Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4660/12 (Holding „Drinatrans“ a.d. Zvornik)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Lišavanje imovine
  • Mirno uživanje imovine
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Nesrazmjerno veliki teret
  • Legitiman cilj
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4660/12

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4660/12, rješavajući apelaciju Holdinga „Drinatrans“ a.d. Zvornik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Holdinga „Drinatrans“ a.d. Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 001962 11 Uvp od 10. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001962 11 U od 10. marta 2011. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbor za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/11-450-1090/10 od 23. decembra 2010. godine i Rješenja Poreske uprave Republike Srpske - Područni centar Zvornik broj 06/1.06/0702/2-453-454/09 od 16. juna 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Holdinga „Drinatrans“ a.d. Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 001962 11 Uvp od 10. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001962 11 U od 10. marta 2011. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbor za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/11-450-1090/10 od 23. decembra 2010. godine i Rješenja Poreske uprave Republike Srpske - Područni centar Zvornik broj 06/1.06/0702/2-453-454/09 od 16. juna 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Holding „Drinatrans“ a.d. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 001962 11 Uvp od 10. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 001962 11 U od 10. marta 2011. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 06.05/11-450-1090/10 od 23. decembra 2010. godine i Rješenja Poreske uprave Republike Srpske - Područni centar Zvornik (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.06/0702/2-453-454/09 od 16. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva finansija zatraženo je 27. jula 2015. godine, a od Poreske uprave 1. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo finansija su u periodu od 6. avgusta do 17. avgusta 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Poreska uprava je 9. decembra 2015. godine dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Poreska uprava je, odlučujući u ponovnom postupku, donijela Rješenje broj 06/1.06/0702/2-453-454/09 od 16. juna 2010. godine, potvrđeno Rješenjem Ministarstva finansija broj 06.05/11-450-1090/10 od 23. decembra 2010. godine, kojim je (tačka 1 izreke rješenja) apelantu odobren povrat-preknjižavanje više uplaćenih sredstava u ukupnom iznosu od 19.927,55 KM sa vrste prihoda 712125 (doprinos za PIO po osnovu duga iz ranijih godina) na vrstu prihoda 715211 (porez na promet usluga) uz oznaku vrste uplate ,,5“ - reprogramirane uplate. Predmetnim rješenjem (tačka 2 izreke) odbačen je kao neblagovremen preostali dio zahtjeva za povrat više uplaćenih sredstava doprinosa za PIO po osnovu uplate duga iz ranijih godina sa vrste prihoda 712125 u ukupnom iznosu od 38.111,09 KM.

6. U obrazloženju prvostepenog rješenja je konstatovano da je apelant 21. septembra 2009. godine podnio zahtjev za povrat više uplaćenih sredstava u ukupnom iznosu od 58.038,64 KM po osnovu doprinosa za PIO na osnovu duga iz ranijih godina sa vrste prihoda 712125. U vezi sa tim, utvrđeno je da je Poreska uprava svojim rješenjem od 23. juna 2005. godine izvršila preknjižavanje doprinosa Fonda PIO sa vrste prihoda 712129 ostalih doprinosa Fonda PIO u ukupnom iznosu od 19.927,55 KM na vrstu prihoda doprinosa Fonda PIO po osnovu duga iz ranijih godina i da je tom prilikom došlo do greške, tako što je pomenuto preknjižavanje preknjiženo u poreskim evidencijama sa oznakom vrste uplate 4 iako je trebalo biti izvršeno sa oznakom vrste uplate 5 - reprogramirane uplate. Konstatovano je da, uslijed toga, navedena uplata – preknjižavanje nije priznata apelantu, pa je apelant taj iznos naknadno uplatio prema sporazumu o reprogramiranju obaveza na koji način je preplatio navedeni iznos, zbog čega je njegovom zahtjevu udovoljeno u tom dijelu. Odbacivanje preostalog dijela apelantovog zahtjeva je obrazloženo navodima da je zahtjev podnesen 21. septembra 2009. godine, a da su obaveze u iznosu od 38.111,09 KM za koje se traži povrat uplaćene do 26. oktobra 2005. godine, shodno čemu je taj zahtjev podnesen po proteku trogodišnjeg prekluzivnog roka propisanog odredbom člana 95 Zakona o Poreskoj upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o Poreskoj upravi).

7. Ministarstvo je u obrazloženju drugostepenog rješenja prihvatilo činjenično utvrđenje i pravne zaključke iz prvostepenog rješenja, konstatujući da je neosnovan apelantov žalbeni navod kojim je ukazao na obavezu Poreske uprave da po službenoj dužnosti iznos preplate automatski odbije od iznosa druge obaveze, zbog toga što je nesporno da je zahtjev za povrat uplaćenih sredstava za koja, prema navodima iz zahtjeva, nema mogućnost preknjižavanja na drugu vrstu prihoda podnio nakon isteka prekluzivnog roka od tri godine.

8. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva finansija, koju je Okružni sud Presudom broj 12 0 U 001962 11 U od 10. marta 2011. godine odbio kao neosnovanu.

9. Razmotrivši tužbu i osporeni akt, Okružni sud je u obrazloženju svoje presude prihvatio kao valjane pravne zaključke Poreske uprave i Ministarstva finansija, te je konstatovao da je Poreska uprava pravilno postupila kada je odbacila kao neblagovremen apelantov zahtjev u dijelu koji se odnosio na iznos od 38.111,09 KM i da je Ministarstvo finansija pravilno postupilo kada je drugostepenim rješenjem odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. U vezi sa tim, između ostalog, ukazao je da je odredbom člana 95 Zakona o Poreskoj upravi propisano da zahtjev za odbijanje od budućih obaveza ili povrat preplaćene obaveze, prema članu 92 ovog zakona, obaveznik mora podnijeti u roku od tri godine od dana uplate obaveze, te je istakao da ovaj rok za podnošenje zahtjeva za povrat preplaćene obaveze ima prekluzivni karakter, tako da se istekom tog roka gubi i pravo zahtijevati povrat preplaćene obaveze.

10. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud Presudom broj 12 0 U 001962 11 Uvp od 10. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovan.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da apelant ne osporava da je zahtjev za povrat više plaćenih sredstava neblagovremen, ali da smatra da je poreski organ bio dužan primijeniti odredbu člana 90 stav 2 Zakona o Poreskoj upravi, obavijestiti ga o postojanju preplate i da će iznos preplate automatski odbiti od buduće poreske obaveze, ili izvršiti povrat u smislu odredaba čl. 91 i 92 istog zakona. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda zakonita i da su za odbijanje tužbe dati valjani razlozi koje prihvata i taj sud. Takođe, ukazao je da je rok iz člana 95 Zakona o Poreskoj upravi prekluzivni - materijalnopravni rok, čijim propuštanjem se gubi i pravo u materijalnom smislu, zbog čega je prvostepeni organ bio ovlašćen i da ga odbije, ali da ne nalazi da je potrebno da reaguje, jer su u ovoj upravnoj stvari posljedice odbijanja i odbacivanja identične. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je Poreska uprava u konkretnom slučaju morala primijeniti odredbu člana 90 stav 2 Zakona o Poreskoj upravi. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je navedenom odredbom propisano da organizaciona jedinica u mjestu registracije poreskog obveznika koji je obavezu preplatio obavještava ga o toj preplati u roku od 20 radnih dana od dana otkrivanja da je preplata izvršena, te da obavještenje sadržava ukupan iznos preplate, iznos preplate koji će se automatski odbiti od buduće obaveze prema članu 91 istog zakona (automatski odbitak) i iznos preplate koji se može odbiti od buduće obaveze ili vratiti obvezniku prema članu 92 Zakona (iznos preplate veći od obaveze). Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da u ovoj upravnoj stvari prvostepeni organ nije postupio suprotno odredbi člana 90 stav 2 Zakona o Poreskoj upravi, jer je za postojanje preplate, ali u formi greške u evidentiranju obaveze po ranije podnijetom zahtjevu i rješenju, saznao tek podnošenjem zahtjeva u predmetnoj upravnoj stvari, kada je pravo na povrat ili uračunavanje u buduću obavezu iznosa od 38.111,09 KM već postalo neblagovremeno. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud je ocijenio da pobijanom presudom nisu ostvareni razlozi iz člana 35 stav 2 Zakona o upravnim sporovima, pa je na osnovu odredbe člana 41 stav 1 istog zakona zahtjev odbio kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke isticao da je nesporno da je njegov zahtjev za povrat više uplaćenih sredstava od 21. septembra 2009. godine neblagovremen i da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 95 Zakona o Poreskoj upravi, odnosno da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da nije moguće izvršiti povrat više uplaćenih sredstava na njegov račun. Međutim, tvrdi da je isticao i to da je kod činjenice da je u konkretnom slučaju nesporno postojala preplata u iznosu od 38.111,09 KM prvostepeni organ bio dužan da primijeni odredbe člana 90 stav 2, čl. 91 i 92 stav 1 Zakona o Poreskoj upravi, nezavisno od toga da li je apelant kao poreski obveznik podnio bilo kakav zahtjev za povrat ili preknjižavanje više uplaćenih sredstava ili ne, te da ga, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, obavijesti da postoji preplata i da iznos preplate automatski odbije od iznosa druge poreske obaveze apelanta kao poreskog obveznika bez potrebe podnošenja bilo kakvog zahtjeva. Takođe, tvrdi da je isticao i da ga Poreska uprava nikada nije obavijestila da postoji preplata, što je bila dužna prema odredbama člana 90 stav 2 Zakona o Poreskoj upravi, te da je za preplatu saznao potpuno slučajno uvidom u sopstvenu evidenciju po proteku roka iz člana 95 Zakona o Poreskoj upravi iako je jedini način da blagovremeno sazna za preplatu bio taj da Poreska uprava primijeni član 90 stav 2 Zakona o Poreskoj upravi. Pored toga, tvrdi da je u predmetnom postupku isticao da su odredbe Zakona o Poreskoj upravi obavezujuće kako za njega, tako i za Poresku upravu, a da primjena člana 95 Zakona o Poreskoj upravo zavisi od prethodne primjene člana 90 stav 2. istog Zakona. Apelant tvrdi da su redovni sudovi, nasuprot svim istaknutim navodima, prihvatili pravno stanovište Poreske uprave kao ispravno, a da nisu dali valjane razloge za svoje odluke i nisu razmotrili njegove navode uslijed čega mu je, kako navodi, bespravno oduzet navedeni novčani iznos, a Poreska uprava se neosnovano obogatila.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud i Okružni sud su se pozvali na razloge date u obrazloženju svojih presuda, smatrajući da su apelacioni navodi neosnovani i da tim presudama nisu povrijeđena prava na čiju povredu je apelant ukazao u apelaciji.

14. Ministarstvo finansija je istaklo da je apelant predmetni zahtjev podnio po isteku prekluzivnog roka iz člana 95 Zakona o Poreskoj upravi i da je neosnovan njegov „žalbeni navod“ kojim ukazuje na obavezu tog organa da po službenoj dužnosti iznos preplate odbije od iznosa druge obaveze. Ministarstvo smatra da apeletova prava nisu povrijeđena aktima koji se osporavaju apelacijom i predložilo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Poreska uprava je navela da je osporeno prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, što, po njenom mišljenju, potvrđuju i presude Okružnog suda i Vrhovnog suda donesene u upravnom sporu protiv osporenog drugostepenog rješenja. Poreska uprava tvrdi da su te presude donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava i da njima nisu povrijeđena prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine na čiju povredu apelant ukazuje. Shodno tome, predložila je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o Poreskoj upravi Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/07, 22/08 i 34/09) u relevantnom dijelu glasi: Poreski odbici i povrati Opšte odredbe Član 90.

(1) Ako nije drugačije propisano poreskim zakonima, iznos uplate obaveze koji prelazi iznos te obaveze će se, zajedno sa dospjelim kamatama, odbiti od buduće obaveze ili vratiti obvezniku u skladu sa odredbama ovog zakona.

(2) Organizaciona jedinica PU u mjestu registracije obveznika koji je preplatio svoju obavezu obavještava to lice o preplati u roku od dvadeset radnih dana od dana otkrivanja da je preplata izvršena. Obavještenje uključuje ukupan iznos preplate, iznos preplate koji će se automatski odbiti od buduće obaveze prema članu 91. ovog zakona i iznos preplate koji se može odbiti od buduće obaveze ili vratiti obvezniku prema članu 92. ovog zakona.

Automatski poreski odbici Član 91.

(1) Iznos preplate će se automatski odbiti do iznosa druge obaveze tog obveznika.

(2) Ako je druga obaveza obveznika veća od iznosa preplate, onda će se preplata koristiti za izmirenje te obaveze na način propisan članom 60. ovog zakona. (3) Iznos preplate koji je automatski odbijen prema stavu 1. ovog člana smatra se plaćenim na dan uplate koja je rezultirala preplatom.

Član 92. stav 1.

(1)Ako je ukupan iznos preplate koja se automatski odbija od druge obaveze veći od te obaveze, obveznik će moći iskoristiti razliku preplate za izmirivanje budućih obaveza ili će primiti nazad razliku preplate.

(2)Ako nije drugačije propisano poreskim zakonima, povrat viška preplate koji obveznik zahtijeva po prethodnom stavu PU će isplatiti u roku od trideset radnih dana od dana prijema takvog zahtjeva.

Zahtjev za poreske odbitke i povrat Član 95.

Zahtjev za odbijanje od buduće obaveze ili povrat preplaćene obaveze prema članu 92. ovog zakona obveznik mora podnijeti u roku od tri godine od dana uplate obaveze.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda.

20. Član 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze plaćanja doprinosa, koje proizilaze iz javnog zakonodavstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3101/12 od 27. oktobra 2015. godine), kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati doprinos, a time i postupak u kojem je tražio povrat uplaćenog doprinosa ne potpadaju pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

22. Iz navedenog proizilazi da član 6 stav 1 Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 U 001962 11 Uvp od 10. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2012. godine a apelacija je podnesena 25. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

27. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant uplatio određeni novčani iznos na ime doprinosa za PIO, čiji je povrat zatražio u postupku iz kog su proizašle osporene odluke, smatrajući da je taj novčani iznos preplatio, odnosno neosnovano uplatio na ime predmetnih obaveza. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, što potpada pod opseg člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).

30. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67 i 68).

31. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji u lišavanju njegove imovine – novčanog iznosa naplaćenog u vidu doprinosa, a čiji je povrat apelant tražio u postupku u kojem su donesene osporene odluke.

32. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora da ispita da li je lišavanje apelanta uživanja prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može da bude slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

33. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A broj 6, stav 5). Ustavni sud napominje da je odredbom člana 95 Zakona o Poreskoj upravi propisano da „[z]ahtjev za odbijanje od buduće obaveze ili povrat preplaćene obaveze prema članu 92 ovog zakona obveznik mora podnijeti u roku od tri godine od dana uplate obaveze“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev Poreskoj upravi upravo tražeći povrat preplaćene obaveze, odnosno povrat više uplaćenih sredstava doprinosa za PIO po osnovu uplate duga iz ranijih godina za koja, prema navodima iz zahtjeva, nema mogućnost preknjižavanja na drugu vrstu prihoda. Dakle, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizilazi da je apelant podnio zahtjev za povrat preplaćene obaveze prema članu 92 Zakona o Poreskoj upravi. Organi uprave i redovni sudovi su utvrdili da je taj zahtjev podnesen po proteku prekluzivnog roka iz citirane odredbe člana 95 Zakona o Poreskoj upravi, a što i apelant ne spori u apelaciji. Imajući u vidu navedno, Ustavni sud konstatuje da odredba člana 95 Zakona o Poreskoj upravi predstavlja relevantan pravni osnov za ograničenje ostvarivanja apelantovih prava u smislu da propisuje rok za podnošenje zahtjeva za povrat preplaćene obaveze, a koji apelant nesumnjivo nije ispoštovao, uslijed čega je i snosio posljedice u vidu gubitka prava na povrat preplaćene obaveze. U skladu sa tim, Ustavni sud ne smatra da je značajan za odlučivanje o ovoj apelaciji navod da Poreska uprava u konkretnom slučaju nije postupila u skladu sa obavezama iz člana 91 Zakona o Poreskoj upravi, odnosno iznos preplate nije automatski odbila do iznosa druge obaveze tog obveznika. Naime, nepostupanje Poreske uprave prema članu 91 Zakona o Poreskoj upravi može eventualno dovesti do odgovornosti ovog organa po nekom drugom pravnom osnovu, ali ne može umanjiti činjenicu da je apelant svoj zahtjev podnio neblagovremeno. Takođe, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj odluci, očitovao na apelantove navode, koje ponavlja i u apelaciji, da je Poreska uprava u konkretnom slučaju morala primijeniti odredbu člana 90 stav 2 Zakona o Poreskoj upravi. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da u predmetnoj upravnoj stvari prvostepeni organ nije postupio suprotno odredbi člana 90 stav 2 Zakona o Poreskoj upravi, jer je za postojanje preplate, ali u formi greške u evidentiranju obaveze po ranije podnesenom zahtjevu i rješenju, saznao tek podnošenjem zahtjeva u predmetnoj upravnoj stvari, kada je pravo na povrat ili uračunavanje u buduću obavezu predmetnog novčanog iznosa već postalo neblagovremeno, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, odnosno članom 95 Zakona o Poreskoj upravi, čija primjena u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud ukazuje i na to da je Zakon o Poreskoj upravi i objavljen u službenom glasilu, dakle, dostupan je građanima, te da na jasan i precizan način reguliše pitanja poreskih odbitaka i povrata, odnosno roka za podnošenje zahtjeva za poreske odbitke i povrat iz čega proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.

34. Takođe, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. Ustavni sud zapaža da odredba člana 95 Zakona o Poreskoj upravi ima cilj uspostavljanje pravne sigurnosti i da je dosljedna primjena ove zakonske odredbe kojom je eksplicitno propisano vrijeme u kojem poreski obveznik može tražiti povrat preplaćene obaveze u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema. Stoga, Ustavni sud smatra da sprečavanje kršenja zakonom propisanih uslova za povrat preplaćene obaveze predstavlja legitiman cilj koji je u javnom interesu i nesumnjivo predstavlja opšti, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad apelantovim pojedinačnim interesom, jer je apelant propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da povrat preplaćene obaveze zatraži u zakonom propisanom roku, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanta stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i redovni sudovi odluke u pogledu apelantovog zahtjeva za povrat preplaćene obaveze donijeli u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o Poreskoj upravi, u javnom interesu i u skladu sa principom „proporcionalnosti“.

37. Na osnovu člana 18 tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4660/12 (Holding „Drinatrans“ a.d. Zvornik) | Sudska praksa | Aktio