Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5024/15 (M. Đ.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Uporedive situacije
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Lišavanje slobode
- Apelacija preuranjena
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5024/15
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5024/15, rješavajući apelaciju Mensura Đakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mensura Đakića izjavljena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 014431 15 Kv 2 od 10. novembra 2015. godine i S1 1 K 014431 15 Krn 2 od 5.
novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mensur Đakić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 14. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 014431 15 Kv 2 od 10. novembra 2015. godine i Rješenja broj S1 1 K 014431 15 Krn 2 od 5. novembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju „odmah“.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 1. decembra 2015. godine, dok Tužilaštvo nije postupilo po zahtjevu Ustavnog suda ni u roku od pet dana od dana prijema dopisa.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 014431 15 Krn 2 od 5. novembra 2015. godine apelantu, kao osumnjičenom zbog krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), određen je pritvor zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZKP).
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantu koji je opravdao činjenicom da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za vrijeme oružanog sukoba u mjestu Bukvik, općina Brčko, u svojstvu komandanta, kršeći pravila međunarodnog prava, jer nije spriječio pripadnika brigade (kojom je komandovao) da spriječi ubistvo tri vojnika pripadnika srpske nacionalnosti, te je propustio da kazni lice koje je počinilo ovo ubistvo, i što je za vrijeme trajanja akcije izvršio ubistvo ratnog zarobljenika. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da postoji realna i opravdana opasnost da će apelant boravkom na slobodi utjecati na saučesnike u pogledu prikrivanja ovog djela, pogotovo kod činjenice da je u istom predmetu saučesnik u izvršenju ovog krivičnog djela lice koje je još na slobodi, te je apelant u prijateljskim odnosima sa njim, bili su saborci i apelant mu je bio direktno nadređen, pa će utjecati na njega na dva načina: utjecajem na saučesnika da izbjegne krivično gonjenje i utjecajem na saučesnika da u fazi istrage iznese sve što mu je poznato o ovom događaju. Opisujući predmetni događaj, te činjenicu da je u njemu ubijeno 50 lica srpske nacionalnosti i da je istraga usmjerena i na druga lica koja su učestvovala u izvršenju krivičnog djela, postoji opasnost od utjecaja na saučesnike. Također, Tužilaštvo je navelo da postoji i realna opasnost od utjecaja na svjedoke koje Tužilaštvo planira saslušati a većina njih je nastanjena na području Brčko distrikta, gdje i apelant prebiva, tako da sam boravak na slobodi izaziva opasnost od utjecaja na svjedoke, jer u takvoj sredini u kojoj se svi međusobno poznaju opasnost od utjecaja na svjedoke je neminovna, a pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je apelant njima bio komandant u ratu i da je sa njima u prijateljsko-poznaničkim vezama.
7. Apelant je istakao da je napad na Bukvik bio napad na legitimni vojni cilj, a kada su u pitanju posebni razlozi za određivanje pritvora, apelant je istakao da se istraga u predmetu vodi od 2004. godine, te je, i pored te činjenice, Tužilaštvo tražilo 30 dana da ispita svjedoke. Osim toga, sud treba da ispita da li postoji mogućnost izricanja neke blaže mjere, te je predloženo da sud odredi mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima.
8. Sud BiH je, nakon što je ispitao prijedlog Tužilaštva i navode odbrane, donio odluku o određivanju pritvora zbog sljedećih razloga: prema odredbi člana 132. stav 1. ZKP, pritvor se može odrediti samo ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo. Sud je objasnio šta standard "osnovana sumnja" podrazumijeva, te se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i domaćih sudova, te utvrdio da u ovoj fazi krivičnog postupka i u ovom trenutku iz dostavljenih dokaza Tužilaštva proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome sud je naveo da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz iskaza poimenično navedenih svjedoka i materijalne dokumentacije, preciznije označene u obrazloženju, te ih je detaljno analizirao i utvrdio da oni ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant radnjama opisanim u prijedlogu za određivanje pritvora počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret na koji način je ispunjen osnovni uvjet za određivanje mjere pritvora.
9. U vezi sa posebnim razlozima iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, nakon razmatranja razloga koje je Tužilaštvo navelo u prijedlogu za određivanje pritvora i obrazložilo na ročištu povodom njegovog razmatranja, Sud BiH je ustanovio da je prijedlog osnovan i da u odnosu na apelanta postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKP.
10. Sud BiH se u ovom slučaju oslonio na stav Apelacionog vijeća Suda BiH u kojem je istaknuto da je jedan od zadataka Suda BiH da osigura uvjete u kojima će svjedocima biti omogućeno da svoje iskaze daju iskreno i potpuno, bez straha i nelagode, jer samo takvi iskazi svjedoka mogu biti osnov za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u pogledu inkriminacija koje su u konkretnom slučaju predmet istrage.
11. Sud BiH je u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tačke b) imao u vidu činjenice da je istraga u ovom predmetu još u toku i da Tužilaštvo u narednom periodu namjerava saslušati određeni broj svjedoka, među kojima je veći broj bivših apelantovih saboraca, koji su u inkriminirano vrijeme bili podređeni apelantu, pri čemu većina svjedoka i dalje živi na istom području kao i apelant, kao i činjenicu da Tužilaštvo intenzivno radi na otkrivanju identiteta i ostalih saosumnjičenih koji su, također, kritične prilike učestvovali u ubistvima koja su uslijedila nakon napada na selo Bukvik, a koji su bili podređeni apelantu i koje on zasigurno poznaje. Nadalje, Sud je ocijenio da je neophodno odrediti pritvor apelantu kako bi se omogućilo nesmetano provođenje istrage i uklonila svaka mogućnost utjecaja na svjedoke, posebno ako se ima u vidu da apelant poznaje svoje bivše saborce, kao i da apelant, zbog svoje komandne uloge u inkriminirano vrijeme, neminovno i danas uživa određeni ugled i autoritet. Sud smatra da je neophodno omogućiti da se ovi svjedoci ispitaju slobodno, bez straha za svoju sigurnost, posebno zbog razloga što većina svjedoka i danas živi na području gdje i apelant, da se oni međusobno poznaju, zbog kojih razloga je neophodno spriječiti svaki kontakt osumnjičenog sa ovim svjedocima (čija imena je Tužilaštvo navelo u povjerljivom podnesku), pri čemu je do sada jedan svjedok već tražio mjere zaštite u ovom predmetu. Sve navedeno u svojoj ukupnosti ukazuje da postoji ozbiljan rizik od nedozvoljenog utjecaja na svjedoke i saučesnike iako apelant do sada nije pokušavao utjecati na svjedoke. Međutim, apelant ranije nije znao da se vodi istraga protiv njega, niti je bio suočen s djelima koja mu se konkretno stavljaju na teret, a sada je situacija drugačija, budući da je osumnjičeni apelant upoznat s osnovima sumnje koji ga terete, kao i iskazima svjedoka koji su dostavljeni uz ovaj prijedlog i koji ga direktno inkriminiraju, što dodatno ukazuje na mogućnost utjecaja. Kada se navedene činjenice dovedu u vezu sa težinom optužbi, uključujući i način izvršenja radnji, te sa visinom zaprijećene kazne, one ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant pokušati utjecati na svjedoke sa ciljem izbjegavanja ili umanjivanja krivične odgovornosti iako do sada nije izvršen konkretan utjecaj na svjedoke. Imajući u vidu sve navedeno, Sud smatra da je zadovoljen standard naveden u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu Neđo Zeljaja (AP 6/08 od 13. maja 2008. godine), odnosno u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, gdje se u vezi sa postojanjem ozbiljnog rizika navodi da „Tužilaštvo jeste primarno dužno dokazati konkretan utjecaj na svjedoke, a tek u izuzetnim okolnostima, pritvor se po ovom osnovu može odrediti i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog utjecaja doći“.
12. Sud BiH je razmatrao i prijedlog odbrane i mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu sa odredbama člana 123. stav 2. i člana 131. stav
1. ZKP, kao i odredbu člana 5. stav 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, Sud smatra da se u ovom trenutku apelantovo prisustvo i onemogućavanje njegovog kontaktiranja sa ranije saslušanim svjedocima, kao i svjedocima čije saslušanje tek treba da uslijedi, i u tom smislu omogućavanje svjedocima da neometano daju izjavu u istražnom postupku može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
13. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 014431 15 Kv 2 od 10. novembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 5. novembra 2015. godine.
14. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da se apelant žalio, jer je Sud propustio da prije određivanja pritvora ispita da li je ispunjen uvjet iz člana 131. stav 1. ZKPBiH, da li se ista svrha može postići blažom mjerom, odnosno mjerama zabrane. U prilog ovoj tvrdnji apelant navodi da je istraga u ovom predmetu započeta još 2004. godine i da su tada i saslušani prvi svjedoci. S obzirom na to da se istraga vodi jedanaest godina, nejasno je zbog kojeg je razloga tužitelju potrebno još 30 dana da sasluša svjedoke koje nije uspio saslušati za jedanaest godina. Pored toga, navodi se da je zaštićeni svjedok saslušan prije devet mjeseci, pa je tužitelj imao to vrijeme na raspolaganju da sasluša i svjedoke na koje je ukazao u svom iskazu zaštićeni svjedok. Apelant je naveo da je tužitelj mogao saslušati sve ove svjedoke i potom, na kraju, saslušati i apelanta, te ne bi bilo potrebe da mu se predlaže mjera pritvora zbog čega apelant smatra da je mjera pritvora kao sredstva osiguranja prisustva i uspješnog vođenja postupka u konkretnom slučaju zloupotrijebljena. Apelant se, također, žalio da sud selektivno određuje mjere pritvora, navodeći slučaj osumnjičenog Đorđa Ristanića. Odbrana smatra da bi se mjerom zabrane sastajanja sa svjedocima i eventualnim saučesnicima spriječila eventualna komunikacija i postigao isti cilj kao i sa mjerom pritvora. U tom kontekstu odbrana se poziva i na praksu u predmetu Suda BiH broj S1 1 K 007949 11 KV2 od 3. septembra 2013. godine u kojem se navodi da postoji zabrana proizvoljnosti kada je u pitanju određivanje mjere pritvora ako se ista svrha može postići i mjerama zabrane, a u tom pravcu u žalbi se citiraju i stavovi koje je u svojim predmetima usvojio Evropski sud. Na kraju, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na fer-suđenje s obzirom na to da je tužitelj Sudu dostavio kovertu čija sadržina nije poznata apelantu i njegovom braniocu, pa se čini da postoji tajni postupak između Suda i Tužiteljstva koji nije propisan odredbama ZKP.
15. Sud BiH je naveo da je vanraspravno vijeće Suda BiH primjenom odredbe člana 306. ZKP, u vezi sa članom 322. istog zakona, razmotrilo žalbene navode, te nakon izvršenog uvida u spis, donijelo odluku zbog sljedećih razloga:
16. Sud smatra da je prvostepeno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenim činjenicama koje ukazuju na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH za određivanje pritvora apelantu. Suprotno navodima odbrane da Sud prilikom odlučivanja o predloženoj mjeri pritvora nije vodio računa o obavezi razmatranja ispunjenosti uvjeta proporcionalnosti, odnosno okolnosti da li se ista svrha može postići blažom mjerom, vanraspravno vijeće Suda smatra da je iz obrazloženja ožalbenog rješenja jasno da je razmatrana i mogućnost određivanja blaže mjere osumnjičenom, ali je utvrđeno da se ista svrha zbog koje je predloženo određivanje pritvora ne bi mogla postići određivanjem mjera zabrane sastajanja sa eventualnim svjedocima i eventualnim saučesnicima. Ovakav zaključak prvostepenog suda je i jasno obrazložen, a razlozi koji su navedeni su konkretne prirode i ogledaju se u činjenici da je osumnjičeni apelant u inkriminiranom periodu bio na komandnoj dužnosti, i to u statusu komandanta bataljona, zbog čega je logičan zaključak da i danas na području Brčkog uživa ugled i autoritet, a koja činjenica se ispravno dovodi u vezu sa činjenicom da živi na području na kojem je i danas nastanjen veliki broj svjedoka kako onih koji su saslušani, tako i onih koje Tužilaštvo planira saslušati kako bi se istraga u ovom predmetu okončala, te sa činjenicom da se istraga u predmetu koji se odnosi na događaje u vezi sa napadom na selo Bukvik odnosi na veći broj osumnjičenih lica koji, također, imaju mjesto prebivališta na ovoj općini, a ova lica su, ujedno, i bivši apelantovi saborci. Vijeće se u potpunosti slaže sa zaključkom prvostepenog rješenja da navedene okolnosti jasno impliciraju da postoji ozbiljan rizik da bi moglo doći do nedozvoljenog utjecaja na svjedoke i eventualne saučesnike, a radi ometanja krivičnog postupka, kao i da zbog svih navedenih okolnosti, ne bi bilo svrsishodno odrediti mjeru zabrane sastajanja sa svjedocima i eventualnim osumnjičenim.
17. Nadalje, vijeće je razmotrilo i žalbene navode kojima se ističe da je u drugim predmetima, koji su, po mišljenju apelantovog branioca, mnogo ozbiljniji, odbijen prijedlog za pritvor i određena mjera zabrane, te smatra da ovi navodi nisu od značaja u konkretnom slučaju s obzirom na to da težina djela koje se stavlja na teret apelantu nije ocijenjena kao jedina okolnost u prilog osnovanosti mjere pritvora, nego je dovedena u vezu sa ostalim okolnostima ovog slučaja, i to prvenstveno u vezi sa ličnim svojstvima apelanta u inkriminiranom periodu, kako je to već obrazloženo.
18. Sud BiH je istakao da, također, nije od značaja ni okolnost da se istraga u predmetu vodi već duži vremenski period, a sve imajući u vidu činjenicu da je istraga u velikom broju predmeta koji se odnose na kršenje međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme sukoba u Bosni i Hercegovini pokrenuta neposredno nakon okončanja sukoba, ali da su, usljed velikog opterećenja brojem predmeta, one bile neaktivne duži vremenski period. Kako je to ispravno konstatirano i u prvostepenom rješenju, apelant je sada suočen sa činjenicom da se protiv njega vodi istraga, kao i sa iskazima svjedoka koji ga terete, što dodatno izaziva ozbiljnu bojazan da bi, imajući u vidu sve navedeno, moglo doći do negativnog utjecaja na dokazni postupak u ovom predmetu. Žalbenim navodima apelantove odbrane da istraga u ovom predmetu traje duži vremenski period i da je tužilac imao vremena da prije saslušanja apelanta sasluša sve svjedoke nije doveden u pitanje zaključak Suda o neophodnosti mjere pritvora, niti je osnovan žalbeni zaključak da je u konkretnom slučaju zloupotrijebljen institut pritvora, odnosno da je pritvor apelantu određen proizvoljno.
19. Na kraju, vijeće ne smatra da je osnovan žalbeni navod da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na odbranu i na fer-suđenje, a s obzirom na to da je Sudu dostavljena koverta sa povjerljivim sadržajem. Naime, uvidom u spis utvrđeno je da se u zatvorenoj koverti nalaze podaci o identitetu svjedoka koje je Tužilaštvo predvidjelo saslušati kako bi okončalo istragu u ovom predmetu, a jasno je da u ovoj fazi postupka ovi podaci ne moraju, niti je nužno da budu poznati odbrani.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi na nije imao pravično suđenje prilikom donošenja osporenog rješenja. S tim u vezi, apelant ističe da Sud BiH nije ispitao mogućnost da li se cilj za uspješno vođenje postupka mogao ostvariti mjerama zabrane iz člana 126. stav 1. tačka c) ZKP. Apelant ističe da se istraga u predmetu vodi već 11 godina, a Tužilaštvo je zatražilo još 30 dana za saslušanje svjedoka. Apelant se poziva na predmet Jablonski protiv Poljske. Također, apelant ističe povredu prava na pravično suđenje zbog činjenice da je Tužilaštvo Sudu na ročištu za određivanje pritvora dostavilo zatvorenu kovertu čiji sadržaj nije poznat apelantu. Apelant navodi kao primjer drugi krivični predmet protiv određenog lica koji apelant kvalificira kao mnogo teži (gdje je lice „odgovorno“ za ubistvo više stotina civila Bošnjaka), a u kojem nije određen pritvor, nego mjere zabrane. Apelant dalje navodi da se legitimni napad na vojni cilj izjednačava sa ubistvima civila Bošnjaka „iz čega se izvodi zaključak da je jedna vojna žrtva u legitimnoj vojnoj akciji važnija od 10 civilnih žrtava Bošnjaka“. Zbog navedenog, apelant ukazuje na diskriminaciju po nacionalnoj osnovi u istraživanju ratnih zločina u predlaganju i određivanju pritvora.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se o svim apelacionim navodima već ranije očitovao u obrazloženju svoje odluke, jer su isti kao i apelantovi navodi iz žalbe protiv prvostepenog rješenja. Sud BiH smatra apelaciju neosnovanom.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 77/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;
[...]
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH od 10. novembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje doneseno je 10. novembra 2015. godine a apelacija je podnesena 14. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b)Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
27. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je ispoštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
28. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije.
29. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
VII. Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stav 1c. ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
33. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima kojima je određen pritvor apelantu povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član
5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
34. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenoga člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li postoje za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
35. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome Ustavni sud ističe da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv vojnih zarobljenika iz člana 172. KZ, kao općem uvjetu za određivanje pritvora i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, odnosno zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i eventualne saučesnike. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje, navodeći da se postupak vodi 11 godina (istraga), te da je Tužilaštvo do sada trebalo saslušati sve svjedoke, kao i da je moglo izreći apelantu mjeru zabrane.
37. Ustavni sud naglašava da se prilikom razmatranja zakonitosti određivanja i produžavanja pritvora apelantima ne treba ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daljnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) rizik od prikrivanja dokaza (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27. juna 1968. godine), b) ozbiljnost prekršaja (vidi presudu u predmetu Kemmache od 27. novembra 1991. godine), c) implicitna opasnost utjecaja na svjedoke (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine), d) opasnost od dosluha (dogovora) (vidi presudu u predmetu B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine), e) rizik od pritiska na svjedoke (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine) i f) očuvanje javnog reda (također, u presudi u predmetu Letellier). Ustavni sud smatra da su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKP.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz pobijanog rješenja kojim je apelantu određen pritvor prema prijedlogu Tužiteljstva BiH proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon podnesenog prijedloga Tužilaštva i održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i tužilac i provedeni drugi dokazi. Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja pobijanih rješenja. U vezi sa određivanjem pritvora apelant nije eksplicitno osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo odnosno opći uvjet za određivanje pritvora (iako je u kontekstu diskriminacije naveo da se radi o „legitimnoj vojnoj akciji na legitimni vojni cilj“), pa u ovom segmentu Ustavni sud neće ni razmatrati opći uvjet. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od apelantovog utjecaja na svjedoke, odnosno saučesnike, što je objasnio kako apelantovom ulogom koju je imao u vrijeme izvršenja krivičnog djela (za koje postoje osnovi sumnje da ga je počinio), kao i poznaničko-prijateljskim vezama u odnosu na potencijalne svjedoke i saučesnike, iznoseći detaljno razloge za takav svoj zaključak. Osim toga, redovni sud jeste razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane apelantu, te je utvrdio da blaža mjera (od mjere pritvora) ne bi bila svrsishodna.
39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. U vezi sa prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b), jer postoje osobite okolnosti koje pokazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH detaljno obrazložio svoj stav navodeći da se istraga u velikom broju predmeta za kršenja međunarodnog prava vode duži vremenski period, ali su one dugo vremena od završetka rata bile neaktivne. Također, prema stavu Suda BiH, apelant je tek sada suočen sa djelima koja mu se stavljaju na teret, odnosno osnovama sumnje, kao i izjavama svjedoka koji ga inkriminiraju. Sud BiH je naveo ulogu koju je apelant imao u ratu, kao i da se još saslušavaju svjedoci, od kojih je jedan tražio mjere zaštite, te da se još traga za eventualnim saosumnjičenim, te prijateljske veze apelanta sa svjedocima i saučesnicima i ugled koji i danas ima. Sve zajedno sa težinom optužbi i načinom izvršenja, kao i zaprijećenom kaznom, prema mišljenju Suda BiH, ukazuje na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant pokušati utjecati na svjedoke iako do sada to nije učinio, ali je zadovoljen standard iz odluke Neđo Zeljaja, „ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog utjecaja doći“. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentirano obrazložio razloge zbog kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, a u takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U smislu svega navedenoga, Sud BiH je zaključio da je nužno u toj fazi postupka osigurati potrebne uvjete za daljnje nesmetano i efikasno provođenje istrage, te smatra da sve navedene okolnosti, u svojoj ukupnosti, opravdavaju određivanje apelantovog pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora, u smislu relevantnih odredaba ZKP, razmotrio i mogućnost primjene drugih mjera, te dao razloge zašto se one ne mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali apelantove tvrdnje da je lišavanje slobode u konkretnom slučaju bilo suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant je naveo povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je diskrimiran u vezi s pravom iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, i to zbog činjenice da je u drugom predmetu (za ubistvo više stotina Bošnjaka) osumnjičenom licu (očigledno nebošnjačke nacionalnosti) izrečena mjera zabrane.
42. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao eksplicitne razloge zašto je u okolnostima apelantovog slučaja zaključio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora zbog razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačka b) ZKP. Pri tome Ustavni sud ističe da sama činjenica da se radi o drugom postupku za očigledno drugačije krivično djelo od djela za koje se apelant sumnjiči - ne ulazeći čak u daljnje okolnosti u vezi sa jednim ili drugim predmetom (koje Ustavnom sudu čak nisu ni poznate) - čini ove predmete bitno različitim, odnosno ne upućuje na istovjetnu ili sličnu situaciju koja se može upoređivati. Ovo zbog toga što je određivanje pritvora u svakom konkretnom slučaju uvjetovano prvenstveno ponašanjem i ličnim svojstvima osumnjičenog, odnosno optuženog lica a što sud prilikom određivanja pritvora ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Stoga je i ovakvo iznošenje povrede diskriminacije po nacionalnoj osnovi prilikom određivanja pritvora, kako apelant to želi prikazati pred Ustavnim sudom, paušalno i nema osnova za njegovo ispitivanje. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na neko drugo lice u drugom predmetu pokazuju u cijelosti kao neosnovani.
43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada odluke o određivanju pritvora sadrže dovoljne, konkretne i jasne razloge za određivanje pritvora u skladu sa općim uvjetom i posebnim uvjetom iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP.
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije u situaciji kada je Sud BiH, nakon ispitivanja okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da postoje razlozi za određivanje pritvora pri čemu okolnost da je Sud BiH u nekom drugom predmetu donio drugačiju odluku ne može voditi zaključku da je apelant diskriminiran.
46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman