Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4055/12 („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo - Podružnica Bihać)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4055/12

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4055/12, rješavajući apelaciju „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo - Podružnica Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo - Podružnica Bihać.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002595 08 Gž od 3. februara 2012. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo - Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002595 08 Gž od 3. februara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Omera Isakovića, tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 3. augusta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-112/05 od 31. jula 2008. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 6.748,40 KM na ime regresa sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove paničnog postupka u određenom novčanom iznosu iznosu (stav 1. izreke), a preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan (stav 2. izreke).

6. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je utvrdio da je tuženi pravosnažnom presudom Općinskog suda u Bihaću osuđen na kaznu zatvora zbog krivičnog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja, dok su oštećeni sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak, koji su i ostvarili u parničnom postupku u kojem je nesporno utvrđena odgovornost tuženog za nastalu štetu. Apelant je obavezan da oštećenima nadoknadi štetu prouzrokovanu krivičnim djelom koje je počinio tuženi. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je tuženi kao štetnik štetu koju je apelant obavezan da naknadi oštećenima prouzrokovao upravljajući u momentu nesreće neosiguranim putničkim motornim vozilom. Također, Općinski sud je utvrdio da je apelant u cijelosti ispunio svoju obavezu prema oštećenima, odnosno postupio po presudama donesenim u tom parničnom postupku tako što je oštećenima isplatio ukupan iznos od 6.748,40 KM.

7. U vezi sa tim, Općinski sud je konstatirao da je u momentu nastanka štete bio na snazi Zakon o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ broj 2/95) u čijem članu 73. je propisano da je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila dužan da sklopi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila nanese trećim licima zbog smrti, tjelesne ozljede, narušenja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Shodno tome, Općnski sud je zaključio da je ova obaveza nesporno važila i za tuženog, a po kojoj on nije postupio. Dalje, ukazao je da je, prema odredbi člana 78. navedenog zakona, društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu oštećenom licu, a nije bilo obavezno na isplatu prema uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, ima pravo regresa prema licu koje je odgovorno za štetu, i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškova. Također, ukazao je da je odredbama člana 82. istog zakona propisano i da oštećeno lice kojem je nanesena šteta upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, a koje će za isplaćeni iznos štete i trošak obrade teretiti Fond za naknadu štete pri Birou za osiguranje. Općinski sud je utvrdio da iz Odluke Upravnog odbora Biroa za osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Biro za osiguranje) broj 04-2894/00 od 30. novembra 2000. godine proizlazi da spomenuti Fond za naknadu štete pri Birou za osiguranje BiH nikad nije osnovan, ali da je Biro za osiguranje navedenom odlukom ovlastio svoje članice, odnosno osiguravajuća društva za naplatu regresnih potraživanja, i to za štete isplaćene od neosiguranih i nepoznatih vozila u periodu od 1. februara 1995. do 1. januara 2000. godine. Također, utvrdio je da iz dopisa Biroa zelene karte u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Biro zelene karte) od 8. decembra 2003. godine proizlazi da je Biro zelene karte pravni sljednik Biroa za osiguranje, a da Fond za naknadu štete, prema Zakonu o osiguranju imovine i lica, nikad nije bio formiran, niti je vršio kakve isplate. Međutim, bez obzira na to što Fond za naknadu štete nikad nije bio formiran, Općinski sud je ocijenio da je osiguravajuće društvo koje isplati štetu uvijek aktivno legitimirano da regresni dug može naplatiti direktno od štetnika, pa tako i apelant od tuženog u predmetnoj pravnoj stvari, i to u smislu odredbe člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, prema samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po bilo kom osnovu odgovorno za štetu, a u vezi sa odredbama čl. 78. i 82. Zakona o osiguranju imovine i lica i Odlukom Biroa za osiguranje broj 04-2894/00 od 30. novembra 2000. godine. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da društvo za osiguranje koje isplati štetu ima pravo regresa prema štetniku ako je vlasnik, odnosno korisnik neosiguranog vozila kojim je štetu prouzrokovao, kao što je to tuženi u konkretnom slučaju. S obzirom na to da je iz dokaza u spisu utvrdio da je apelant oštećenima 7. i 10. jula 2003. godine isplatio ukupan iznos od 6.748,40 KM, što obuhvata glavnicu, kamate i troškove prema navedenim presudama, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude i apelantu dosudio taj iznos na ime njegovog regresnog zahtjeva, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan.

8. Apelant i tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 P 002595 08 Gž od 3. februara 2012. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva (stav 1. izreke prvostepene presude) tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati iznos od 6.748,40 KM na ime regresa sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka, a apelanta je obavezao da isplati tuženom određeni novčani iznos po osnovu troškova parničnog postupka. Kantonalni sud je predmetnom presudom odbacio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na stav 1. izreke te presude, a u odnosu na stav 2. izreke odbio je kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je Općinski sud u predmetnoj pravnoj stvari u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u stavu 1. izreke svoje presude, odnosno da je izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji ima karakter regresnog potraživanja u odnosu na tuženog koji je štetu prouzrokovao upravljajući neosiguranim putničkim motornim vozilom. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 82. st. 2. i 4. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ br. 2/95 do 6/98), društvo za osiguranje za isplaćeni iznos štete u okolnostima koje propisuje navedena odredba tereti Fond za naknadu štete pri Birou za osiguranje, a Biro za osiguranje ima pravo regresa prema licu odgovornom za štetu. Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelantova mogućnost kao osiguravajućeg društva da izvrši naplatu regresnog potraživanja od tuženog ograničena tačkom 1. odluke Biroa za osiguranje od 30. novembra 2000. godine prema kojoj se takav zahtjev mogao ostvariti samo u slučaju da je šteta oštećenim isplaćena u periodu od 1. decembra 1995. godine do 1. januara 2000. godine. S obzirom na to da je u postupku pred Općinskim sudom utvrđeno da je apelant isplatio štetu oštećenim 2003. godine, Kantonalni sud je zaključio da apelant u tom slučaju nema pravo regresnog potraživanja od tuženog kao lica odgovornog za nastalu štetu, niti mu je to po zakonu dozvoljeno, jer apelant kao društvo za osiguranje, prema odredbi člana 82. stav 2. Zakona o osiguranju imovine i lica, za takve štete tereti Fond pri Birou za osiguranje, a koji, prema stavu 4. navedene zakonske odredbe, ima pravo regresa od lica koje je odgovorno za štetu, i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškova. Kantonalni sud je ocijenio da je u konkretnoj situaciji relevantna odredba člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer je štetu prouzrokovao tuženik koji je u momentu nezgode upravljao neosiguranim putničkim motornim vozilom, dakle, čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, i kojom je određeno da Biro za osiguranje ima pravo regresa prema licu odgovornom za štetu. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio da se Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno pozvao na odredbu člana 939. stav 1. ZOO. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog u odnosu na stav 1. izreke prvostepene presude osnovana, zbog čega ju je valjalo uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način bliže naveden u izreci drugostepene presude.

10. Apelantu je presuda Kantonalnog suda uručena 2. marta 2012. godine. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Također, protiv navedene presude apelant je 24. aprila 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je zavedena pod brojem AP 1563/12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1563/12 od 13. juna 2012. godine apelaciju odbacio kao preuranjenu.

11. Nakon toga Vrhovni sud je donio Rješenje broj 20 0 P 020112 12 Rev od 6. septembra 2012. godine kojim je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da, prema odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne drugostepene presude ne prelazi zakonom propisani limit za dopuštenost revizije. Također, ocijenio je da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za odlučivanje o reviziji u smislu člana 237. stav 3. ZPP, zbog čega je primjenom odredbe člana 247. ZPP odlučio kao u izreci odluke

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da je iz odluke Biroa za osiguranje od 30. novembra 2000. godine, koju je, kako smatra, Kantonalni sud djelimično i pogrešno protumačio, te odluke Biroa zelene karte vidljivo da Fond za naknadu štete nikada nije formiran. S obzirom na ovu činjenicu, smatra da mu Kantonalni sud nije mogao, pozivajući se na odredbu člana 82. Zakona o osiguranju, oduzeti pravo na regres isplaćenog novčanog iznosa od štetnika. Apelant tvrdi da to njegovo pravo proizlazi iz navedene odluke Biroa za osiguranje i Biroa zelene karte, te čl. 218, 300. i 939. ZOO u vezi sa čl. 154, 155, 173, 174. i 178. ZOO. Također, ove svoje navode da mu se u konkretnom slučaju trebalo priznati pravo na regres od štetnika temelji na tvrdnji da su Kantonalni sud i drugi kantonalni i općinski sudovi u istim činjeničnim i pravnim okolnostima donosili drugačije odluke. U prilog tome dostavio je, između ostalih, presudu Kantonalnog suda broj 01 0 P 003019 05 Gž od 4. novembra 2010. godine, donesenu u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog Z.H. radi regresa za isplaćenu naknadu štete koju je Z.H. kao štetnik pričinio upravljajući neosiguranim motornim vozilom, a koju je apelant isplatio oštećenoj 19. oktobra 2001. godine.

14. Pored toga, apelant tvrdi da, u slučaju kada bi redovni sudovi prihvatili stav koji zastupa Kantonalni sud u osporenoj odluci i, istovremeno, na osnovu člana 82. Zakona o osiguranju obavezivali osiguravače na isplatu štete od neosiguranih vozila, a odbijali njihove regresne tužbene zahtjeve, oduzimali bi im pravo na regres, jer je poznato da Fond za naknadu štete nikada nije formiran, na koji način bi ih stavili u neravnopravan položaj, jer bi trpjeli ogromnu štetu i istovremeno bi štitili neodgovorna lica koja upravljaju neosiguranim vozilima i samim tim podsticali ih da ne osiguravaju vozila.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je predložio da se apelacioni navodi u odnosu na osporenu presudu tog suda ispitaju, imajući u vidu pravno stanovište dato u njenom obrazloženju.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 73.

Vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila (u daljnjem tekstu: osiguranje od automobilske odgovornosti) nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari.

[...] Član 78.

Ako oštećena osoba istakne odštetni zahtjev neposredno prema društvu za osiguranje, društvo za osiguranje ne može u odgovoru na takav zahtjev isticati prigovore koji bi na osnovu Zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti moglo istaknuti prema osiguranoj osobi zbog nepridržavanja Zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti.

Društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu oštećenoj osobi a nije bilo u obavezi isplate prema ovom zakonu ili uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove.

Član 82.

Oštećena osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.

Društvo za osiguranje iz stava 1. ovog člana za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti Fond za naknadu šteta pri Birou za osiguranje.

[…] Biro za osiguranje ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Izdatak za drugog Član 218.

Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

PRELAZ OSIGURANIKOVIH PRAVA PREMA ODGOVORNOM LICU NA

OSIGURAVAČA (SUBROGACIJA)

Član 939.

(1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu.

[…]

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 1563/12 od 13. juna 2012. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 P 002595 08 Gž od 3. februara 2012. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem broj 20 0 P 020112 12 Rev od 6. septembra 2012. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 P 002595 08 Gž od 3. februara 2012. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantu 2. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2012. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju suština apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosi na to da je Kantonalni sud osporenom presudom pogrešno primijenio materijalno pravo i da je, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao i u konkretnom slučaju, donio potpuno drugačiju odluku u odnosu na svoju raniju praksu. U prilog tome apelant je dostavio Ustavnom sudu kopiju te presude Kantonalnog suda. Iz navedenog proizlazi da apelacioni navodi, prije svega, pokreću pitanje poštivanja garancija ustanovljenih pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na segment pravne sigurnosti.

25. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je Kantonalni sud o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio drugačiju odluku, a kojim se pokreću pitanja pravne sigurnosti u smislu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi, Beian protiv Rumunije (broj 1), aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Princip pravne sigurnosti garantira, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Postojanje suprotnih sudskih odluka može kreirati pravnu nesigurnost i tako umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, a što je nesumnjivo jedan od suštinskih elemenata države zasnovane na vladavini prava. Dalje, ovakva situacija može, ako “nema objektivno i razumno opravdanje”, tj. ako ne slijedi legitimni cilj, ili ako ne postoji “razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži” (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, strana 16, stav 33), uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantirana i tako dovesti i do povrede člana 14. Evropske konvencije (vidi navedeni predmet Beian, st. od 59. do 64).

26. Međutim, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne daju pravo na stabilnu (nepromjenjivu) sudsku praksu (vidi, Evropski sud, Unédic protiv Francuske, aplikacija broj 20153/04, stav 74, od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan efektivnom administriranju pravde, jer propust da se održi dinamičan i evolutivan pristup može dovesti u pitanje ometanje reformi ili poboljšanja (vidi, Evropski sud, Atanasovski protiv “Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije” broj 36815/03, stav 38, 14. januar 2010. godine).

27. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, usvojio stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Dalje, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovaj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, a koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

28. U predmetnom slučaju predmet osporavanja je presuda Kantonalnog suda od 3. februara 2012. godine, kao suda posljednje instance u konkretnom slučaju, protiv koje nema drugih djelotvornih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant smatra da je Kantonalni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donio dvije različite odluke.

29. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 003019 05 Gž od 4. novembra 2010. godine (na koju se apelant poziva i čiju kopiju je dostavio u prilogu apelacije) odbijena kao neosnovana žalba Z.H. (tuženog u tom postupku) i potvrđena je prvostepena presuda Općinskog suda u Bihaću, kojom je Z.H. obavezan apelantu isplatiti određeni novčani iznos na ime regresa. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u obrazloženju navedene presude konstatirao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je Z.H. pravomoćnom presudom proglašen krivim za krivično djelo koje je počinio upravljajući neosiguranim motornim vozilom, pri čemu je prouzrokovao štetu za koju je naknadu isplatio apelant oštećenoj J.M. 19. oktobra 2001. godine. Također, u obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je konstatirao da na dan nastanka pravnog odnosa između stranaka (apelanta i Z.H.), odnosno 19. oktobra 2001. godine, nije egzistirao Fond za naknadu šteta koji bi izmirio štetu apelantu koja je za njega nastala isplatom dosuđene štete oštećenoj J.M. U vezi sa tim, Kantonalni sud je u predmetnoj presudi obrazložio da, u slučaju kada nije donesen propis, niti je formirano tijelo (Fond za naknadu štete) koje je, u skladu sa članom 82. st. 2. i 4. Zakona o osiguranju, bilo obavezno izmiriti apelantu štetu i tako steći pravo na regres prema tuženom Z.H., onda apelant ima, prema općem pravilu iz člana 218. ZOO, pravo da od tuženog Z.H. neposredno traži naknadu štete zbog toga što je umjesto tuženog Z.H., kao štetnika, koji je, prema odredbi člana 154. ZOO, bio dužan štetu namiriti, tu štetu naknadio oštećenoj.

30. Međutim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud presudom od 3. februara 2012. godine, koja je predmet osporavanja apelacijom, uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime regresa. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude ocijenio da je prvostepeni sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje (kada je, između ostalog, utvrdio da je tuženi, koji je osuđen zbog krivičnog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja, kao štetnik počinio štetu oštećenima upravljajući neosiguranim motornim vozilom za koju je apelant isplatio naknadu oštećenim 7. i 10. jula 2003. godine), ali da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev koji ima karakter regresnog potraživanja u odnosu na tuženog. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u vezi sa tim, između ostalog, obrazložio da je u konkretnom slučaju apelantova mogućnost kao osiguravajućeg društva da izvrši naplatu regresnog potraživanja od tuženog ograničena tačkom 1. odluke Biroa za osiguranje od 30. novembra 2000. godine, prema kojoj se takav zahtjev mogao ostvariti samo u slučaju da je šteta oštećenim isplaćena u periodu od 1. decembra 1995. godine do 1. januara 2000. godine, a s obzirom na to da je u postupku pred Općinskim sudom utvrđeno da je apelant isplatio štetu oštećenim 2003. godine, da apelant u tom slučaju nema pravo regresnog potraživanja od tuženog kao lica odgovornog za nastalu štetu, niti mu je to po zakonu dozvoljeno. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da apelant kao društvo za osiguranje, prema odredbi člana 82. stav 2. Zakona o osiguranju imovine i lica, za takve štete tereti Fond pri Birou za osiguranje, a koji, prema stavu 4. navedene zakonske odredbe, ima pravo regresa od lica koje je odgovorno za štetu, i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove, pa je u konkretnoj situaciji relevantna odredba člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer je štetu prouzrokovao tuženik koji je u momentu nezgode upravljao neosiguranim putničkim motornim vozilom, dakle, čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti i kojom je određeno da Biro za osiguranje ima pravo regresa prema licu odgovornom za štetu, zbog čega se Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno pozvao na odredbu člana 939. stav 1. ZOO.

31. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da su se oba parnična postupka u kojima su donesene spomenute presude Kantonalnog suda odnosila na ista činjenična i pravna pitanja. Naime, odnosila su se na pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta kao društva za osiguranje kojim je tražio da mu tuženi u tim postupcima (tuženi i Z.H), kao štetnici koji su štetu prouzrokovali neosiguranim motornim vozilima, isplate određene novčane iznose na ime nakade te štete, a koje je već isplatio oštećenim nakon 1. januara 2000. godine, odnosno određene novčane iznose na ime regresa od tuženog i Z.H. Također, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni sudovi u tim postupcima donijeli odluke kojima su obavezali tužene (tuženog i Z.H.) da apelantu isplate određene novčane iznose na ime regresa, a koje su bile predmet razmatranja po žalbama pred istim Kantonalnim sudom. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prvo donio presudu od 4. novembra 2010. godine kojom je potvrdio prvostepenu presudu donesenu u tom postupku, uz obrazloženje da, u slučaju kada nije donesen propis, niti je formirano tijelo (Fond za naknadu štete) koje je, u skladu sa članom 82. st. 2. i 4. Zakona o osiguranju, bilo obavezno izmiriti apelantu štetu i tako steći pravo na regres prema tuženom Z.H., onda apelant ima, prema općem pravilu iz člana 218. ZOO, pravo da od tuženog Z.H. neposredno traži naknadu štete zbog toga što je umjesto tuženog Z.H., kao štetnika, koji je prema odredbi člana 154. ZOO bio dužan štetu namiriti, tu štetu naknadio oštećenoj. Međutim, nešto više od godinu dana nakon toga, odnosno 3. februara 2012. godine, isti Kantonalni sud je u predmetu istog apelanta donio suprotnu odluku, odnosno osporenu presudu kojom je usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime regresa, smatrajući da apelant, shodno odredbi člana 82. Zakona o osiguranju, ne može tražiti naknadu štete od tuženog kao štetnika. Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, a ni u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge zašto je promijenio svoj raniji stav. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, iako je u svojoj ranijoj odluci kao ključnu činjenicu zbog koje je zaključio da apelant ima pravo da neposredno traži naknadu štete od Z.H., kao štetnika, ocijenio činjenicu da nije formirano tijelo (Fond za naknadu štete) koje je, u skladu sa članom 82. st. 2. i 4. Zakona o osiguranju, bilo obavezno izmiriti apelantu štetu i tako steći pravo na regres prema tuženom Z.H., Kantonalni sud se u obrazloženju osporene odluke uopće nije osvrnuo na tu činjenicu iako je ta činjenica utvrđena i u prvostepenoj presudi koju je taj sud preinačio osporenom odlukom.

32. Prema stanovištu Evropskog suda, koje podržava Ustavni sud, određene razlike u tumačenju i primjeni prava predstavljaju neodvojivu osobinu svakog sudskog sistema koji je zasnovan na mreži sudećih i žalbenih sudova koji imaju nadležnost na određenom području. Međutim, kada protivrječna tumačenja proizlaze iz iste nadležnosti suda koji predstavlja i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju i uključuju nekonzistentne odluke po zahtjevima više lica koja se nalaze u identičnoj situaciji, rezultat će biti stvaranje kontinuirane nesigurnosti, što kao posljedicu ima umanjenje povjerenja u pravosuđe, a koje čini jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi, Evropski sud, Vinčić i drugi protiv Srbije, presuda od 2. marta 2010. godine, stav 56). Zatim, uloga višeg suda u državi članici je upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi, Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45, Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ], broj 24846/94 I 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII).

33. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda, u okviru apelacione nadležnosti, jeste da preispita da li takva situacija kao posljedicu može imati povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, već citirane Beina protiv Rumunije, st. 40. i 64, Vusić protiv Hrvatske, stav 45, Vinčić i drugi protiv Srbije, stav 56).

34. Dovodeći u vezu navedene principe sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, kao sud posljednje instance za odlučivanje u apelantovom slučaju, protiv čije odluke nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzimajući drugačiji stav u konkretnom slučaju koji je činjenično i pravno isti kao i raniji apelantov slučaj pred istim sudom, bez bilo kakvog obrazloženja i iznošenja razloga za to, stvorio nesigurnost, te povrijedio princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. S obzirom na zaključke u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati i apelantove navode o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje, kao i prava na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance u konkretnom slučaju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze proturječne odluke, pri čemu su izostali razlozi i obrazloženje iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4055/12 („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio