta predočenog Ustavnom sudu, kao i apelantovih navoda ne proizlazi da je u postupku pred redovitim sudovima bilo proceduralnih grešaka koje bi dovele u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.

63. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3639/12 (E. K. iz Čapljine) | Sudska praksa | Aktio