Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4737/15 (D. D.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4737/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4737/15, rješavajući apelacije Dragana Dragosavljevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragan Dragosavljević, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 022162 13 Gž od 20. avgusta 2015. godine;

Zaim Bećirović, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 021587 15 Gž 2 od 15. septembra 2015. godine;

Obren Bokić, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 026898 15 Gž 2 od 15. septembra 2015. godine;

Jozefina Belajić i Marija Starčević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 021568 14 Gž od 27. avgusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4737/15 Dragan Dragosavljević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kaoca, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Bosanske Gradiške, podnio je 23. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 022162 13 Gž od 20. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je apelant smetao tužitelja u poslednjem mirnom posjedu, na način da je 2. maja 2011. godine porušio žičanu ogradu tužitelja i postavio novu spornu ogradu (pobliže opisano u izreci rješenja, prema nalazu i skici snimanja vještaka), naloženo je apelantu da uspostavi stanje državine (posjeda) kakvo je bilo u momentu smetanja tako što će porušenu ogradu vratiti u prvobitno stanje, te mu je zabranjeno da tužitelju smeta posjed na isti ili sličan način. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj faktički i mirni posjednik predmetne parcele, kao i dijela zemljišta na kojem je postavljena ograda. Nadalje, utvrđeno je da je apelant rušenjem navedene ograde, preduzeo radnje kojima je onemogućio i ometao normalno vršenje faktičke vlasti na stvari. Također, zaključeno je da apelant nije imao pravo da postavlja ogradu po osnovu rješenja Osnovnog suda u Gradišci od 29. decembra 2010. godine, jer u vrijeme preduzimanja radnje isto nije bilo pravosnažno, što predstavlja čin smetanja posjeda. Najzad, konstatovano je da je nalaz vještaka geodetske struke dostavljen punomoćniku apelanta u roku propisanim odredbom čl. 156. Zakona o parničnom postupku, odnosno da apelant, iako uredno pozvan na ročište za glavnu raspravu, na isto nije pristupio niti je opravdao svoj izostanak, pa su stoga neosnovani prigovori apelanta u vezi sa naprijed navedenim.

2. AP-4989/15 Zaim Bećirović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Malmea, Kraljevina Švedska, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 021587 15 Gž 2 od 15. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi zasmeo apelanta u zadnjem, mirnom i faktičkom posjedu nekretnina (pobliže opisane u izreci rješenja), na način što je 27. juna 2012. godine bez apelantovog odobrenja i znanja uzorao zemlju, postavio međnike i zasadio devet sadnica voćaka, te naloži tuženom da se ubuduće kani ovakvog ili sličnog smetanja posjeda pod prijetnjom izricanja novčane kazne. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao činjenicu poslednjeg stanja državine, niti nastalog smetanja posjeda. Isto tako, zaključeno je da apelant nije dokazao tvrdnju da se čin smetanja dogodio 27. juna 2012. godine, bez obzira što je tužba podnesena u roku propisanim čl. 313. stav 3. Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je, krećući se u granicama postavljenog zahtjeva i činjenica, donio odluku kao u izreci rješenja.

3. AP-4993/15 Obren Bokić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, podnio je 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 026898 15 Gž 2 od 15. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi smetao apelanta u mirnom suposjedu zemljišnih parcela (pobliže opisane u izreci prvostepenog rješenja), da se naloži tuženom da se uzdrži od svakog verbalnog kontakta i fizičkog napada sa apelantom i omogući mu da nesmetano koristi ove zemljišne parcele, da se ubuduće uzdrži od ovakvog i sličnog smetanja, pod prijetnjom izvršenja. U toku postupka je utvrđeno da apelant navedeni pristupni put koristi od 1967. godine, kao i da za njega ne postoji drugi pristupni put. Isto tako je utvrđeno da apelant nije dokazao da je bio u posljednjem mirnom suposjedu prolaza pristupnim putem, iz razloga što mu, kako je apelant naveo, tuženi osporava korišćenje pristupnog puta od 2007. godine. Nadalje je zaključeno da je verbalno smetanje pravno relevantno samo ako je izvršeno ozbiljnom i neposrednom prijetnjom i ukoliko izazove opravdan strah koji bi onemogućio i pokolebao držaoca da se koristi tim pravom, te da prijetnja mora biti uzrok promjene dotadašnjeg faktičkog stanja, a što u konkretnom slučaju apelant nije dokazao. Najzad, zaključeno je da dopis MUP-a RS, CJB Trebinje od 14. februara 2014. godine i nalaz specijaliste neuropsihijatra Doma zdravlja u Trebinju od 10. aprila 2014. godine nisu pružili dovoljno osnova vezano za navode apelanta o težini i karakteru verbalnog smetanja. Dakle, obzirom da apelant tokom postupka nije dokazao da ga je tuženi fizički napao 24. marta 2014. godine, imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

4. AP-5004/15 Jozefina Belajić i Marija Starčević (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Sanskog Mosta, koje zastupa Edina Karagić, advokatica iz Sanskog Mosta, podnijele su 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 021568 14 Gž od 27. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su apelantice smetale tužiteljice u posjedu prava služnosti prolaza prilaznim putem koji prolazi kroz parcele (pobliže opisane u izreci prvostepenog rješenja), kao posljednjeg mirnog i faktičkog posjeda njihovih nekretnina, na način da su u periodu od januara do avgusta mjeseca 2012. godine, pregradile, suzile i zagradile prilazni put postavljajući žičanu ogradu sa metalnim stubovima s lijeve strane puta neposredno uz kuću tužiteljica i cijelom dužinom puta do ulaza (pobliže opisano u skici vještaka geometra, koja je sastavni dio prvostepenog rješenja) i tako onemogućili tužiteljicama da priđu do svojih nekretnina, pa su stoga apelantice dužne ukloniti navedenu žičanu ogradu sa prilaznog puta cijelom njegovom dužinom, kao i da od ulazne željezne kapije tužiteljicama predaju ključ radi nesmetanog korištenja prilaznog puta, te da se ubuduće klone ovakvog ili sličnog smetanja posjeda. U toku postupka je utvrđeno da su tužiteljice stekle posjed prava služnosti prolaza i provoza preko nekretnina apelantica, iz razloga što od 1972. godine prolaze putem (pješice i motornim vozilima) koji ide preko parcela apelantica. Nadalje, utvrđeno je da posjed stvari ne prestaje ukoliko je posjednik privremeno spriječen izvršavati faktičku vlast na stvari, a što je slučaj u konkretnom predmetu, jer tužiteljice od 1995. godine ne žive stalno u svojim kućama i ne koriste se svakodnevno navedenim putem. Također, utvrđeno je da je kapija na ulaznom dijelu puta postavljena 2012. godine, a ne 2009. godine kako su to apelantice tvrdile, iz čega proizilazi da je tužba koju su tužiteljice podnijele 7. septembra 2012. godine blagovremena, odnosno da je podnesena u roku propisanim relevantnim odredbama Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem 4737/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4737/15 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio