Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2355/12 (A. G.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2355/12
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2355/12 rješavajući apelaciju Aljoše Galića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aljoše Galića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 006890 12 Kž 7 od 10. aprila 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 006890 11 K od 28.
novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aljoša Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 22. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006890 12 Kž 7 od 10. aprila 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 006890 11 K od 28. novembra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 2. aprila 2015. godine, Okružni sud 3. aprila 2015. godine, a Vrhovni sud 8. aprila 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 006890 11 K od 28. novembra 2011. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je na osnovu člana 44 stav 1 istog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. aprila 2011. godine.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud proveo brojne dokaze na prijedlog Tužilaštva i odbrane, te da je, na osnovu analize svih izvedenih dokaza, na pouzdan način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme, mjestu i na način kako je navedeno u izreci presude.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da su se apelant i saoptuženi M. R. 19. aprila 2011. godine oko 7.41 časova u Banjaluci, u Ulici Veselina Masleše broj 6, u prostorijama „Komercijalne banke“ a.d. Banjaluka, s još dva NN lica, po prethodnom dogovoru, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, teretnim vozilom marke „VW“ transporter, dovezli pred ulaz u banku na način da su se desna klizna vrata vozila nalazila neposredno ispred ulaza u banku, obučeni u odijela tamne boje i maskirani u predjelu glave tamnim kapama s prorezima za oči, naoružani vatrenim oružjem - automatskim puškama. Jedno lice je ostalo za upravljačem teretnog motornog vozila, a osumnjičeni M. R. i apelant s jednim NN licem utrčali su u unutrašnjost banke, te uz prijetnju upotrebe vatrenog oružja natjerali radnike obezbjeđenja „Wolf security“ D. M. i D. G. da legnu na pod i oduzeli im službeno oružje - pištolje marke „Steyr Mannlicher“, kalibra 9 mm, a ostalim radnicima banke takođe naredili da legnu na pod, pa je osumnjičeni M. R. ušao u suteren banke u kojem se nalazi trezor u kojem je bio trezorista V. J., te je uz prijetnju upotrebe vatrenog oružja sa stola uzeo i stavio u crnu torbu marke „Autentic–flashbag“, koju je ponio sa sobom i u kojoj se nalazila crna torba marke „Lotto“, novac u različitim apoenima i valutama u iznosu od 1.035.230.78 KM. Zatim su napustili prostorije banke i ušli u teretno vozilo, te se udaljili u pravcu Ulice Anke Drakulić, do parking prostora na ulazu u groblje, gdje su iz teretnog vozila uzeli torbu s novcem i dva pištolja koja su oduzeli radnicima obezbjeđenja banke, da bi zatim prešli u putničko vozilo, marke škoda fabia, crne boje, reg. oznaka K- 58-K120, koje su tu prethodno parkirali i koje je osumnjičeni M. R. iznajmio na osnovu ugovora o najmu broj B3I.-357/2011, da bi se apelant sa stvarima koje je uzeo iz teretnog vozila uputio u Ulicu Božidara Adžije broj 2 i u prizemlju kuće, u garaži svog komšije M. D. ostavio crnu torbu s novcem, plavu najlon kesu s bijelim ručkama u kojoj se nalazila odjeća koju su nosili prilikom izvršenja krivičnog djela, dva pištolja koja su oduzeli radnicima obezbjeđenja banke, dijelovi odjeće koju je on nosio i u garaži skinuo sa sebe, pa se udaljio s lica mjesta, da bi nakon toga crna torba u kojoj se nalazio novac bila prebačena u Prijedor gdje su je ovlašćena službena lica CJB Banjauka pronašla u putničkom motornom vozilu, marke ford eskort, te su oni na taj način pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 1.035.230.78 KM.
8. Prilikom odlučivanja o krivičnoj sankciji Okružni sud je imao u vidu sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne, pa je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta imao u vidu njegovu mladost jer ima 23 godine, da nema stalno zaposlenje, a od otežavajućih okolnosti na strani apelanta našao je činjenice da se radi o specijalnom povratniku jer je i ranije osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela i zbog krivičnog djela prikrivanje, te je osuđivan i zbog drugih krivičnih djela, i to zbog krivičnog djela učestvovanje u tuči i teška tjelesna povreda. Sud je imao u vidu količinu kriminalnih radnji jer je krivično djelo počinjeno s tri kvalifikatorne okolnosti, i to: od strane više lica, upotrebom oružja, i to automatskih pušaka kao izuzetno moćnog oružja, a vrijednost oduzetog novca je 1.035.230,78 KM, te da je ovo krivično djelo u porastu na području tog suda. Cijeneći navedene okolnosti, a imajući u vidu stepen krivične odgovornosti optuženih, pobude iz kojih su djelo počinili, jačinu povrede zaštićenog dobra, sve okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, te apelantov raniji život Okružni sud je smatrao da je upravo kazna zatvora u trajanju od šest godina adekvatna kako težini počinjenog krivičnog djela tako i ličnosti počinioca i da će se upravo ovom vrstom i visinom kazne postići svrha kažnjavanja u smislu odredbe člana 28 KZRS.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 006890 12 Kž 7 od 10. aprila 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 K 006890 11 K od 28. novembra 2011. godine, dok je žalba okružnog tužioca uvažena i Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 006890 11 K od 28. novembra 2011. godine preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelant za krivično djelo za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru.
10. Vrhovni sud je ocijenio da su neargumentovane apelantove žalbene tvrdnje da su u postupku počinjene povrede prava na odbranu time što braniocima nije data mogućnost da prisustvuju radnji prepoznavanja lica. Vrhovni sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom kao dokaz apelantove odbrane, između ostalog, izvršen uvid u dopis Centra javne bezbjednosti Banjaluka - Centar kriminalističke policije Banjaluka od 30. juna 2011. godine i u devet zapisnika o prepoznavanjau lica CJB Banjaluka, svi od 22. juna 2011. godine, iz kojih proizlazi da su prepoznavanja vršena u prisustvu okružnog tužioca, policijskih službenika i branilaca optuženih, pa tako i apelantovog branioca, advokata Branka Gudala. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je smatrao da nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu jer je svim radnjama prepoznavanja prisustvovao apelantov branilac. Iz istog razloga Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima-zapisnicima o prepoznavanju lica jer je, suprotno apelantovim navodima, kao što je već ukazano, radnji prepoznavanja prisustvovao apelantov branilac.
11. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode u pogledu pogrešne ocjene dokaza, odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je naveo da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenjeni iskazi u postupku saslušanih svjedoka upravo na način kako propisuju relevantne odredbe ZKP-a i data pravilna ocjena tih iskaza, te da prvostepena presuda ima dovoljno uporišta u izvedenim dokazima, imajući u vidu iskaze svjedoka optužbe, brojne objektivne dokaze, nalaze i mišljenja vještaka, koji su pobrojani i obrazlagani u prvostepenoj presudi.
12. Ispitujući odluku o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da žalba tužioca osnovano ukazuje da je precijenjen zanačaj okolnosti koje je prvostepeni sud smatrao olakšavajućim kada se imaju u vidu visok stepen krivične odgovornosti optuženih, izražen kroz direktni umišljaj, način i težina počinjenog krivičnog djela jer postoje tri kvalifikatorne okolnosti (djelo počinjeno od strane više lica, pri izvršenju upotrijebljeno oružje i vrijednost oduzetog novca prelazi 50.000 KM), okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno (u glavnoj ulici i u vrijeme kada je frekvencija građana velika), jačina povrede zaštićenog dobra manifestovana kroz težinu posljedice, apelantovo ponašanje poslije izvršenog krivičnog djela, te njegovu raniju osuđivanost, što sve ukazuje na takav stepen društvene opasnosti apelantovih radnji, pa je preinačio prvostepenu presudu i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Takođe smatra da je kazna previsoko odmjerena.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud i Okružni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu poštovana apelantova prava koja mu garantuje Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja apelantovih prava koja su u apelaciji navedena.
16. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju takođe istaklo da su apelantovi navodi neosnovani i predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
17. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:
Razbojništvo Član 233.
(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist , kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakve druge izjave.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 K 006890 11 Kž 7 od 10. aprila 2012. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2012. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant oglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Stoga će Ustavni sud preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, Odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
28. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u tome da je sud navodno proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
29. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji je Okružni sud ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, a takvo činjenično utvrđenje i pravno shvatanje potvrdio Vrhovni sud, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
31. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, Odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303- A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (idem).
32. Dovodeći prethodno iznesena stanovišta u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred vijećem Okružnog suda proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim, dajući za svoje stanovište jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.
33. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao da zaključi da je prekršena odredba člana 295 ZKP-a, koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude Okružnog suda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje , niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak i princip „jednakosti oružja“ koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda Dombo B. V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Prema tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda, koju je potvrdio i drugostepeni sud, nije bila proizvoljna.
34. Takođe, Vrhovni sud je dao razloge zbog čega je odbio apelantovu žalbu. Ustavni sud podsjeća na stanovište organa Evropske konvencije da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju da imaju iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje, kao takve, ocijeni nadležni sud. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje da je Vrhovni sud propustio da se osvrne na žalbene navode. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje stanovište dao dovoljna i relevantna obrazloženja. Ustavni sud, u ovom kontekstu, apostrofira svoje stanovište da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje neće te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivično-pravna odgovornost za krivično djelo za koje je oglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već, naprotiv, utvrđena je nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno. Takođe, sudovi su u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge u pogledu dokaza koje su prihvatili i onih koje nisu prihvatili, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
37. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman