Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2597/14 (K. L. i Z. G. i N. A.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2597/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2597/14, rješavajući apelacije Kasima Lemeša i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kasim Lemeš, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 327747 13 Rev od 7. aprila 2014. godine;
Zoran Gavran, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070307 10 Rsz od 22. aprila 2014. godine;
Nihad Alihodžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070315 10 Rsz od 24. februara 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2597/14 Kasim Lemeš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 327747 13 Rev od 7. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena FBiH da mu isplati dnevnice za službeno putovanje u Irak, kao i deminerski dodatak, za određene vremenske periode i u određenim novčanim iznosima, sve pobliže precizirano u izreci drugostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da su u naredbi tužene na koju se poziva apelant samo pojedinačno navedeni profesionalni vojnici koji će ići u misiju u Irak, da se u tu misiju apelant dobrovoljno javio i otišao kao profesionalni vojnik Vojske FBiH, te da je prije odlaska sa Ministarstvom odbrane BiH (dana 13. maja 2005. godine) zaključio ugovor o svim pravima i obavezama vezanim za odlazak u Irak. S obzirom na navedeno, sud je zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, jer je apelant bio u obligaciono-pravnom odnosu sa Ministarstvom odbrane BiH, a ne sa tuženom.
2. AP-2599/14 Zoran Gavran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070307 10 Rsz od 22. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena FBiH da mu isplati dnevnice za službeno putovanje u Irak u iznosu od 3.100,00 KM za mjesec decembar 2005. godine i deminerski dodatak za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja u Iraku u iznosu od 127,50 KM za mjesec decembar 2005. godine. U toku postupka je utvrđeno da je apelant u mirovnu misiju u Irak upućen od strane Zajedničke komande Vojske FBiH, a nakon što je sa Ministarstvom odbrane BiH zaključio Ugovor o međusobnim pravima i obavezama. Nadalje, utvrđeno je da je, po tom osnovu, pravilno zaključeno da apelant nema pravo potraživanja dodatnih dnevnica za službeno putovanje i deminerski dodatak po istom osnovu (mirovne misije u Iraku) od tužene koja je preuzela obaveze Ministarstva odbrane FBiH nastale do 1. januara 2006. godine, pravilnim pozivom na relevantne odredbe Zakona o prestanku važenja Zakona o odbrani FBiH. U tom smislu, sud je zaključio da su sva prava i obaveze ugovornih strana iz mirovne misije u Iraku regulisana zaključenim Ugovorom, te da prema tome, apelant nema pravo potraživati nikakve dodatne naknade po istom osnovu i od Vojske FBiH u čijem se sastavu u decembru 2005. godine nalazio, odnosno od FMO, kasnije FBiH. U prilog navedenog, sud je zaključio da ide i činjenica da je Ugovorom definisano pravo na dnevnicu, pa bi u slučaju isplate dnevnice apelantu i po propisima na koje se on poziva došlo do duplog plaćanja po istom osnovu, kao i da je Pravilnikom o platama i drugim primanjima Vojske FBiH od 30. decembra 2005. godine i to članom 33. propisano da se službenim putovanjem u Vojsci FBiH ne smatra putovanje koje je posebnim naređenjem definisano kao misija, što je bilo u konkretnom slučaju. Osim toga, sud je zaključio da je za isplatu redovnih potraživanja nastalih u okviru relevantnih zakonskih i podzakonskih akata, pasivno legitimisana tužena, ali u konkretnom slučaju apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je sud donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-2603/14 Nihad Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070315 10 Rsz od 24. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena FBiH da mu isplati dnevnice za službeno putovanje u Irak u iznosu od 3.100,00 KM za mjesec decembar 2005. godine i deminerski dodatak za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja u Iraku u iznosu od 127,50 KM za mjesec decembar 2005. godine. U toku postupka je utvrđeno da apelant uopće nije dokazao da je kao pripadnik Vojske FBiH, bio upućen u mirovnu misiju u Irak u periodu od 22. novembra 2005. do 22. juna 2006. godine. Naime, utvrđeno je da se iz Naredbe Zajedničke komande Vojske FBiH od 7. novembra 2005. godine, ne može utvrditi period u kojem se apelant, upućuje u mirovnu misiju u Irak. Dakle, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelantov punomoćnik propustio da dokaže, da je apelant u konkretnom slučaju boravio u Iraku u navedenom periodu, pa je donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2597/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman