Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2617/12 (C.Z.,Z:Z.,M.Š. i S.M.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2617/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine,u predmetu broj AP-2617/12, rješavajući apelacije C. Z. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli C. Z, Z.

Z, M. Š. i S. M. protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 014031 od 14. juna 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 014031 od 18. aprila 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. C. Z, Z. Z., M. Š. i S. M. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Trebinja, podnijeli su 11. jula 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 I 014031 od 14. juna 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 I 014031 od 18. aprila 2012. godine.

2. Pravni prednik apelanata, O.Z., suprug prvoapelantkinje i otac ostalih apelanata (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) je 30. novembra 1999. godine kao tražilac izvršenja podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave-pravosnažne Odluke Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru (u daljnjem tekstu: Sud udruženog rada) broj Rs-1070/89 od 24. januara 1990. godine protiv izvršenika SO Trebinje (u daljnjem tekstu: izvršenik), po kojoj je izvršenik (tada dužnik) obavezan da predniku apelanta (tada povjeriocu) „dodjeli drugi raspoloživi odgovarajući stan iz svog fonda stanova“.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj I -101/99 od 3. decembra 1999. godine predniku apelanata je naloženo da sudu dostavi valjanu izvršnu vjerodostojnu ispravu.

4. Rješenjem Osnovnog suda o izvršenju broj I-101/99 od 22. decembra 1999. godine je usvojeno predloženo izvršenje.

5. Izvršenik je na navedeno rješenje izjavio prigovor, u kojem je naveo da izvršna isprava na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje nema svojstvo izvršne isprave, te da navedena odluka nije podobna za izvršenje.

6. Odlučujući po prigovoru izvršenika, Rješenjem Osnovnog suda broj I-101/99 od 8. septembra 2000. godine naložio je izvršeniku da u roku od 15 dana pokrene parnični postupak radi proglašenja izvršenja nedopuštenim.

7. Kako to proizilazi iz spisa predmeta, izvršenik je kod Osnovnog suda 29. septembra 2000. godine pokrenuo parnični postupak, radi proglašenja navedenog izvršenja nedopuštenim. U tužbi je istakao da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu odluke koja se ne može smatrati ni vjerodostojnom ni izvršnom ispravom, jer navedenom odlukom Suda udruženog rada nije tačno određeno kakav stan treba dodjeliti predniku apelanta (tražiocu izvršenja), nego je samo određeno da je tuženi obavezan da tužiocu dodjeli „drugi raspoloživi odgovarajući stan iz svog fonda stanova“.

8. Osnovni sud je 30. oktobra 2003. godine je tužbu izvršenika dostavio tuženom predniku apelanta na pismeni odgovor.

9. Odlučujući po tužbi izvršenika (tada tužioca), Osnovni sud je Rješenjem broj P-236/00 od 15. marta 2004. godine obustavio parnični postupak i odredio da će se postupak po pravosnažnosti nastaviti po pravilima izvršnog postupka. Po mišljenju Osnovnog suda, imajući u vidu odredbu članu 54. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i člana 50. tačka 8, ranije važećeg ZIP-a, u izvršnom postupku nije trebalo upućivati dužnika da pokrene parnični postupak radi utvrđenja da je predmetno riješenje nedopušteno, nego je sud u izvršnom postupku sam trebalo da odluči da li Odluka Suda udruženog rada ima snagu izvršne isprave. Iz tog razloga rješenje Osnovnog suda u izvršnom postupku I-101/99 od 18. septembra 2000. godine ne može, po ocjeni Osnovnog suda, vezati sud u parničnom postupku, pa kako nisu ispunjene pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti takvog tužbenog zahtjeva, jer je o podnesenom prigovoru trebalo da odluči sud u izvršnom postupku, to je sud riješio kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 18. stav

1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03).

10. Iz dostupne dokumentacije kao i stanja spisa proizilazi, da tražilac izvršenja-prednik apelanta nije predlagao nastavak izvršnog postupka, pa je sud dopisom od 10. februara 2012. godine pozvao prednika apelanta da u roku od 15 dana od dana prijema dopisa predloži nastavak izvršnog postupka, te da se izjasni da li je eventualno postupljeno po rješenju o izvršenju.

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 I 014031 04 I od 18. aprila 2012. godine obustavljen je izvršni postupak u konkretnoj pravnoj stvari i ukinute sve sprovedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je prvenstveno naveo da je punomoćnik prednika apelanta podneskom od 13. marta 2012. godine zatražio da se predmetni postupak nastavi te da je obavijestio sud da je prednik apelanta preminuo 25. septembra 2008. godine, ali da nasljedniciapelanti traže da se postupak izvršenja nastavi jer izvršenik nije postupio po izvršnoj ispravi.

12. Osnovni sud se zatim pozvao na odredbu člana 23. Zakona o izvršnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03 i 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12: u daljem tekstu: ZIP) kojim je propisano je da su izvršne isprave, između ostalih, izvršne odluke sudova i izvršno sudsko poravnanje. Po mišljenju Osnovnog suda, nesporno je da pravosnažna Odluka Suda udruženog rada broj Rs-1070/89 od 24. januara 1990. godine predstavlja izvršnu ispravu shodno navedenom članu ZIP-a. Međutim, da bi se jedna izvršna isprava mogla sprovesti i da bi se po istoj moglo postupiti, potrebno je da ista bude podobna za izvršenje. Odredbom člana 27. stav 1. ZIP-a predviđeno je da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Dakle, kako zaključuje Osnovni sud, svi ti uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni da bi jedna odluka mogla biti podobna za izvršenje. U ovom predmetu, po ocjeni Osnovnog suda, sporno je da li je sudska odluka podobna izvršna isprava za izvršenje jer se u konkretnom slučaju iz same izvršne isprave ne vidi niti je na drugi način moguće odrediti bliže predmet, vrstu i obim ispunjenja obaveze, te da li se naknadnom odlukom jedne stranke iz parničnog odnosa može konkretizovati sadržina izvršne isprave.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 I 014031 12 Gž-I od 14. juna 2012. godine odbijena je žalba tražitelja izvršenja-prednika apelanata i prvostepeno rješenje potvrđeno. Okružni sud navodi da je, uvidom u navedenu odluku Suda udruženog rada, vidno da je obavezan drugi učesnik tj. sada izvršenik da predniku apelanata dodijeli drugi raspoloživi odgovarajući stan iz svog fonda stanova. Iz same odluke nije vidno kakav je to stan, koliko ima kvadrata, od koliko se sastoji prostorija, na kojoj adresi se nalazi, a niti pak postoji oznaka katastarskih čestica na kojoj se nalazi zgrada ili stan. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako navodi Okružni sud, prvostepeni sud je pravilno zaključio da ovakva isprava nije podobna za izvršenje, radi čega su žalbeni navodi prednika apelanata neosnovani.

14. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je još njihov prednik od tadašnjeg Suda udruženog rada dobio Odluku broj Rs. 1070/89 od 24. januara 1990. godine koja je obavezivala SO Trebinje da mu, na Osnovu odluke Komisije broj 09-372-3/86 od 2. februara 1986. godine, dodjeli „stan iz svog fonda stanova“, čime bi riješio svoje i stambeno pitanje apelanata. Zatim su apelanti iznijeli hronološki tok izvršnog postupka sve do donošenja osporenog rješenja Okružnog suda, navodeći da, „pošto je prednik apelanata umro 2008. godine obavještavaju sud, dostavljaju dokaze o tome i dokaze da su oni nasljednici istog, tvrdeći da imaju aktivnu legitimaciju za nastavljanje ovog postupka“. Apelanti smatraju da Okružni sud „ignoriše žalbene navode, ignoriše odredbe člana 240. stav 1 tačka 1 [razlozi za reviziju] u vezi člana 209. [povreda odredaba parničnog postupka] i članom 8. [slobodna ocjena dokaza]“ Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07: u daljnjem tekstu: ZPP), pa osporenim rješenjem odbija žalbu apelanta čime je povrijedio pravo na pravično suđenje, dom i imovinu, pa predlažu da se njihova apelacija usvoji, nižestepene odluke ponište i naloži da se postupak okonča u skladu sa zakonom i izvrši Odluka Osnovnog suda udruženog rada broj Rs. 1070/89 od 24. januara 1990. godine. Apelanti smatraju da im je zbog dužine postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja zaštićeno pravom na pravično suđenje. Pošto postupak, kako navode apelanti, traje više od trinaest godina, apelanti smatraju da zbog toga moraju biti obeštećeni, tražeći da sud iz tih razloga obaveže RS da plati ukupno 40.000,00 KM.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

16. Apelanti osporavaju Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 014031 12 Gž-I od 14. juna 2012. godine kojim je u izvršnom postupku odbijena žalba tražitelja izvršenja-prednika apelanata da se izvrši Odluka Suda udruženog rada broj Rs-1070/89 od 24. januara 1990. godine protiv izvršenika, po kojoj je izvršenik (tada dužnik) obavezan da predniku apelanta (tada povjeriocu) „dodjeli drugi raspoloživi odgovarajući stan iz svog fonda stanova“. Okružni sud je naveo da je, uvidom u navedenu odluku Suda udruženog rada, vidno da je drugi učesnik tj. sada izvršenik obavezan da predniku apelanata dodijeli drugi raspoloživi odgovarajući stan iz svog fonda stanova. Iz same odluke, kako se dalje navodi, nije vidno kakav je to stan, koliko ima kvadrata, od koliko se sastoji prostorija, na kojoj adresi se nalazi, a niti pak postoji oznaka katastarskih čestica na kojoj se nalazi zgrada ili stan. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako navodi Okružni sud, prvostepeni sud je pravilno zaključio da ovakva isprava nije podobna za izvršenje, radi čega su žalbeni navodi prednika apelanata neosnovani.

17. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. U vezi sa navodima apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj odluci broj AP 1974/08 razmatrao slično činjenično i pravno pitanje pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1974/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 8. juna 2011. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba ) . U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo pitanje sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.

19. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da se sud bavio procesnim pitanjima vezanim za dopustivost apelantove tužbe, te da stoga ishod takve procedure odnosno predmetni postupak nije mogao biti odlučujući za građanska prava i obaveze. Ovo osobito imajući u vidu da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je apelant osporavao pravilnost rang liste tuženog i odluke povodom prigovora na rang listu odluke a što po utvrđenju Kantonalnog suda prethodi donošenju rješenja o dodjeli stana koje će predstavljati konačnu odluku čija zakonitost može biti ispitivana u parničnom postupku. Ustavni sud je zaključio da je apelacija, kojom je apelant osporavao odluke kojim je odlučivano o dopustivosti apelantove tužbe a ne o meritumu spora, u odnosu na navodnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

20. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da se ovi stavovi, mutatis mutandis, mogu primijeniti i na konkretnu apelaciju, jer „dodjela drugog raspoloživog odgovarajućeg stan iz svog fonda stanova“ ne predstavlja konstituisano pravo na imovinu apelanata i stoga ne potpada pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2617/12 (C.Z.,Z:Z.,M.Š. i S.M.) | Sudska praksa | Aktio