Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2544/13 (Dž. S.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Invalidnina
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2544/13

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2544/13, rješavajući apelaciju Dž. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dž. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 008011 10 U od 1.

aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dž. S. (daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 008011 10 U od 1. aprila 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) i Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine zatraženo je 15. i 16. septembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, tuženi i Institut za nestale osobe BiH su dostavili su odgovor na apelaciju 22. septembra, 2. oktobra i 24. novembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Službe za oblast boračko-invalidske zaštite Općine Novo Sarajevo, Kanton Sarajevo broj 07-41-3107/09 od 31. jula 2009. godine apelantici je priznato pravo na porodičnu invalidninu kao supruzi branioca S. S. u mjesečnom iznosu od 346,43 KM. Istim rješenjem apelantici je priznato pravo na uvećanu porodičnu invalidninu kao majci nestalih branilaca D. S. i M. S., koji su proglašeni umrlim, u mjesečnom iznosu od 161,13 KM počev od 1. augusta 2009. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

6. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu. Tuženi je, rješavajući po žalbi, Rješenjem broj UP-II-03-41-1564/09 od 15. aprila 2010. godine poništio prvostepeno rješenje i odbio apelanticin zahtjev za priznavanje prava na uvećanu porodičnu invalidninu.

7. U obrazloženju rješenja se navodi da je članom 6. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, a u vezi s članom 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da pravo na porodičnu invalidninu pripada članovima porodice nestalog branioca do njegovog proglašenja umrlim, a najdalje do 17. novembra 2007. godine kada će se pribaviti izvod iz knjige umrlih u skladu s članom 27. Zakona o nestalim osobama, a ukoliko se ne osigura navedeni izvod utvrdit će se prestanak prava.

8. Istaknuto je da je uvidom u rješenje Osnovnog suda u Foči od 9. jula 2009. godine kojim je apelanticin sin M. S. proglašen umrlim, te uvidom u rješenje istog suda od 9. jula 2009. godine kojim je apelanticin sin D. S. proglašen umrlim utvrđeno da su oba rješenja donesena nakon isteka roka propisanog odredbama člana 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.

9. Stoga je tuženi utvrdio da apelantica nije u zakonom propisanom roku proglasila svoje nestale sinove umrlim, odnosno da na dan 17. novembar 2007. godine u matičnu knjigu umrlih nije bio upisan podatak o smrti M. S. i D. S., zbog čega je apelantica izgubila pravo na uvećanu porodičnu invalidninu. Istaknuto je da kako se radi o prekluzivnom zakonskom roku koji se ni iz kojih razloga ne može mijenjati, to je nastupanjem razloga za ukidanje priznatih prava došlo do trajnog gubitka navedenih prava.

10. Protiv rješenja tuženog apelantica je podnijela tužbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 U 008011 10 U od 1. aprila 2013. godine odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju presude se navodi da je članom 6. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ broj 70/07) izmijenjen član 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04 i 56/05) na način da glasi da prava iz stava 1. ovog člana pripadaju i članovima porodice nestalog branioca do njegovog proglašenja umrlim, a najdalje do 17. novembra 2007. godine, kada će se pribaviti izvod iz matične knjige umrlih u skladu s članom 27. Zakona o nestalim osobama („Službeni glasnik BiH“ broj 50/04), a ukoliko se ne osigura navedeni izvod utvrdit će se prestanak prava.

12. Istaknuto je da je apelantica 6. januara 2009. godine podnijela prijedlog za proglašenje umrlim za M. S. i D. S. (svoje sinove), te da je rješenjem Osnovnog suda u Foči od 9. jula 2009. godine apelanticin sin M. S. proglašen umrlim, a rješenjem Osnovnog suda u Foči od 9. jula 2009. godine drugi apelanticin sin D. S. je proglašen umrlim. Prema tome, imajući u vidu navedeno, po mišljenju suda, tuženi je pravilno riješio kada je poništio prvostepeno rješenje i odbio apelanticin zahtjev za priznavanje prava na uvećanu porodičnu invalidninu (od 24. jula 2009. godine) kao neosnovan.

13. Po mišljenju Kantonalnog suda imajući u vidu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica u vezi s članom 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica pravilno je utvrđeno da apelantica nije u zakonom propisanom roku proglasila svoje nestale sinove umrlim, odnosno da na dan 17. novembar 2007. godine u matičnu knjigu umrlih nije bio upisan podatak o smrti M. S. i D. S., kao i da je prijedlog za proglašenje umrlim M. S. i D. S. podnesen nakon prekluzivnog roka, tj. 6. januara 2009. godine iz kojih razloga je i utvrđen prestanak apelanticinog prava na uvećanu porodičnu invalidninu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s povredom prava na imovinu. Također ukazuje na povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatra da u toku predmetnog postupka niti jedan nadležni organ i institucija niti sud nije cijenio činjenicu da je obaveza, u skladu sa Zakonom o nestalim osobama BiH, da se smrt osobe evidentira u matičnu knjigu tek nakon dostave službene obavijesti Instituta za nestale osobe BiH, čime nadležni organi nisu izvršili svoje obaveze kako bi apelantica mogla zaštititi i ostvariti svoja prava.

b) Odgovor na apelaciju

15. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u ovom predmetu apelanticina tužba odbijena. Kantonalni sud se nije osvrnuo na navodna kršenja ljudskih prava na koja je apelantica ukazala u apelaciji.

16. U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da u predmetnom postupku nije bilo kršenja načela vođenja upravnog postupka, te da je u skladu s važećim materijalnim propisima odlučeno o apelanticinom zahtjevu za priznavanje prava na porodičnu invalidninu.

17. U svom odgovoru na apelaciju Institut za nestale osobe BiH je naveo da je bilo logično da zakonodavac, suočen s činjenicom da Institut za nestale osobe još uvijek nije bio počeo s radom, da nije postojala centralna evidencija nestalih i da nije verificiran status nestalih osoba, usvoji izmjenu člana 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica tako da prolongira rok za ostvarivanje prava korisnika porodičnih invalidnina po osnovu nestalih članova porodica. Činjenica da zakonodavac nije postupio na taj način i da se apelantica pouzdala u to da će član 27. Zakona o nestalim osobama biti blagovremeno implementiran ne bi smjeli proizvoditi negativne posljedice na ostvarivanje apelanticinog zakonskog prava na porodičnu invalidninu.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04 i 56/05) relevantna odredba glasi:

Član 21. st. 1. i 4.

1.) Lica iz člana 20. stav 1. tač. 1. i 2. ovog Zakona ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu pod uvjetima, na način i u postupku utvrđenim ovim Zakonom, a iznos porodične invalidnine utvrđuje se od osnovice iz člana 12. stav 2. ovog Zakona kako sljedi:

1. za jednog člana porodice u visini 43 % od osnovice;

2. za dva člana porodice u visini 55 % od osnovice;

3. za tri člana porodice u visini 60 % od osnovice;

4. za četiri i više članova porodice u visini 65 % od osnovice.

4.) Prava iz stava 1. ovog člana pripadaju i članovima porodice nestalog branioca do njegovog proglašenja umrlim, a najduže dvije godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona kada im prava prestaju, ukoliko u tom roku ne pokrenu postupak za proglašenje nestalog branioca umrlim.

19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ broj 70/07) relevantna odredba glasi:

Član 6. stav 1.

U članu 21. stav 4. mijenja se i glasi: „Prava iz stava 1. ovog člana pripadaju i članovima porodice nestalog branioca do njegovog proglašenja umrlim a najdalje do 17.11.2007. godine kada će se pribaviti Izvod iz matične knjige umrlih u skladu sa članom 27. Zakona o nestalim licima („Službeni glasnik BiH“, br. 50/04), a ukoliko se ne osigura navedeni izvod utvrdit će se prestanak prava.“

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 008011 10 U od 1. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, ukazuje na povredu prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. U vezi s apelanticinim navodima da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelantica imala imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom odlučivalo o apelanticinom pravu na priznavanje uvećane porodične invalidnine za njezine nestale sinove D. S. i M. S. Naime, Rješenjem Službe broj 07-41-3107/09 od 31. jula 2009. godine apelantici je priznato pravo na uvećanu porodičnu invalidninu za njezine nestale sinove. Međutim, Rješenjem tuženog broj UP-II-03-41-1564/09 od 15. aprila 2010. godine poništeno je prvostepeno rješenje i apelanticin zahtjev za priznavanje uvećane porodične invalidnine odbijen. Stoga, proizlazi da se u konkretnom slučaju odlučivalo se o apelanticinom imovinskom pravu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i je li bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena u postupku povodom apelanticine tužbe protiv tuženog radi poništenja rješenja od 15. aprila 2010. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za priznavanje prava na uvećanu porodičnu invalidninu. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački da se radi o apelanticinoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenom presudom kojom je odbijena apelanticina tužba došlo do miješanja u apelanticinu imovinu.

28. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da je Kantonalni sud odbio apelanticinu tužbu, primjenjujući odredbu člana 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica kojom je propisano da pravo na porodičnu invalidninu pripada članovima porodice nestalog branioca do njegovog proglašenja umrlim, a najdalje do 17. novembra 2007. godine, kada će se pribaviti izvod iz knjige umrlih u skladu s članom 27. Zakona o nestalim osobama, a ukoliko se ne osigura navedeni izvod utvrdit će se prestanak prava. U konkretnom slučaju je utvrđeno da apelantica svoje sinove nije proglasila umrlim u roku iz navedenog člana budući da su rješenja o proglašenju njezinih sinova umrlim donesena nakon proteka roka iz člana 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Stoga, kako se po mišljenju suda radilo o prekluzivnom roku koji apelantica nije ispoštovala, utvrđen je prestanak apelanticinog prava na uvećanu porodičnu invalidninu za njezina dva nestala sina. U navedenom obrazloženju osporene presude Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi, za šta je Kantonalni sud dao jasno i precizno obrazloženje. Naime, odredbom člana 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica proizlazi jasan pravni osnov za miješanje u apelanticinu imovinu o čemu se odlučivalo u predmetnom postupku.

29. Dalje, Ustavni sud zapaža da navedeni zakonski propis koji je primijenjen u konkretnom slučaju, odnosno odredba člana 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ispunjava standarde „zakona“ u smislu Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti. Svrha navedene odredbe je da odredi rokove za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu kako bi se na taj način utvrdio konačan broj porodica koje ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu za svoje nestale članove porodice i kako bi javna vlast u okviru svog polja slobodne procjene uredila ovu oblast prema svojim mogućnostima. Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.

30. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantice i općeg interesa. S tim u vezi Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticinu imovinu proporcionalno budući da je u predmetnom postupku, primjenjujući odredbu člana 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, utvrđeno da je apelantica propustila da postupi u skladu s rokom propisanim navedenim članom zbog čega je utvrđen prestanak apelanticinog prava na uvećanu porodičnu invalidninu. Navedenim, po mišljenju Ustavnog suda, apelantica nije dovedena u drugačiji položaj od drugih koji su također bili u obavezi da postupe u skladu s rokom iz odredbe člana 21. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica u postupku ostvarivanja prava na uvećanu porodičnu invalidninu za svoje nestale članove porodice. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanticu stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

32. U suštini iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu neosnovani.

34. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranom nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na imovinu, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini iste kao i njezine tvrdnje o kršenju prava na imovinu, a što je već razmotreno u ovoj odluci zbog čega Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

35. U odnosu na pravo na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da je i u ovom dijelu apelacija neosnovana jer u predmetnom postupku nije bilo ni moguće da dođe do povrede ovih apelanticinih prava.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, donesena u javnom interesu, a na apelanticu nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja.

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu jer apelantica, osim svojih navoda, u ovom dijelu nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na diskriminaciju apelantice u predmetnom postupku.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2544/13 (Dž. S.) | Sudska praksa | Aktio