Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1867/13 (DD Hotel „Tuzla“)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Hipoteka
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 438
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1867/13
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1867/13, rješavajući apelaciju DD Hotel „Tuzla“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DD Hotel „Tuzla“ podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Dn-07-000907 od 8. decembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. DD Hotel „Tuzla“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 30. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Dn 003145 12 Rev od 21. februara 2012. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli, Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 032-0-Dn-07-000907 od 8. decembra 2009. godine, koja je evidentirana pod brojem AP 1867/13. Apelant je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda broj 032-0-Dn-07-000907 od 8. decembra 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelant je 15. maja 2013. godine posredstvom punomoćnika advokata Mirze Telalovića dopunio apelaciju dostavivši Rješenje Vrhovnog suda broj 70 0 Dn 003145 12 Rev od 21. februara 2012. godine, koje je, kako je naveo, njegovom greškom izostavljeno iz apelacije broj AP 1867/13. Taj apelantov podnesak evidentiran je kao nova apelacija zavedena pod brojem AP 2072/13. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Apelant je prvi put podnio apelaciju Ustavnom sudu 30. novembra 2012. godine u predmetu broj AP 4135/12 protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda broj 032-0-Dn-07-000907 od 8. decembra 2009. godine, koju je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 4135/12 od 10. aprila 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u odnosu na apelanta odbacio kao preuranjenu, zbog toga što postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan.
4. Nakon toga, Ustavni sud je Odlukom broj AP 1867/13 od 12. juna 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1867/13 od 12. juna 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1867/13 i AP 2072/13 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1867/13.
6. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 20. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
7. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. oktobra 2015. godine, a Općinski sud 2. novembra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Dn-07-000907 od 8. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine, dozvoljena je uknjižba promjene povjerioca u predmetu zasnivanja hipoteke broj I-5158/98, a ta je hipoteka zasnovana na osnovu Ugovora o kreditu broj 5759/98 od 17. novembra 1998. godine i upisana u zemljišnoknjižni uložak broj 4014 KO Tuzla na parceli na kojoj se nalaze apelantove nekretnine pobliže označene kao u izreci rješenja, tako da se potraživanja Komercijalne banke d.d. Tuzla u likvidacijskom postupku u iznosu od 2.498.674,45 DM imaju uknjižiti u korist povjerioca DOO „Proizvodno-trgovinski kombinat“ Tuzla (u daljnjem tekstu: PTK Tuzla).
10. Ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da zahtjev PTK Tuzla ispunjava uvjete za uknjižbu, pa je na osnovu člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) odlučio kao u izreci rješenja. U vezi s tim je naveo da je PTK Tuzla 15. maja 2007. godine podnio zahtjev tom sudu radi uknjižbe promjene hipotekarnog povjerioca u predmetu zasnivanja hipoteke broj I-5158/98. PTK Tuzla, da je svoj zahtjev temeljio na Sporazumu zaključenom između Komercijalne banke d.d. Tuzla u likvidacijskom postupku (u daljnjem tekstu: Komercijalna banka), Universal banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Universal banka), UniCredit Zagrebačke banke d.d. (u daljnjem tekstu: UniCredit Zagrebačka banka) i Agencije za bankarstvo FBiH od 22. februara 2001. godine. Na temelju tog sporazuma zaključeni su pojedinačni ugovori, i to Ugovor o prijenosu potraživanja po osnovu kratkoročnih i dugoročnih kredita pravnih lica zaključen 8. marta 2001. godine između Komercijalne banke i Universal banke, Ugovor o ustupanju tražbine – cesije zaključen 28. oktobra 2005. godine između UniCredit Zagrebačke banke kao pravnog sljednika Universal banke i PTK Tuzla, ovjeren u Općinskom sudu u Mostaru pod brojem Ov.4628/05 od 28. novembra 2005. godine i aneks tog ugovora od 28. novembra 2005. godine zaključen između UniCredit Zagrebačke banke i PTK Tuzla, također ovjeren u Općinskom sudu u Mostaru pod brojem Ov.4629/05 od 28. novembra 2005. godine, te saglasnosti likvidacijskog upravnika Komercijalne banke broj 38/09 od 23. oktobra 2009. godine za promjenu založnog povjerioca Komercijalne banke u korist PTK Tuzla, na temelju čega je odlučio kao u izreci rješenja.
11. Budući da je apelant 10. aprila 2009. godine izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je nakon ocjene žalbenih navoda Rješenjem broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je ispitujući prvostepeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, suprotno navodima žalbe, zaključio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke u smislu relevantnih odredbi ZZK za promjenu hipotekarnog povjerioca na predmetnim nekretninama u korist PTK Tuzla. S tim u vezi je ukazao na to da je u konkretnom slučaju podnošenju zahtjeva za uknjižbu prethodio prijenos potraživanja iz Ugovora o ustupanju (cesija) zaključenog u smislu odredbe člana 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) između UniCredit Zagrebačke banke kao pravnog sljednika Universal banke i PTK Tuzla broj Ov 4628/05 od 28. oktobra 2005. godine, kojim je regulirano da UniCredit Zagrebačka banka kao pravni sljednik Universal banke ustupa svoju tražbinu po osnovu Ugovora o kreditu broj 5759/98 od 17. decembra 1998. godine i Aneksa tog ugovora broj Ov 4629 od 28. novembra 2005. godine, kojim je regulirano da ustupljena potraživanja 17. novembra 2005. godine po osnovu glavnice iznose 2.317.186,67 KM, po osnovu kamate 1.746,090,17 KM, te da je ustupitelj potraživanja UniCredit Zagrebačka banka saglasna da se PTK Tuzla kao povjerilac bez njegove daljnje privole i saglasnosti pojavi kao povjerilac radi ostvarivanja svog prava u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli, te da se u zemljišnim knjigama u kojima je upisana apelantova nekretnina-hipoteka može upisati kao povjerilac čije je potraživanje time osigurano. Dakle, zaključivanjem navedenih ugovora na PTK Tuzla kao novog povjerioca osim glavnog potraživanja prešla su i sva sporedna potraživanja, kao što su hipoteka, pravo na kamatu i sl., prema članu 437. stav 1. navedenog zakona, o čemu je apelant kao dužnik obaviješten (član 438. stav 1. ZOO-a), jer za prijenos hipoteke nije bio potreban pristanak apelanta kao hipotekarnog dužnika prema članu 71. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO). Dakle, Kantonalni sud je utvrdio da je podnosilac zahtjeva PTK Tuzla za upis promjene hipotekarnog povjerioca podnio valjanu dokumentaciju: Ugovor o cesiji od 28. oktobra 2005. godine i aneks tog ugovora od 28. novembra 2005. godine na kojima su potpisi ugovarača ovjereni u sudu, na temelju čega je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, zaključio da navedene isprave u pogledu propisane forme zadovoljavaju uvjete iz člana 42. tačka 1. ZZK. Osim toga, pri činjenici da je prijenos potraživanja zajedno sa hipotekom izvršen na temelju navedenih ugovora sačinjenih u formi propisanoj zakonom, Kantonalni sud je zaključio da su irelevantni apelantovi žalbeni navodi da Sporazum od 22. februara 2001. godine ne sadrži ovjerene potpise ugovornih strana, već da su kod notara ovjerene samo njihove kopije, jer kako i sam apelant navodi, radi se samo o okvirnom Sporazumu, odnosno Ugovoru, u kojima je izričito predviđeno da će se sačiniti odgovarajući pojedinačni ugovori, pa i ugovori o prijenosu potraživanja, a takvi ugovori su upravo zaključeni, i to Ugovor o cesiji 28. oktobra 2005. godine i aneks tog ugovora od 28. novembra 2005. godine, s tim što, prema ocjeni tog suda, iz Analitike koja je sastavni dio okvirnog Sporazuma od 22. februara 2001. godine jasno proizlazi koje je to potraživanje navedenim ugovorom o cesiji preneseno zajedno sa hipotekom. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da kod Universal banke i UniCredit Zagrebačke banke nema pravnog sljedništva Komercijalne banke u likvidacijskom postupku, budući da suprotno slijedi iz Uvjerenja o pravnom sljedništvu Općinskog suda u Mostaru broj Tt-O-1-303/08 od 5. marta 2008. godine. Slijedom toga, nisu prihvatljivi ni apelantovi žalbeni navodi da Komercijalna banka u likvidacijskom postupku nije mogla dati saglasnost za promjenu hipotekarnog povjerioca, jer je ona prema sadržaju Uvjerenja o pravnom sljedništvu prednik ustupitelja potraživanja koja su prenesena zajedno sa hipotekom. Pri takvom stanju stvari Kantonalni sud je zaključio da kada je Ugovor o cesiji zaključen shodno odredbi člana 436, 437. i 438. ZOO-a i člana 71. ZVPO-a, kojim su na PTK Tuzla osim glavnog potraživanja prenesena i sporedna potraživanja, hipoteka, kamata i sl., to su, prema ocjeni suda, potpuno neosnovani apelantovi navodi da Kantonalni sud u postupku donošenja ožalbenog rješenja nije sa sigurnošću utvrdio da je novi hipotekarni povjerilac PTK Tuzla i stvarni sljednik potraživanja Komercijalne banke prema apelantu kao založnom dužniku. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je iz navedenih razloga, postupajući prema odredbi člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci rješenja.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Dn 003145 12 Rev od 21. februara 2012. godine apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine odbačena je kao nedopuštena.
13. Vrhovni sud je naveo da je apelant kao založni dužnik izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja pozivom na odredbu člana 237. stav 3, a u vezi s članom 240. ZPP, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u postupku upis prava raspolaganja na nekretninama – uknjižba promjene povjerioca u predmetu zasnivanja hipoteke, pa je s tim u vezi ukazao na odredbu člana 76. stav 1. ZZK kojom je regulirano da je protiv odluke zemljišnoknjižnog referenta dozvoljena žalba nadležnom sudu u roku od 15 dana, a članom 83. istog zakona da se na pitanja postupka upisa u zemljišne knjige koja nisu regulirana tim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe općeg dijela Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP). Prema tome, kako je članom 18. ZVP regulirano da se protiv rješenja u prvom stepenu može izjaviti žalba, a da je izuzetak predviđen samo za odlučivanje u stambenim stvarima i o naknadi za eksproprirane nekretnine (član 26. ZVP) u kojima je dozvoljeno izjavljivanje vanrednog pravnog lijeka. Dakle, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju doneseno rješenje u vanparničnom postupku u kojem revizija kao vanredni pravni lijek nije dopuštena, to je Vrhovni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti odredbu čl. 237. stav 3. i 254. stav 3. ZPP na koju se apelant poziva, zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja, primjenom člana 247. stav 1. ZPP koji se primjenjuje shodno članu 2. stav 2. ZVP, a u vezi s članom 83. ZZK. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i ZVPO-a i ZZK, jer smatra da su osporenim rješenjima prekršeni fundamentalni principi hipotekarnog prava da se hipoteka stiče upisom u zemljišne knjige i da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišne knjige, a da je Universal banka kao pravni prednik UniCredit Zagrebačke banke na Komercijalnu banku prenijela glavno potraživanje i hipoteku, bez ispunjavanja zakonom propisane forme, jer nikad nisu izvršile promjenu upisa hipoteke u zemljišnim knjigama. Stoga, apelant tvrdi da nikad nisu ni stekle hipoteku u skladu s članom 69. ZVPO-a. Apelant smatra da je osporenim rješenjima došlo do kršenja općih principa u pogledu pravnog sljedništva, jer kod Universal banke i UniCredit Zagrebačke banke nema pravnog sljedništva Komercijalne banke u likvidacijskom postupku. Apelant zahtjev za donošenje privremene mjere nije ničim obrazložio.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Naime, Kantonalni sud ističe da je rješenje tog suda doneseno uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, zbog čega u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u datom rješenju.
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da smatra neosnovanim apelantove navode da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također smatra da su apelantovi navodi proizvod njegovog nezadovoljstva odlukama redovnih sudova. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436.
(1)Povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga.
(2)Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i povjerilac ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka.
Sporedna prava Član 437.
(1)Sa potraživanjem prelaze na prijemnika sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl.
(2)Ipak, ustupilac može predati založenu stvar prijemniku samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod ustupioca da je čuva za račun prijemnika.
(3)Pretpostavlja se da su dospjele, a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem.
Obavještavanje dužnika Član 438.
(1)Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.
(2)Ispunjenje izvršeno ustupiocu prije obavještenja o ustupanju punovažno je i oslobađa dužnika obaveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obaveza ostaje i on je dužan da je ispuni prijemniku.
18. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
I - Osnovna načela, predmet i nositelji prava vlasništva Član 71.
Hipoteka se može prenijeti na drugoga samo zajedno sa prenosom potraživanja koje je hipotekom osigurano.
Za prenos hipoteke nije potreban pristanaka hipotekarnog dužnika.
Hipotekarni povjerilac može zasnovati hipoteku na postojećoj hipoteci u korist treće osobe bez pristanka hipotekarnog dužnika. (nadhipotekara).
Član 438.
Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.
19. U Zakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Prava koja se upisuju u zemljišnu knjigu (1) U zemljišnu knjigu upisuju se sljedeća prava:
(…) 2) hipoteka i zemljišni dug (…) Član 31.
Rješenje o upisu Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu, koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.
Član 41.
Zainteresirane osobe (1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše, (2) Odobrenje prema stavu 1. ovog člana mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtijeva notarska obrada.
(…) Član 43.
Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o tome da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.
Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu, koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.
Član 76.
Žalba protiv odluke ili radnje zemljišnoknjižnog referenta (1) Protiv odluke zemljišnoknjižnog referenta, osim u slučajevima pogrešnog upisa, iz člana 60. stav 1. i 2. ovog zakona zainteresirana osoba može kod nadležnog suda uložiti žalbu u roku od 15 dana. Rok počinje teći od dana prijema prepisa odluke ili saznanja o radnji koja je predmet žalbe.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom broj AP 4135/12 od 10. aprila 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 30. novembra 2012. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Dn 003145 12 Rev od 21. februara 2013. godine revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 Dn 008687 12 Pž od 25. septembra 2012. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda uručena apelantu 19. marta 2013. godine, a da je apelaciju podnio 30. aprila 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
23. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Prije nego pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom primjeru i jeste slučaj. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg se odlučivalo o pitanju koje se tiče imovinskih prava parničnih stranaka, pa Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, budući da kod Universal banke i UniCredit Zagrebačke banke nema pravnog sljedništva Komercijalne banke, te zbog toga što Universal banka i UniCredit Zagrebačka banka nisu nikad izvršile promjenu upisa hipoteke u zemljišnim knjigama, zbog čega smatra da nisu nikad ni stekli hipoteku u skladu s članom 69. ZVPO-a.
30. Ustavni sud najprije podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odlučujući o zahtjevu PTK Tuzla radi uknjižbe promjene hipotekarnog povjerioca donio rješenje kojim je na temelju ocjene izvedenih dokaza dozvolio uknjižbu promjene povjerioca u predmetu zasnivanja hipoteke broj I-5158/98 zasnovane na osnovu Ugovora o kreditu i upisane u zemljišnim knjigama nad apelantovim nekretninama u korist Komercijalne banke, tako da se potraživanja Komercijalne banke u likvidacijskom postupku u iznosu od 2.498.674,45 DEM imaju uknjižiti u korist novog povjerioca PTK Tuzla, a to rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda. Ustavni sud zapaža da je apelant identične navode koje je istakao u apelaciji isticao i u postupku pred redovnim sudovima za koje su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da, prema relevantnim odredbama ZVPO-a i ZZK, za zaključenje pravnih poslova u vezi s prijenosom potraživanja Komercijalne banke na PTK Tuzla nije bila potrebna apelantova saglasnost. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud ocjenjujući zakonitost osporenog prvostepenog rješenja imao u vidu nesporne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku i to da je nad Komercijalnom bankom, koja je apelantu odobrila kredit i koja je u zemljišnim knjigama upisala hipoteku na apelantovim nekretninama, otvoren likvidacijski postupak, zatim da je odlukom likvidacijskog upravnika navedene banke data saglasnost za promjenu založnog povjerioca u korist PTK Tuzla, te da je prijenosu potraživanja na novog hipotekarnog povjerioca prethodilo niz pravnih radnji od zaključivanja okvirnog Sporazuma između Komercijalne banke, Universal banke, UniCredit Zagrebačke banke kao pravnog sljednika Universal banke i Agencije za bankarstvo FBiH, u skladu s čijim uputama su dalje zaključivani pojedinačni ugovori o prijenosu potraživanja. Dakle, pri takvom stanju stvari, kada je glavno potraživanje Komercijalne banke u likvidaciji zajedno sa sporednim potraživanjima, kamatom, hipotekom i sl. preneseno na PTK Tuzla zaključivanjem ugovora o cesiji, prema odredbama čl. 436, 437. 438. i člana 71. ZVPO-a, kojim je regulirano da povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim licem na njega prenijeti svoje potraživanje, što podrazumijeva i sva sporedna prava, kao što su kamata i hipoteka, te da za prijenos tog potraživanja nije potreban pristanak dužnika (apelanta), Ustavni sud smatra da su nesporno ispunjeni uvjeti za uknjižbu promjene hipotekarnog povjerioca kako su u osporenim rješenjima zaključili redovni sudovi. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u pogledu osporavanja pravnog sljedništva Universal banke i UniCredit Zagrebačke banke, s obzirom na to da su navedeno redovni sudovi jasno obrazložili u osporenim rješenjima naglasivši da su svoj zaključak o pravnom sljedništvu tih banaka zasnovali na Uvjerenju o pravnom sljedništvu koje je izdao Općinski sud u Mostaru broj Tt-O-1-303/08 od 5. marta 2008. godine.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su sudovi u svojim presudama dali jasno i argumentirano obrazloženje, primjenom relevantnih odredbi ZOO-a i ZVPO-a, koje u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
Pravo na imovinu
34. Apelant je ukazao na to da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu tog prava temelji na identičnim navodima koji su već ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su Kantonalni i Općinski sud ispitujući zakonitost zahtjeva novog hipotekarnog povjerioca PTK Tuzla u svojim presudama dali jasno i argumentirano obrazloženje primjenom relevantnih odredbi ZOO-a i ZVPO-a koje u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman