Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-94/13 (R. P.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-94/13

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 94/13, rješavajući apelaciju Ranka Pešikana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ranka Pešikana.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 064389 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ranku Pešikanu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Pešikana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 064389 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 064389 10 Gž od 17.

marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 064389 09 P od 30. marta 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ranko Pešikan (daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 064389 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 064389 10 Gž i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 064389 09 P od 30. marta 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Javnog preduzeća Radio-televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 12, 15. i 19. oktobra i 2. novembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 064389 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 27. oktobra 2003. godine i odluka kojom je odbijen apelantov prigovor protiv odluke o otkazu ugovora o radu od 2. decembra 2003. godine uz obavezu da ga tuženi vrati na radno mjesto redatelja emisije u Odjeljenju režije i realizacije – Sektor programa TV ili na druge odgovarajuće poslove, zatim zahtjev za isplatu neostvarene plate za period od 28. oktobra 2003. godine do 1. marta 2007. godine u iznosu od 13.580,14 KM, zakonske zatezne kamate za isti period u iznosu od 6.376,88 KM i kamate na iznos glavnog potraživanja od 1. marta 2007. godine do isplate, te za uplatu penzijskog, invalidskog, zdravstvenog osiguranja i doprinosa za slučaj nezaposlenosti za isti period. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđivanja do isplate, a odbijen je zahtjev za naknadu troškova postupka preko navedenog iznosa.

6. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da je apelant tužbu podnio 10. novembra 2003. godine, a da je tužbeni zahtjev konačno precizirao 15. maja 2008. godine. Istaknuto je da je u predmetnom sporu Osnovni sud donio Presudu broj RS-2649/03 od 25. septembra 2008. godine kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, osim u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu mjesečnih zarada za period od 28. oktobra 2003. godine do 1. marta 2007. godine i zakonsku zateznu kamatu za isti period, te isplatu zakonske zatezne kamate od 1. marta 2007. godine pa do konačne isplate jer je zahtjev odbijen kao neosnovan. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 552 od 15. aprila 2009. godine ukinuta je prvostepena presuda po žalbi tuženog i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Osnovni sud je naveo da je apelant izvršio težu povredu radne obaveze koja je dovela do prestanka njegovog radnog odnosa. Na osnovu sprovedenih dokaza iz 2003. godine utvrđeno je da je apelant u isto vrijeme radio za dvije medijske kuće kršeći klauzulu konkurencije jer potpisom ugovora o radu na neodređeno vrijeme apelantu je bilo jasno da ne može po osnovu istog ugovora obavljati iste ili slične poslove za bilo kog drugog pravnog subjekta dok ne dobije pismeno odobrenje generalnog direktora, a što apelant nije imao. Time je, prema mišljenju suda, apelant prekoračio ovlašćenja na način da je bez saglasnosti tuženog obavljao poslove u drugoj kući u smislu marketinga, te se imaju primijeniti analogno i odredbe Zakona o državnim preduzećima u kojima nije izričito zabranjeno da se odredbe kršenja klauzule konkurencije ne mogu proširiti i na ostale radnike bez obzira na to da li su radnici na rukovodećim mjestima, što je u konkretnom slučaju regulisano i posebnim aktom tuženog (Pravilnikom tuženog).

8. Dalje je navedeno da je evidentna činjenica na koju je ukazano tokom postupka o tome da prilikom vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta prije donošenja odluke o apelantovom otkazu ugovora o radu nije dostavljeno mišljenje sindikalne organizacije, što se može utvrditi iz dopisa predsjednika sindikalne organizacije tuženog od 11. decembra 2003. godine. Međutim, povreda propisa o konsultovanju sindikata, iako je povreda disciplinskog postupka, nema apsolutni karakter, te se zbog nje ne može poništiti izrečena disciplinska mjera. Prema mišljenju suda, propust prilikom sprovođenja disciplinskog postupka u smislu da se nije tražilo mišljenje sindikata ne može se tumačiti u vidu posljedice poništavanja konačne odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri, bez obzira na činjenicu da li bi ona bila negativna za radnika ili radnik, s obzirom na okolnosti slučaja, ne bi dobio podršku, te samim tim odsustvo mišljenja sindikata kao povreda disciplinskog postupka apelantu ne može koristiti u vidu poništenja odluke o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza.

9. Prema mišljenju suda, apelantovo ponašanje može se podvesti i pod kršenje odredbe člana 91 Zakona o radu, tačke 3, u kojoj se navodi da se pod težom povredom radnih obaveza podrazumijeva i zloupotreba položaja s materijalnim i drugim štetnim posljedicama za poslodavca, a kršenje te odredbe dovodi do otkaza ugovora o radu, odnosno, u skladu s odredbama člana 113 Zakona o radu, poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako radnik izvrši težu povredu radne obaveze iz člana 91 tog zakona. Ukazano je na to da, u skladu s navedenom odredbom, Osnovni sud smatra da je apelant zloupotrijebio položaj, što je dovelo do materijalnih ili drugih štetnih posljedica za poslodavca, s obzirom na to da i jedna i druga medijska kuća, tuženi i TV Bel kanal, obavljaju istu registrovanu djelatnost – radio i televizijska djelatnost šifra 92.20, što je utvrđeno sprovedenim dokazima, te da obje kao izvor finansiranja imaju marketing. Stoga, kako je apelant obavljao marketinške poslove za TV Bel kanal, on je time, radeći za tu televizijsku kuću, doveo do materijalnih i drugih štetnih posljedica za poslodavca-tuženog, a što je vezano za član 91 tačka 9 Zakona o radu.

10. Navedeno je da je sud imao u vidu naredbu tuženog od 24. aprila 1998. godine kojom je utvrđeno da se obavezuju svi radnici da odmah pismeno obavijeste generalnog direktora ako rade honorarno po osnovu ugovora o radu i slično za bilo kog drugog pravnog subjekta, a stavom 2 iste naredbe zabranjuje se angažovanje i obavljanje poslova svim radnicima honorarno kod drugih pravnih subjekata dok ne dobiju pismeno odobrenje generalnog direktora. Time se, prema ocjeni generalnog direktora, šteti interesima preduzeća, naročito ako se radi o istoj ili srodnoj djelatnosti koja bi mogla biti konkurentna, a postupanje u suprotnom bi imalo za posljedicu težu povredu radne obaveze.

11. Istaknuto je da je u pogledu osporenih odluka tuženog sud stanovišta da su one zakonite i kao takve donesene u skladu sa Zakonom o radu. Pri tome je ukazano na to da sud nije ovlašćen da ispituje sadržaj osporenih odluka, niti da nalaže poslodavcu izricanje blaže sankcije za povredu radne obaveze radnika, budući da tuženi kao poslodavac ima diskreciono pravo da izrekne jednu od mjera predviđenu Zakonom o radu, uključujući i najtežu mjeru – otkaz ugovora o radu. U svakom slučaju, apelant kao punoljetno lice, porodično lice i lice s dugogodišnjim radnim iskustvom svakako ima neophodnu svijest o nedopustivosti takvog ponašanja i posljedicama koje iz toga nastaju, te je morao da zna da će ga takvo ponašanje dovesti u situaciju da će ga poslodavac drastično kazniti. Ipak, prema mišljenju suda, apelant je svjesno rizikovao u smislu istovremenog rada za dva poslodavca, odnosno dvije medijske kuće, bez pismene saglasnosti poslodavca, čime je učinio težu povredu radne obaveze u smislu kršenja tačke 8 ugovora o radu koji je i sam potpisao s tuženim, kao i kršenja navedenih odredbi Pravilnika i Zakona o radu, pa je apelant svakako mogao da pretpostavi da takvo njegovo postupanje ima za posljedicu nanošenje štete interesima i imovini poslodavca. Stoga, takvo ponašanje ima za posljedicu primjenu najteže sankcije, i to otkaz ugovora o radu.

12. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 058716 12 Gž od 27. novembra 2012. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

13. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je ukazao na to da je odredbom člana 43 stav 1 tačka 10 Pravilnika o radu tuženog propisano da se kao teža povreda radnih obaveza zbog kojih tuženi može jednostrano raskinuti ugovor o radu i dati otkaz radniku smatra svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima tuženog ili iz kog se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod tuženog ne bi bio moguć.

14. Dalje je ukazano na to da je članom 8 ugovora o radu, koji je apelant zaključio s tuženim 28. maja 2003. godine, ugovoreno da se zabranjuje radniku da bez pismene saglasnosti poslodavca za svoj ili tuđi račun ugovara ili obavlja poslove iz registrovane djelatnosti poslodavca.

15. Okružni sud je naveo da se navodima apelantove žalbe neosnovano osporava vjerodostojnost fotokopije akta TV Bel kanala od 2. juna 2003. godine i službene zabilješke tuženog od 16. oktobra 2003. godine. Naime, apelant je u disciplinskom postupku, pa i pred sudom na ročištu za glavnu raspravu, kada je saslušan, potvrdio da je on potpisao akt TV Bel kanala od 2. juna 2003. godine. Pri tome je istaknuto da sud na prijedlog tuženog nije uspio pribaviti original tog akta jer je TV Bel kanal otišao u stečaj i nisu raspolagali originalom, pa kako je apelant nakon uvida u akt potvrdio da je potpis na aktu njegov, to se nije mogla isključiti vjerodostojnost navedenog akta i umanjiti njegova dokazna snaga samo iz razloga što nije u originalu.

16. U odnosu na službenu zabilješku tuženog od 16. oktobra 2003. godine svjedok S. R. je u svojoj izjavi potvrdio da je sačinio tu službenu zabilješku nakon što je pronašao akt TV Bel kanala od 2. juna 2003. godine na stolu generalnog direktora i sve predao pravnoj službi radi sprovođenja u knjige i registrovanja zatečenog akta, ali se nije mogao sjetiti da li je stavio memorandum tuženog odmah na tu službenu zabilješku, zbog čega je, kako bi tuženi verifikovao zabilješku, a što je pojasnio zakonski zastupnik tuženog, naknadno na zabilješku stavljen u međuvremenu promijenjeni pečat tuženog, što takođe, prema mišljenju suda, ne umanjuje dokaznu snagu navedenog dokaza. U pogledu dopisa TV Bel kanala od 22. oktobra 2003. godine, njime se potvrđuje činjenica koja nije ni sporna među strankama, a to je da je apelant jedan od osnivača navedene medijske kuće i da nije u radnom odnosu u navedenoj kući, što se nije ni moglo desiti u spornom periodu jer je bio u radnom odnosu kod tuženog. Prema mišljenju Okružnog suda, to što prvostepeni sud nije utvrdio stepen dokazne snage tog dokaza ne utiče na pravilan zaključak prvostepenog suda i zakonitost osporene odluke zbog toga što se aktom ne dokazuje niti osporava ono što je apelantu stavljeno na teret za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženog.

17. Ukazano je na to da se prema zakonskom tumačenju instituta zabrana konkurencije ugovorom o radu mogu utvrditi poslovi koje zaposleni ne može da radi u svoje ime, za svoj račun, kao u ime i za račun drugog pravnog lica, bez saglasnosti poslodavca kod kog je u radnom odnosu. Zabrana konkurencije može da se utvrdi samo ako postoje uslovi da zaposleni radom kod poslodavca stekne nova, posebno važna tehnološka znanja, širok krug poslovnih partnera ili da dođe do saznanja važnih poslovnih informacija i tajni. Ona je produkt slobode ugovaranja odnosno saglasnosti volje poslodavca i zaposlenog, a ne direktne primjene zakona.

18. U konkretnom slučaju zabrana konkurencije ugovorena je članom 8 ugovora o radu koji je apelant zaključio s tuženim 28. maja 2003. godine i odnosi se na sve poslove iz registrovane djelatnosti poslodavca. Iz obavještenja o razvrstavanju jedinice djelatnosti tuženog od 17. maja 2006. godine i u odgovoru na zahtjev koji je dao Republički zavod za statistiku od 11. decembra 2006. godine slijedi da se tuženi i TV Bel kanal kao pravni subjekti bave istom registrovanom djelatnošću pod šifrom 92.200 – radio i televizijska djelatnost. Dalje iz sprovedenih dokaza, i to izjava saslušanih svjedoka i posebno suvlasnika medijske kuće TV Bel kanal R. M. i akta te medijske kuće od 2. juna 2003. godine, koji je apelant potpisao u ime i za račun navedene kuće, slijedi da je apelant za vrijeme trajanja ugovora o radu s tuženim obavljao poslove iz registrovane djelatnosti tuženog za drugu medijsku kuću. Na taj način apelant je učinio težu povredu radne obaveze iz člana 91 tačka 9, a u vezi s članom 100 Zakona o radu i člana 43 stav 1 tačka 10 Pravilnika o radu tuženog, zbog koje tuženi može jednostrano da raskine ugovor o radu, tako da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa iz navedenih razloga zakonita.

19. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant neosnovano osporava prvostepenu presudu zbog toga što u disciplinskom postupku niti u sudskom postupku nije utvrđena egzaktna šteta za tuženog već pretpostavljena šteta, budući da je stvarna šteta kumulativni uslov za zakonit prestanak radnog odnosa. U tom kontekstu je navedeno da je odredbom člana 91 stav 2 tačka 9 i člana 100 Zakona o radu, te člana 43 stav 1 tačka 10 Pravilnika o radu tuženog za postojanje teže povrede radne obaveze zbog koje poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu nije propisan kao kumulativni uslov stvarna šteta, već je rečeno da se radi o svakom drugom ponašanju radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca.

20. Okružni sud je naveo da svaki poslodavac ima određen krug poslovnih partnera. Obavljajući svoje poslove zaposleni ,,ulazi“ u taj krug, upoznajući firme i ljude s kojima poslodavac sarađuje. Ako bi te iste poslove počeo obavljati za drugog ogriješio bi se o poslodavca koji mu je pružio priliku da upozna poslovni svijet biznisa kojim se bavi. Svaki poslodavac raspolaže poslovnim informacijama i tajnama. One postaju dostupne i zaposlenima, ukoliko su u vezi s poslovima koje obavljaju. Njihova je dužnost da informacije ne šire, a tajne čuvaju. Ako rade suprotno, štete interesima poslodavca i iznevjeravaju povjerenje koje im je on ukazao. S obzirom na razloge zbog kojih se ugovara, zabrana konkurencije ima i moralnu dimenziju, jer odvraća zaposlene od lukrativnih iskušenja u kojima se mogu naći, ako se ogriješe o lojalnost poslodavca. Stoga, prema zakonskom tumačenju, ne radi se o stvarnoj šteti kao kumulativnom uslovu, već o postupanju zaposlenog koje šteti interesima poslodavca, što ima više moralnu dimenziju, a ne stvarnu štetu kako se žalbom pogrešno ukazuje.

21. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 064389 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovanu.

22. U obrazloženju revizione odluke navodi se da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant u toku trajanja radnog odnosa kod tuženog učestvovao u realizaciji televizijskog programa televizije Bel kanal Banjaluka. Istaknuto je da je sam apelant naveo da je bio prijatelj te televizije i da je realizaciju programa pomogao u svojstvu savjetodavnog člana glavnog i odgovornog urednika i direktora te televizije. O navedenom svjedoči akt od 2. juna 2003. godine koji je apelant potpisao u svojstvu izvršnog menadžera te televizije i primanja koja je ostvario po osnovu rada za navedenu televiziju u iznosu od 5.200,00 KM, što on nije osporio prilikom saslušanja i iznošenja odbrane u disciplinskom postupku kod tuženog, a ni u postupku koji je prethodio donošenju osporavane presude. Osim toga, potvrdio je i da je potpisao aneks ugovora o građenju (radi se o aneksu ugovora od 4. septembra 2001. godine) u ime direktora televizije Bel kanal Banjaluka.

23. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je postupajući na navedeni način, obavljajući za svoj račun poslove za drugu medijsku kuću koja vrši istu djelatnost kao i tuženi, postupao protivno odredbi člana 49 Pravilnika (kojom je propisano da radnik tuženog ne može bez saglasnosti direktora za svoj ili tuđi račun ugovarati ili obavljati poslove iz djelatnosti koju obavlja tuženi i da će tuženi otkazati ugovor o radu radniku koji postupi suprotno) i odredbi člana 8 ugovora o radu (kojim je apelant s tuženim ugovorio zabranu obavljanja poslova iz registrovane djelatnosti tuženog, a za svoj ili tuđi račun bez pismene saglasnosti tuženog), te da je te radnje tuženi pravilno kvalifikovao težom povredom radne obaveze iz člana 9 stav 2 tačka 9 Zakona o radu i člana 43 tačka 10 Pravilnika, zbog kojih mu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa i da je tuženi postupak utvrđivanja apelantove disciplinske odgovornosti sproveo na zakonit način.

24. Zbog toga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani navodi apelantove revizije da apelant navedenim radnjama nije počinio povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret jer nije nanio bilo kakvu štetu tuženom, pa ni moralnog karaktera, kako je drugostepeni sud definisao štetu koju predviđa odredba člana 91 stav 2 tačka 9 Zakona o radu. Naime, iz apelantovog ponašanja, koje je protivno odredbi člana 49 Pravilnika te izričitoj zabrani iz člana 8 ugovora o radu, osnovano se može zaključiti da apelantov daljnji rad kod tuženog ne bi bio moguć. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nastupanje štetne posljedice ne predstavlja obilježje težih povreda za koje je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, pa apelantovi navodi da njegovim radnjama nije nastupila štetna posljedica za tuženog nisu od značaja za pravilnost i zakonitost osporavane presude.

25. Ukazano je na to da, imajući u vidu da je apelant u disciplinskom postupku i u postupku pred sudom potvrdio da je svojeručno potpisao pomenuti akt, otpada svaka sumnja u pogledu istinitosti te činjenice, pa su bez značaja navodi kojim se u reviziji ukazuje na to da je taj akt u fotokopiji čime se pokušava osporiti njegova vjerodostojnost. Iz istog razloga je bez značaja za odluku u sporu i činjenica da je službena zabilješka tadašnjeg šefa Kabineta generalnog direktora tuženog ovjerena pečatom koji je važio nakon perioda u kom je ta zabilješka sačinjena. Ukazano je na to da službena zabilješka i ne predstavlja dokaz u pogledu odlučne činjenice niti je za apelantovu disciplinsku odgovornost od značaja kako se pomenuti akt od 2. juna 2003. godine našao u Kabinetu direktora tuženog, na čemu revizija, prema mišljenju Vrhovnog suda, bespotrebno insistira.

26. Istaknuto je da se apelant u reviziji neosnovano pozvao na iskaz svjedoka R. M. jer navedeni svjedok nije ni tvrdio da je apelant u radnom odnosu u TV Bel kanal Banjaluka čiji je svjedok jedan od suosnivača, a njegov iskaz nije u suprotnosti s pismenim izjašnjenjem TV Bel kanala Banjaluka u kom je navedeno da apelant nije radio u toj informativnoj kući (pri čemu se misli da apelant nije bio u radnom odnosu u toj informativnoj kući) što tokom postupka nije ni bilo sporno.

27. Takođe, prema mišljenju Vrhovnog suda, prigovori revizije da su nižestepeni sudovi počinili povredu odredbi parničnog postupka i da nisu ocijenili izvedene dokaze nisu osnovani. Kako smatra Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su izvedene dokaze ocijenili u skladu s odredbama člana 8 Zakona o parničnom postupku, a drugostepeni sud je suprotno navodima revizije ocijenio navode žalbe koji su od odlučnog značaja i o odlučnim činjenicama dao dovoljne i valjane razloge koje je prihvatio Vrhovni sud. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je povrijeđen i princip donošenja odluke u razumnom roku. Ističe da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na nepostojećem dokazu koji nije izveden na glavnoj raspravi (akt TV Bel kanala od 2. juna 2003. godine), na dokazu koji je iskonstruisan (službena zabilješka od 16. oktobra 2003. godine), ali i na dokazima tuženog koji su vremenski nebitni.

b) Odgovor na apelaciju

29. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je, u pogledu apelantovog prigovora da su redovni sudovi izveli svoje zaključke na nepostojećem dokazu pri čemu se ukazuje na to da akt TV Bel kanala od 2. juna 2003. godine nije izveden kao dokaz na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, naveo da je u pogledu ocjene tog dokaza Vrhovni sud dao valjane razloge u svojoj presudi. Istaknuto je da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi da je apelant u toku trajanja radnog odnosa kod tuženog učestvovao u realizaciji televizijskog programa televizije Bel kanal Banjaluka. Takav zaključak potvrdio je i sam apelant navodima da je bio prijatelj te televizije i da je u realizaciji programa pomagao u svojstvu savjetodavnog člana glavnog i odgovornost urednika i direktora televizije. Takođe, apelant je od televizijske kuće Bel kanal Banjaluka ostvario primanja po osnovu rada u iznosu od 5.200,00 KM, što on nije osporio prilikom saslušanja i iznošenja odbrane u disciplinskom postupku kod tuženog, kao i u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude. Smatra da u postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

30. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

31. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je u predmetnom postupku tada postupajući sudija donio prvostepenu presudu 25. septembra 2008. godine, koja je odlukom Okružnog suda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osnovni sud je iznio hronologiju predmeta u ponovnom postupku u kom je postupao drugi sudija. Smatra da u postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.

32. U svom odgovoru na apelaciju u odnosu na dužinu postupka istaknuto je da je za to postojao objektivan razlog, a to je promjena sudije. Tuženi je naveo činjenice koje su utvrdili redovni sudovi u predmetnom postupku. Smatra da je apelant radio na štetu tuženom jer je dugi period bio radno angažovan u TV Bel kanal gdje je ostvarivao novčanu naknadu i proviziju, a bio je istovremeno i u radnom odnosu kod tuženog, što mu je obezbjeđivalo uplatu doprinosa po osnovu radnog odnosa. Osim navedenog, istaknuto je da tuženi raspolaže dokazom da je apelant u stečajnom postupku koji se vodio na TV Bel kanalu u Osnovnom sudu potraživao iznos od 61.876,00 KM. Tuženi smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

V.Relevantni propisi

33. U Zakonu o radu Republike Srpske – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 97.

Radnik je dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, i da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućavati ili ometati druge radnike u izvršavanju njihovih radnih obaveza.

Za povredu radnih obaveza radnik je odgovoran poslodavcu, a ako je povredom radnih obaveza pričinjena materijalna šteta poslodavcu ili trećim licima, ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj, radnik je odgovoran materijalno, odnosno krivično i prekršajno.

Član 98. st. 1. i 2. tačka 11.

Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se: 11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

Član 113.

Radnik koji je zasnovao radni odnos s punim radnim vremenom ne može, bez saglasnosti poslodavca, da za svoj ili tuđi račun ugovara ili obavlja poslove iz djelatnosti koje obavlja poslodavac.

Član 126. stav 1. tačka 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona,(...) VI.Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 064389 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

39. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Evropski sud za ljudska prava ukazao je i na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je taj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

41. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 10. novembra 2003. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 064389 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine. Dakle, cjelokupan postupak trajao je osam godina i jedanaest mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

42. Ustavni sud konstatuje da je predmet bio relativno složene prirode. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka pred prvostepenim sudom došlo do promjene postupajućeg sudije u tom predmetu. Prva prvostepena presuda, koju je kasnije ukinuo drugostepeni sud, donesena je 25. septembra 2008. godine, dakle, nakon proteka perioda od četiri godine i deset mjeseci. Navedeni period, prema mišljenju Ustavnog suda, doprinio je u odlučnoj mjeri ukupnoj dužini postupka. U ponovnom postupku Osnovni sud je, odnosno novi postupajući sudija donio presudu 30. marta 2010. godine, dakle u periodu kraćem od godinu dana, računajući od 15. aprila 2009. godine kada je Okružni sud donio svoju presudu kojom je ukinuo prvostepenu presudu. Prema tome, proizlazi da je u ponovnom postupku prvostepeni sud bio aktivan i svoju odluku donio u vrlo kratkom roku, dok u prvobitnom periodu, prema mišljenju Ustavnog suda, nije zadovoljio garancije iz člana 6 Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku. U kasnijim fazama postupka Ustavni sud zapaža da su i Okružni sud i Vrhovni sud svoje odluke donosili u vrlo kratkom periodu.

43. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju rok od osam godina i jedanaest mjeseci, koliko je ukupno trajao postupak, ne zadovoljava princip prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je ukupnoj dužini postupka u odlučujućoj mjeri doprinio Osnovni sud prilikom donošenja prvobitne prvostepene presude. Naime, kako je Ustavni sud već napomenuo, period od četiri godine i deset mjeseci ne može zadovoljiti principe prava na pravično suđenje u razumnom roku, pogotovo ako se ima u vidu da se radi o postupku hitne prirode. Pri tome Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije dostavio razumno i objektivno obrazloženje zbog čega je postupak prilikom donošenja prvobitne prvostepene presude trajao preko četiri godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Iako apelant nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 2.400,00 KM, s obzirom na to da se radilo o postupku hitne prirode od velikog značaja za apelanta koji je trajao osam godina i jedanaest mjeseci.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

46. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

47. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, generalno, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi na osnovu dokaza sprovedenih u predmetnom postupku utvrdili da je apelant u isto vrijeme radio za dvije medijske kuće, i to tuženog i TV Bel kanal, koje obavljaju istu registrovanu djelatnost (radio-televizijska djelatnost), kao i da obje kao izvor finansiranja imaju marketing. Navedenim ponašanjem apelant je prekršio klauzulu o zabrani konkurencije koja je ugovorena ugovorom o radu koji je apelant zaključio s tuženim 28. maja 2003. godine (član 8 ugovora o radu). Stoga je, prema mišljenju redovnih sudova, tuženi pravilno kvalifikovao apelantove radnje kao težu povredu radne obaveze iz člana 91 stav 2 tačka 9 Zakona o radu (član 98 stav 2 tačka 11 Zakona o radu – Prečišćeni tekst) i člana 43 tačka 10 Pravilnika tuženog zbog čega je apelantu izrekao disciplinsku mjeru prestanak radnog odnosa. Pri tome su redovni sudovi utvrdili da je tuženi disciplinski postupak protiv apelanta sproveo na zakonit način, kao i da su odluke koje je donio nakon sprovedenog disciplinskog postupka zakonite. Takođe, Ustavni sud ne može zaključiti da je ocjena dokaza u predmetnom postupku bila proizvoljna na način kako to apelant iznosi u apelaciji. Naime, Okružni i Vrhovni sud dali su zadovoljavajuće obrazloženje u odnosu na apelantove navode o vjerodostojnosti akta od 2. juna 2003. godine i službene zabilješke od 16. oktobra 2003. godine, a u navedenom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu u suštini iznosi iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje) neosnovani.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak trajao osam godina i jedanaest mjeseci i za čije trajanje je utvrđena odgovornost Osnovnog suda u periodu donošenja prvobitne prvostepene presude, a za šta taj sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

52. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

53. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-94/13 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio