Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5118/14 (H. Đ., H. H., Š. D., H. T., F. H., D. G., N. A., H. Đ., Š. D., M. H., S. H., L. M. i drugi)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Zastara
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5118/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-5118/14, rješavajući apelacije Hate Đulić i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hata Đulić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006074 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Hajrija Hadžiavdić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007195 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Šeća Delić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006046 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Hiba Tahić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006239 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Ferzeta Hrustić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006135 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Džemila Grahić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006097 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Nihada Atlić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007186 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Halima Đulić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006067 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Šehrija Džinić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006090 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Meliha Hasanović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006049 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Semir Hasanović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 005974 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Lejla Mešanović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007167 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Azra Hajvaz, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 010054 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Begzada Hasanović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006041 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Hasan Subašić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 009939 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Mustafa Kapidžić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007379 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Selma Kunić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 011972 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Hasan Subašić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 009940 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Fatimka Suljić, protiv presude Okružnog suda Bijeljini broj 83 0 P 006054 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Mina Mujić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006043 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine;
Sabaheta Memiđanović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 011951 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Jasmin Tuhčić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007749 14 Gž od 24. novembra 2014. godine;
Samija Halilović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007157 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Mejra Kapidžić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007179 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Sinan Hrustić, protiv protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 006069 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
Amela Kavazbašić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007205 14 Gž od 7. novembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hata Đulić, Hajrija Hadžiavdić, Šeća Delić, Hiba Tahić, Ferzeta Hrustić, Džemila Grahić, Nihada Atlić, Halima Đulić, Šehrija Džinić, Meliha Hasanović, Semir Hasanović, Lejla Mešanović, Azra Hajvaz, Begzada Hasanović, Hasan Subašić, Mustafa Kapidžić, Selma Kunić, Hasan Subašić, Fatimka Suljić, Mina Mujić, Sabaheta Memiđanović, Jasmin Tuhčić, Samija Halilović, Mejra Kapidžić, Sinan Hrustić i Amela Kavazbašić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Mirsada Dizdarević advokatica iz Tuzla, podnijeli su u periodu od 1. do 9. decembra 2014. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-5118/14, AP-5119/14, AP-5120/14, AP-5121/14, AP-5122/14, AP-5123/14, AP-5124/14, AP-5125/14, AP-5128/14, AP-5129/14, AP-5130/14, AP-5131/14, AP- 5132/14, AP-5133/14, AP-5134/14, AP-5135/14, AP-5137/14, AP-5138/14, AP-5140/14, AP- 5141/14, AP-5254/14, AP-5255/14, AP-5256/14, AP-5257/14, AP-5258/14 i AP-5259/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5118/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelanti su tokom 2010. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv tužene Republike Srpske radi naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskih srodnika sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanta, Osnovni sud u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presude, koje su potvrđene presudama Okružnog suda, navedene u izreci ove odluke, kojima je odbio tužbene zahtjeve, sve preciznije navedeno u izrekama presuda.
6. Iz obrazloženja prvostepenih presuda proizlazi da su apelanti u navodima tužbe istakli da su njihovi bliži srodnici prvobitno lišeni slobode, a potom ubijeni od strane oružanih snaga Republike Srpske, te da su navedene okolnosti usljed načina lišavanja slobode, uzimanja za taoce i ubistva bila razlog za pokretanje predmetnih postupka. S obzirom na takve činjenične okolnosti, Osnovni sud, odlučujući o istaknutim prigovorima zastarjelosti potraživanja tužene, pozvao se na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ili za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Naime, apelanti su u tužbama i tokom postupka, putem punomoćnika isticali da su pretrpili duševne bolove zbog smrti bliskih srodnika, koji su prvobitno lišeni slobode, a potom ubijeni od strane oružanih snaga Republike Srpske 1992. godine čime je po mišljenju apelanta učinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a za šta su oglašeni krivim Branko Grujić iz Malog Zvornika i Branko Popović iz Sombora pravosnažnom presudom Vijeća za ratne zločine Višeg suda u Beogradu broj K-Po2 28/2010 od 22. novembra 2010. godine. Prvostepeni sud je u toku postupka između ostalog imao uvid u navedenu presudu Višeg suda u Beogradu, a koja je potvrđena presudom Odjeljenja za ratne zločine Apelacionog suda u Beogradu od 3. oktobra 2011. godine i kojom je utvrđeno da su optuženi Branko Grujić i Branko Popović oglašeni krivim što su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SRJ (u daljnjem tekstu: KZ SRJ) u saizvršilaštvu, u vezi s članom 22. KZ SRJ, a optuženi Popović i u pomaganju, u vezi sa čl. 24 KZ SRJ; te da je Branko Grujić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, a Branko Popović na kaznu zatvora i trajanju od 15 godina, na način kako je to bliže opisano u izreci navedene presude. U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da je citiranom krivičnom presudom utvrđena odgovornost okrivljenih za zločin uzimanja stanovnika za taoce i nečovječno postupanje prema 700 civila muškaraca muslimanske nacionalnosti čime su kršili pravila iz člana 3. stav 1. tačka 1. pod b) i c) IV Ženevske konvencije te pravila iz člana 4. st. 1. i 2. tač. c) i e) i člana 5. Protokola II, te odgovornost Branka Popovića zbog nepreduzimanja mjera zaštite uzetih talaca, na koji način je pomagao u ubijanju i tjelesnom povrijeđivanju oštećenih i time kršio pravila člana 3. stav 1. tačka 1 pod a) IV Ženevske konvencije i pravila iz člana 4. st. 1. i 2. tačka a) i član 5. Protokola II. Nadalje navedeno je da bi se nastanak štete smatrao posljedicom krivičnog djela učinjenog od strane određenog lica to lice mora biti pravosnažnom presudom oglašeno krivim za krivično djelo tako da element bića tog krivičnog djela činio konkretna štetna posljedica uzrokovana inkriminisanom radnjom okrivljenog. Naime, s obzirom da je u predmetnim pravnim stvarima radi naknade štete tužena Republika Srpska kao pravno lice, a ne lica koja su citiranom pravosnažnom presudom oglašena krivim to se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti pravila koja važe za štetu pričinjenu krivičnim djelom iz člana 377. stav 1. ZOO. Shodno nespornim okolnostima, kako je istakao prvostepeni sud, apelanti su mogli potraživati naknadu štete samo u rokovima određenim navedenim zakonom. Dalje je pojašnjeno da su na području Republike Srpske neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuti 19. juna 1996. godine, pa su apelanti od navedenog datuma u naknadnom roku od tri odnosno pet godina mogli podnijeti tužbu nadležnom sudu za naknadu štete, ali budući da su apelanti tužbe podnijeli tek tokom 2010. godine, kao nesporno se pokazuje da su potraživanja apelanata zastarjela.
7. Okružni sud je ispitujući zakonitost osporenih presuda u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u obrazloženju oporenih odluka naveo da su osporene presude pravilne i zakonite, te da ih je prvostepeni sud dovoljno obrazložio i da navedeni sud u cijelosti podržava izraženi stav prvostepenog suda u vezi sa zastarjelošću predmetnih potraživanja, u smislu člana 376. ZOO. U vezi sa prigovorima apelanata da je šteta nastala izvršenjem krivičnih djela, i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju, pa da, shodno tome, ni predmetno potraživanje nije zastarjelo, Okružni sud je istakao da i prema njegovoj ocjeni u konkretnim slučajevima nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. stav 1. ZOO, koja propisuje kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, a zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U tom pravcu Okružni sud je naglasio da se citirana zakonska odredbe može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je prouzrokovao štetu, a ne u odnosu na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Pored toga, kako je istakao drugostepeni sud, citirana odredba se može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni, Okružni sud je zaključio da nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. ZOO.
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. život, zabranu torture, neljudsko ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, ropstvo i prinudni rad, slobodu i sigurnost ličnosti itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela kod nespornog da su apelanti bili lišeni slobode, uzeti za taoce i potom ubijeni, što, po mišljenju apelanata, jasno ukazuje da su nad njihovim bližim srodnicima pripadnici oružanih snaga RS počinili krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pozivajući se na pravosnažnu presudu Višeg suda u Beogradu broj K-Po2 28/2010 od 22. novembra 2010. godine, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanja koje proistječe iz takvih djela. Apelanti ukazuju da je tužena bila dužna da, prema međunarodnom i domaćem zakonodavstvu (Povelja Ujedinjenih naroda, rezolucije br. 752 (iz 1992. godine) i 827 (iz 1993. godine) Vijeća sigurnosti, te brojne konvencije koje su apelanti naveli i sl.), spriječe takva postupanja svojih organa. U suprotnom, mora snositi odgovornost za pričinjenu štetu. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
13. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) , u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.
14. Naime pri odlučivanju u konkretnim slučajevima, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnih slučajeva, navedenu praksu Evropskog suda i relevante stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
15. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je između ostalog neveo da:
28. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete pričinjene neosnovanim lišavanjem slobode u periodu od juna do augusta 1992. godine podnio izvan rokova propisanih zakonom iz odredaba člana 376. ZOO. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da je apelant za štetni događaj imao saznanja odmah po lišavanju slobode (1992. godina), te za učinitelje, kako je apelant u iskazu naveo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi rokove za zastarjelost potraživanja nisu računali od tada, već od 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelanta sprečavale da podnese tužbu nadležnom sudu, pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio u augustu 2008. godine, dakle, izvan rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO.
29. U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.
30. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela).
31. S tim u vezi, ukazuje se na tačku III/4. navedenog dokumenta kojom je propisana obaveza država da (u slučajevima teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu) sprovedu istragu i kada postoje dovoljni dokazi, krivično gone lice navodno odgovorno za ove povrede i ako se odgovornost dokaže, da to lice kazne. Tačka IV sadrži odredbe o zastarjelosti, te se naglašava da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja koja predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava (tačka IV/6). Međutim, u tački IV/7. se naglašava da domaće odredbe o zastarjelosti (uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke) ne smiju biti pretjerano restriktivne u odnosu na druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava. Zatim se u tač. VII i VIII propisuju prava na pravni lijek i pristup sudu za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dalje, navedeni dokument određuje pojam reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Tako se u tački IX/18. Osnovnih načela utvrđuje da reparacije uključuju sljedeće oblike, i to: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garanciju da se povrede neće ponoviti.
32. Analizirajući relevantne odredbe Osnovnih načela u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se ovdje radi o naknadi štete kao obliku reparacije iz tačke IX/18. Osnovnih načela. U tački IX/20. Osnovnih načela detaljnije su pobrojani oblici naknade štete, te je pod a) navedeno: povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi, što bi, imajući u vidu konkretan slučaj (tužba podnesena zbog neosnovanog lišavanja slobode, te boravka u logoru u kojem je žrtva bila izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju), bio oblik štete koji je potraživao apelant. U konkretnom slučaju posebno su značajne odredbe tačke IV. Osnovnih načela s obzirom na to da je apelantova tužba odbijena zbog zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. Prije analize navedenih odredaba Ustavni sud naglašava da je nesporno da su u konkretnom slučaju zadovoljeni zahtjevi iz tač. VII. i VIII. Osnovnih načela koji se odnose na pravo na pravni lijek i pravo na pristup sudu. Naime, nesporno je da je apelantu bilo osigurano pravo na pravni lijek (podnošenje tužbe radi naknade štete), kao i pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelantova tužba meritorno ispitana na dvije sudske instance.
33. Kao što je već rečeno, tačka IV. Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stava. Prvim stavom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stav se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe tačke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba tačke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno krivično gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo tačka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, krivično gone i kazne lica koja su odgovorna za teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz tačke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer u tački IV/7. Osnovnih načela propisano je da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.
34. S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe člana 376. ZOO ( na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe člana 376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz tačke IV/7. Osnovnih načela. Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman