Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1924/14 (R. A.,E. H. i A. H. i V. M. i M. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1924/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-1924/14, rješavajući apelacije Rade Aleksića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rado Aleksić, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Ps 025245 13 Pž od 12. marta 2014. godine;

Emina Hasanbašić i Adem Hasanbašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 009136 13 Rev od 21. oktobra 2014. godine, Veljko Mulina i Milojka Mulina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 006733 14 Rev 2 od 7. aprila 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1924/14

1. Rado Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Ps 025245 13 Pž od 12. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu prvotuženi GP „RAD“ a.d. Bijeljina - u stečaju izda valjanu tabularnu ispravu snabdjevenu klauzulom intabulandi podobnu za uknjižbu prava svojine na nepokretnosti (pobliže opisana u izreci presude), odnosno u protivnom trpi da se tužilac uknjiži u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na navedenoj nepokretnosti, te da se briše uknjižba založnog prava (zakonska hipoteka) upisana na nekretnini. U toku postupka je utvrđeno da je predmetna nekretnina bila predmet prodaje između prvotuženog i ODP „Sava“ iz Bijeljine na osnovu ugovora od 25. januara 2001. godine, ali je u zemljišnim knjigama prvotuženi i dalje ostao upisan kao vlasnik. Nadalje, utvrđeno je da su apelant i PI „Sava“ a.d. Bijeljina zaključili ugovor o prodaji 6. aprila 2004. godine, koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini 8. aprila 2004. godine, nakon čega je apelant stupio u posjed. U skladu s navedenim, zaključeno je da se radi o derivativnom načinu sticanja prava svojine (pravo svojine se izvodi iz prava prethodnika), te da apelant nije sa prvotuženim imao zaključen ugovor o prodaji predmetne nekretnine, pa mu iz tog razloga prvotuženi ne može izdati tabularnu ispravu. Najzad, konstatovano je da od osnovanosti prvog dijela tužbenog zahtjeva zavisi i osnovanost zahtjeva za brisanje uknjižbe založnog prava, odnosno da je objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva međusobno uslovljena, pa je u skladu sa navedenim i donesena odluka kao u izreci presude.

AP-5157/14

2. Emina Hasanbašić i Adem Hasanbašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 1. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 009136 13 Rev od 21. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice da je ugovor o kupoprodaji stana (pobliže opisan u izreci presude) apsolutno ništav, pa su apelanti dužni trpjeti da se izvrši brisanje kao sadašnjih vlasnika na predmetnom stanu sa po ½ dijela, te su dužni predati tužiteljici u posjed predmetni stan. U toku postupka je utvrđeno da je pravni prednik trećetužene („Automatska obrada podataka“ d.o.o. Tuzla) nezakonito raspolagao s predmetnim stanom, kada je rješenjem od 17. marta 1998. godine dodijelio isti apelantici kao prvotuženoj, pa su samim tim i ugovor o korištenju stana od 15. avgusta 2001. godine kao i ugovor o kupoprodaji od 23. aprila 2003. godine zaključeni između apelantice i prednika trećetužene nezakoniti i apsolutno ništavi. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica bila član porodičnog domaćinstva R.C. po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 30. septembra 1991. godine, te joj je po osnovu relevantnih odredbi. Zakona o preuzimanju zakona o stambenim odnosima pripadalo pravo da nakon smrti R.C. (preminula 5. marta 1998. godine), u svojstvu nosioca stanarskog prava nastavi koristiti predmetni stan kao dotadašnji zakoniti korisnik stana. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude. AP-3012/15

3. Veljko Mulina i Milojka Mulina (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnijeli su 16. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 006733 14 Rev 2 od 7. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su stekli trajno pravo korištenja trosobnog stana (pobliže opisan u izreci prvostepene presude), što je tužena dužna priznati, a u protivnom će ova presuda zamjeniti pojedinačni akt o tome. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi, rješenjem od 31. decembra 1992. godine, prvoapelantu kao dugogodišnjem radniku tuženog dodijelio na privremeno korištenje trosoban stan uz napomenu da će to pravo trajati do donošenja konačne odluke o raspodjeli predmetnog stana, da bi nakon toga tuženi rješenjem od 1. jula 2003. godine prvoapelantu dodijelio predmetni stan na trajno korištenje. Nadalje je utvrđeno da je prvoapelant 2004. godine otkupio predmetni stan i uknjižio se kao njegov vlasnik, ali je presudom prvostepenog suda od 4. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda od 24. marta 2008. godine, rješenje o dodjeli stana od 1. jula 2003. godine poništeno kao nezakonito. Također, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi (koji su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, Osnovni sud u Trebinju presudom od 28. januara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju od 14. oktobra 2013. godine), na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo, iz razloga jer se relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, odnose na slučajeve nezakonitog useljenja u stan u društvenoj svojini na kojem nije stečeno stanarsko pravo. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je konstatovao da su se apelanti u predmetni stan uselili na osnovu rješenja tuženog, iz čega proizilazi da se nisu uselili nezakonito i da ga nisu bespravno koristili. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1924/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1924/14 (R. A.,E. H. i A. H. i V. M. i M… | Sudska praksa | Aktio