Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4659/12 (K. B.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4659/12
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4659/12, rješavajući apelaciju Koviljke Bukejlović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), i (2) i člana 62 stav (1) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Koviljke Bukejlović.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 006412 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Koviljki Bukejlović u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Koviljka Bukejlović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja, koju zastupa Biljana Brkić, advokat iz Doboja, podnijela je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 006412 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 006412 10 Gž od 27. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 006412 05 P od 5. novembra 2010. godine. Apelantkinja smatra da joj je, zbog dužine parničnog postupka, povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja zaštićen pravom na pravično suđenje.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Opštine Doboj, koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo, sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 22. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 20. oktobra 2015. godine zatraženo da dostavi na uvid spis predmeta.
3. Vrhovni sud je 30. septembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 2. oktobra 2015. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju. Osnovni sud je spis predmeta dostavio 26. oktobra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 6. avgusta 2002. godine podnijela sudu tužbu protiv tužene JODP „Željeznice RS“ - PO Doboj (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Dobojinvesta“ a. d. Doboj (u daljnjem tekstu: trećetuženi) kojom je tražila da joj se po osnovu uništenog i porušenog jednosobnog stana u Doboju, površine 40 m2, dodijeli drugi odgovarajući stan ili isplati protivvrijednost stana u iznosu od 40.000,00 KM. Apelantkinja je u tužbi navela da je bila nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu u Doboju, u Ulici vojvode Mišića, površine 40m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da je zgrada bila svojina drugotuženog, te da je 22. jula 1994. godine srušen stambeni objekat, a apelantkinja je privremeno bila smještena u napuštenoj imovini. Apelantkinja se, kako navodi, u više navrata obraćala drugotuženom da joj obezbijedi drugi stan, ali ni do danas to nije učinjeno.
6. U predmetnom postupku Osnovni sud je održao šest ročišta.
7. Apelantkinja je 17. marta 2003. godine precizirala tužbeni zahtjev.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj P-536/02 od 19. marta 2003. godine je utvrđeno da se tužba u odnosu na trećetuženog smatra povučenom.
9. Glavna rasprava je održana 10. oktobra 2004. godine.
10. Presudom Osnovnog suda broj P.536/02 od 9. novembra 2004. godine, koju je donijela sudija S.P. kao pojedinac, usvojen je tužbeni zahtjev, te su obavezani tužena i drugotuženi da apelantkinji solidarno na ime porušenog jednosobnog stana dodijele drugi jednosoban stan, površine 40 m2, na području grada Doboja ili, u protivnom, da joj isplate iznos od 45.594,00 KM za kupovinu stana koji se gradi u Vidovdanskoj ulici broj 43 u Doboju.
11. Tužena je podnijela žalbu 19. novembra, a drugotuženi 7. decembra 2004. godine.
12. Presudom Okružnog suda broj Gž-24/05 od 13. juna 2005. godine žalba drugotuženog je uvažena, pobijana presuda u odnosu na drugotuženog je preinačena i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog. Stavom II iste presude je uvažena žalba tužene, pobijana presuda u odnosu na tuženu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
13. U ponovnom postupku Osnovni sud je u konkretnom predmetu održao ukupno 16 ročišta.
14. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 006412 05 P od 5. novembra 2010. godine tužena je obavezana da apelantkinji obezbijedi na području užeg dijela grada Doboja jednosoban stan, površine 40 m2, koji zadovoljava minimalne uslove za stanovanje, a u skladu sa propisima Opštine Doboj, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obrazlažući navedenu odluku, Osnovni sud se pozvao na član 52 Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 18/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 31/99, u daljnjem tekstu: ZSO), kojim je propisano da ugovor o korišćenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj se stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, ili je zgrada eksproprisana u svrhu rušenja, i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljenje iz stanova, zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost po život. Prema stavu 2 ovog člana, tada se nosiocu stanarskog prava ne daje otkaz ugovora o korišćenju stana, a korisnici stana mogu da se isele na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ, obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučaju eksproprijacije, pošto im obezbijedi odgovarajući stan. Nadalje, navodi se da, prema odredbi člana 203 stav 1 Zakona o prostornom uređenju („Službeni glasnik SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90 i 14/91), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja organa tužene o rušenju zgrade u kojoj se nalazio i apelantkinjin sporni stan, opštinski organ uprave, nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica, rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugih objekata za koje se utvrdi da, zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda ili većih oštećenja, ne može dalje da služi svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte ili saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno sprovesti, odnosno obezbijediti pri rušenju dijela građevine i drugih objekata. Stavom 2 ovog člana propisano je da se rušenje ne može izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u takvoj građevini ne obezbijedi drugi stan, koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona koji uređuje stambene odnose.
15. Dovodeći u vezu citirane zakonske norme sa izvedenim dokazima, Osnovni sud navodi da je predmetna zgrada, odnosno stan na kome je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava, porušena na osnovu rješenja organa tužene. Iz rješenja tužene kojim je naloženo rušenje objekta Direkcije za željeznički saobraćaj, kao vlasnika zgrade u kojoj se nalazio sporni stan, proizilazi da je zgrada bila oštećena, da je bila u dotrajalom i ruševnom stanju i da se kao takva nije mogla koristiti, što je i sud prihvatio kao utvrđeno. Kako navodi Osnovni sud, u momentu rušenja predmetne zgrade, odnosno stana, apelantkinja nije bila u stanu, jer je, zbog ratnih dejstava, izbjegla u selo Bušletić, gdje je imala vikendicu, a u zgradi nije bilo ni drugih stanara s obzirom na ratna dejstva, tako da bez obzira na to što je u momentu rušenja stan bio prazan, tužena nije mogla izvršiti rušenje predmetne zgrade, kao i stana, a da prethodno ne obezbijedi nosiocima stanarskog prava drugi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja, a što proizilazi iz odredbe člana 52 stav 1 ZSO i odredbe člana 203 stav 1 Zakona o prostornom uređenju, koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa među parničnim strankama. Osnovni sud nije prihvatio navode tužene da je zgrada porušena u ratnim dejstvima, jer iz dokaza u spisu ne proizilazi takvo činjenično utvrđenje, nego je ona porušena na osnovu odluke organa Opštine Doboj, koji su prilikom donošenja rješenja, kao pravni osnov za to, primijenili član 209 Zakona o prostornom uređenju. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da smatra da nema osnova za primjenu čl. 55 i 56 Zakona o privatizaciji državnih stanova s obzirom na to da predmetni stan nije uništen zbog ratnih dejstava.
16. Ocjenjujući sprovedene dokaze, Osnovni sud je ustanovio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev osnovan, da je tužena obavezna da apelantkinji obezbijedi drugi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja, a imajući u vidu da je apelantkinja tokom postupka povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu novčane protivvrijednosti stana, kako bi tim novcem bio kupljen stan iste kvadrature, u tom pravcu sud nije mogao raspraviti ni utvrditi kolika je bila vrijednost apelantkinjinog stana u vrijeme njegovog rušenja. I, konačno, Osnovni sud je usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev, polazeći od odredbi člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kojim je zagarantovano poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz navedenu Evropsku konvenciju. Naime, apelantkinji pripada pravo na stan, jer ona do danas nije riješila svoje stambeno pitanje.
17. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 006412 10 Gž od 27. decembra 2010. godine, donesenom u vijeću u kojem je kao sudija učestvovala S.P., žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen.
18. Kako navodi Okružni sud, polazeći od nesporne činjenice da je Rješenjem tužene broj 05/3-362-2/94 od 20. jula 1994. godine urbanističko-građevinski inspektor po službenoj dužnosti naložio rušenje objekta-stambene zgrade u kojoj se nalazio i apelantkinjin stan, a imajući u vidu da je apelantkinja kao parnična stranka izjavila da u momentu rušenja predmetne zgrade nije bila u stanu, odnosno da je živjela u selu Bušletić, gdje ima vikendicu (navodno zbog ratnih dejstava), to tužena i nema obavezu da apelantkinji obezbijedi jednosoban stan, površine 40 m2, koji zadovoljava minimalne uslove za stanovanje, budući da apelantkinja kao nosilac stanarskog prava nije stanovala u zgradi u vrijeme kada je ona srušena.
19. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 52 ZSO kojim je propisano da stanarsko pravo, odnosno ugovor o korišćenju stana prestaje kad se zgrada u kojoj se stan nalazi mora rušiti na osnovu odluke nadležnog organa, ili kad se stanari moraju iseliti, jer stan ne zadovoljava higijenske uslove, odnosno predstavlja opasnost po život stanara. Navedeno je da apelantkinji ugovor o korišćenju stana prestaje na osnovu navedenog propisa s obzirom na to da ZSO nije propisao obavezu tužene da nosiocu stanarskog prava na srušenom stanu obezbijedi stanarsko pravo na drugom odgovarajućem stanu, što jasno proizilazi iz stava 2 člana 52 navedenog zakona. Tim stavom je propisano da se korisnici stana koji treba rušiti mogu iseliti tek nakon što im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ obezbijedi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja. U konkretnom slučaju apelantkinja je napustila stan prije donošenja rješenja o rušenju zgrade, tj. nije bila korisnik stana u vrijeme rušenja, slijedom čega nije ni postojala obaveza stambenog organa tužene da joj prije rušenja zgrade obezbijedi smještaj u drugom stanu. Kako navodi Okružni sud, osim navedenog, izreka prvostepene presude kojom je obavezana tužena da apelantkinji obezbijedi jednosoban stan, površine 40 m2, na području užeg dijela grada Doboja je neizvršiva, jer nije tačno određena i individualizovana stvar koju treba da obezbijedi tužena apelantkinji (nije označena ulica i kućni broj zgrade u kojoj se stan nalazi).
20. Kako je zaključio Okružni sud, žalbom tužene se pravilno ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prestanku prava usljed propasti stvari (stana), tj. prestanak postojanja objekta povlači za sobom i prestanak samog subjektivnog prava kako prava svojine iz člana 47 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 6/80, 36/90 i ”Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03), tako i stanarskog prava (član 52 stav 1 Zakona o stambenim odnosima), a propast stvari treba shvatiti u smislu prestanka njenog postojanja (kao u konkretnom slučaju). Prema iznesenom, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe člana 52 ZSO i član 203 tada važećeg Zakona o uređenju prostora, pa je na osnovu člana 229 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07,49/09) žalbu tužene uvažio kao osnovanu, prvostepenu presudu preinačio i konačno uređeni tužbeni zahtjev apelantkinje odbio kao neosnovan.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 006412 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine apelantkinjina revizija je odbijena.
22. Vrhovni sud je utvrdio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Dalje je navedeno da je, prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi, apelantkinja bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, u vrijeme donošenja rješenja o rušenju 20. jula 1994. godine, te u vrijeme kada je zgrada srušena, apelantkinja nije bila korisnik predmetnog stana, jer je sa porodicom živjela u selu Bušetlić (prema iskazu svjedoka B.B., koji je apelantkinjin suprug, ona je u pomenuto selo otišla početkom 1994. godine). Slijedom te činjenice, po mišljenju Vrhovnog suda a kako je to zaključio i Okružni sud, tužena nije imala obavezu da apelantkinji obezbijedi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja.
23. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, samo u situaciji kada korisnik stanuje u stanu koji se, usljed dotrajalosti, ruši na osnovu rješenja nadležnog organa uprave zainteresovano lice, odnosno stambeni organ dužan mu je obezbijediti drugi stan. Pri tome ZSO nije propisao obavezu da se nosiocu stanarskog prava na srušenom stanu obezbijedi sticanje stanarskog prava na drugom odgovarajućem stanu, već obavezu da mu se obezbijedi „stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja“. Kako odredbama tog zakona nije definisan pojam „stana koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja“, ispunjenje te obaveze u svakom konkretnom slučaju ocijenilo bi se u skladu sa propisima Skupštine opštine.
24. Pošto, dakle, u konkretnom slučaju tužena nije obavezna da apelantkinji obezbijedi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja, Vrhovni sud navodi da su neosnovani revizioni navodi da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe člana 52 ZSO i člana 203 Zakona o prostornom uređenju. Takođe, Vrhovni sud smatra da je neosnovano i pozivanje apelantkinje na odluku Okružnog suda broj 118-0-Rev-06-000 197 od 25. avgusta 2008. godine, jer je u toj parnici, u odnosu na predmetnu parnicu, utvrđeno drugačije činjenično stanje. Isto tako, Vrhovni sud ocjenjuje da se revizionim navodima neosnovano ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka, tako što se ističe da je sudija S.P., koja je kao član vijeća učestvovala u donošenju pobijane presude, učestvovala i u donošenju prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud navodi da je sudija S.P. u predmetnoj parnici donijela prvostepenu Presudu broj P- 5367/02 od 9. novembra 2004. godine, koja je u odnosu na tuženu ukinuta Presudom drugostepenog suda broj GŽ- 24/05 od 13. juna 2005. godine. Pošto ona nije učestvovala u donošenju prvostepene Presude broj 85 0 P 006412 05 P (koja je prethodila pobijanoj presudi), to, prema odredbi člana 357 stav 1 tačka 4 ZPP, nije bilo smetnji da kao član vijeća učestvuje u postupku po žalbi protiv te presude. Proizilazi da pobijana presuda ne sadrži nedostatke na koje se ukazuje u reviziji, a pošto ona ne sadrži ni nedostatke na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, revizija tužene je odbijena primjenom odredbe člana 248 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelantkinja navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Apelantkinja navodi da osporenim presudama sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, niti je pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 52 ZSO, kao i člana 203 Zakona o prostornom uređenju. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, jer je nesporno da je apelantkinja nosilac stanarskog prava, što je utvrđeno potvrdom od 30. jula 2002. godine. Takođe je nesporno da je apelantkinja imala prijavljenu adresu na predmetnom stanu i da joj je taj stan bio dom u smislu člana 8 Evropske konvencije, te da je u vrijeme rušenja objekta, koje je izvršeno u vrijeme ratnih dejstava, zbog stalnih granatiranja, apelantkinja povremeno odlazila na selo radi bezbjednosti, ali da su sudovi pogrešno zaključili da apelantkinja nije živjela u predmetnom stanu prije rušenja.
27. Nadalje, apelantkinja navodi da je u drugostepenom postupku učestvovala sudija S.P., koja je ranije vodila isti predmet pred Osnovnim sudom, gdje je iskazala drugi stav u odnosu na osporene odluke. Na tu činjenicu je ukazano i u reviziji, ali Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelantkinje, jer pomenuti sudija je učestvovao u prvostepenom postupku, tj. donio je presudu 9. novembra 2004. godine koja je ukinuta. Apelantkinja zaključuje da joj je iz navedenih razloga povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je to u suprotnosti sa člana 227 stav 1 tačka 4 i člana 357 ZPP.
28. Apelantkinja navodi da postoje i različite sudske odluke u potpuno identičnim okolnostima. Naime, u istoj zgradi je bio korisnik stana Đ.B. kome je obezbijeđeno pravo na stan Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 005669 11 Gž a Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 005669 11 Rev je usvojen njegov zahtjev za obezbjeđenje stana. U donošenju te presude Vrhovnog suda učestvovala je kao sudija izvjestilac B.T., te član vijeća V.D., dvojica istih sudija je učestvovalo i u donošenju osporene presude. Osim toga, apelantkinja navodi da se postupak u ovoj pravnoj stvari vodi od 2002. godine, što je neopravdano dugo s obzirom na to da se ne radi o pretjerano složenoj pravnoj stvari.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke. Istovremeno, Vrhovni sud je naveo da kod donošenja navedene odluke nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, povrede prava na imovinu i prava na poštivanje privatnog i porodičnog života u smislu čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je pobijana presuda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (od prvostepenog suda) donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba ZSO i Zakona o prostornom uređenju, pa predlaže da se apelacija izjavljena protiv označene presude ovog suda odbije.
30. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih utvrđenja i pravnog zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantkinje, a zbog razloga iscrpno izloženih u obrazloženju presude Okružnog suda, te smatra da presudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz čl. 6 i 8 Evropske konvencije, niti iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Uz dostavu spisa predmeta, Osnovni sud se izjasnio i o apelaciji, navodeći da je omogućio pravično suđenje apelantkinji, što je vidljivo iz samih raspravnih zapisnika i sprovedenih dokaza, te ne stoje apelantkinjini navodi da je njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije povrijeđeno. Apelantkinja je aktivno učestvovala u postupku posredstvom punomoćnika, te joj je bilo omogućeno da predlaži i izvodi dokaze za koje je smatrala da će dokazati da osnovanost tužbenog zahtjeva postoji. Osnovni sud je naveo da ne postoji ni povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer tokom postupka nije bilo povreda ni materijalnih ni procesnih propisa prilikom donošenja odluka na apelantkinjinu štetu. Naime, prvostepeni sud je donio presudu uz poštivanje navedenih zakonskih propisa i zauzeo ispravan pravni stav.
V. Relevantni propisi
32. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 18/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 52. st. 1. i 2.
Ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj se stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprisana u svrhu rušenja i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljenje iz stanova zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji oposnost po život.
U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz ugovora o korištenju stana, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, tek pošto im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ, obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučaju eksproprijacije pošto im obezbijedi odgovarajući stan.
33. U Zakonu o prostornom uređenju („Službeni glasnik SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90 i 14/91) relevantne odredbe glase:
Član 203. st. 1. i 2.
Opštinski organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno provesti odnosno obezbijediti pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta.
Rušenje iz prethodnog stava ne može se izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u građevini određenoj za rušenje ne obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi. […]
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez oduglovačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 357. stav 1. tač. 4. i 5.
Sudija ne može suditi:
(4)ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;
(5)ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 006412 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 29. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [.....]
40. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv, jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantkinjinom pravu na dodjelu zamjenskog stana, što predstavlja njeno građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa aspekta nepristrasnosti suda s obzirom na to da je u postupku povodom žalbe učestvovao isti sudija kao i u donošenju presude Osnovnog suda, kao i da apelantkinja smatra da u osporenim odlukama nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, niti je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantkinja ukazuje na različitu praksu Okružnog i Vrhovnog suda u potpuno identičnim okolnostima.
42. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, smatra neophodnim razmotriti apelantkinjine navode u vezi sa pristrasnošću suda. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je postojanje procedure za obezbjeđivanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje takvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost obezbijedi eliminisanjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
43. U konkretnom slučaju pravila u vezi sa izuzećem sudija konstituisana su u članu 357 ZPP, dakle, relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristrasnost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa, dakle, ni Ustavnog suda, nije da ispituje ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu, ili na koji način su uticala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, Serija A broj 255, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07).
44. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Takođe, postojanje nepristrasnosti ocjenjuje se i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (op. cit., Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).
45. Apelantkinja u konkretnom slučaju nije dovela u pitanje subjektivnu nepristrasnost sudije S.P. tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelantkinja je osporila pristrasnost sudije prema objektivnom principu, jer je isti sudija prvo kao sudija pojedinac donio presudu kojom je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantkinje, ali je povodom žalbe tužene ta presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku imenovani sudija je kao član sudskog vijeća učestvovao u postupku povodom žalbe u kojem je osporenom presudom Okružnog suda žalba tužene uvažena i prvostepena presuda, koja je donesena u ponovnom postupku, preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. Apelantkinjina revizija izjavljena protiv ove presude u kojoj je, između ostalog, ukazivala i na povredu odredbi člana 357 ZPP kojim je regulisano izuzeće sudija je odbijena kao neosnovana.
46. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost.
47. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantkinjino stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo sprovesti već se mora i vidjeti da se ona sprovodi (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Takođe, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stanovišta Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, Serija A broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
48. Ustavni sud navodi da je u predmetu broj AP 2107/ 12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2107/12 od 24. aprila 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 33) već razmatrao sličnu pravnu situaciju u kojoj je isti sudija učestvovao u dvije faze postupka - prvobitno vođenom i ponovljenom postupku (u tom predmetu je navedeni sudija kao predsjednik vijeća učestvovao u donošenju presude Okružnog suda, koja je ukinuta presudom Vrhovnog suda, nakon čega je Okružni sud u ponovnom postupku donio presudu koja je odlukom Vrhovnog suda, u čijem je vijeću kao predsjednik učestvovao isti sudija, preinačena na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata). U vezi sa odgovorom Vrhovnog suda, uz pozivanje na odredbu člana 357 stav 1 tačka 5 ZPP, da nije bilo uslova za izuzeće navedenog sudije, Ustavni sud je istakao da se „u smislu već navedenih stanovišta Evropskog suda, direktno bavila odlučnim pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta, i prilikom donošenja presude Okružnog suda 23. oktobra 2007. godine, kao i prilikom odlučivanja o reviziji protiv drugostepene odluke u ponovljenom postupku“.
49. U navedenoj odluci je dalje istaknuto (tačka 34): „Ustavni sud primjećuje da su u članu 357 ZPP predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4 navedenog člana (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke) propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristrasnosti tog suda. Isto se odnosi na sada važeću odredbu prema kojoj sudija ne može suditi ako je donio odluku koja se osporava. Ustavni sud smatra da se odredbe člana 357 ZPP ne mogu razumjeti tako da se odnose na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka, odnosno ne može se tumačiti isključivo kao odluka koja se neposredno osporava. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju člana 357 ZPP, kojim je predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije zbog razloga koji su, prema opštim mjerilima, toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristrasnost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće po sili zakona.“ Ustavni sud je, dalje, istakao da „smatra da je činjenica da je isti sudija u istom predmetu učestvovao u postupku povodom žalbe i u postupku povodom revizije u ponovljenom postupku, pri čemu su u ta dva postupka donesene odbijajuće odluke za apelante, stvorila situaciju koja može podstaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristrasnosti suda i dovesti u pitanje princip nepristrasnosti suda iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije“.
50. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o sličnom postupku u kojem je o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, iako je odredbom člana 357 stav 4 ZPP eksplicitno regulisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, meritorno odlučivao isti sudija u dvije faze postupka. Time se imenovani sudija, u smislu stava iz citirane odluke Ustavnog suda, „direktno bavila odlučnim pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta“. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je činjenica da je isti sudija u istom predmetu učestvovao u prvostepenom postupku i povodom žalbe u ponovljenom postupku stvorila situaciju koja, u smislu navedenih stavova, može podstaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristrasnosti suda i dovesti u pitanje princip nepristrasnosti suda iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu zaključke u konkretnom predmetu, kao i stanovište Ustavnog suda koji je iskazao povodom razmatranja identičnog pravnog pitanja, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantkinjino pravo da joj sudi nepristrasan sud, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
51. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe 19. juna 2002. godine, te da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 85 0 P 006412 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine iz čega proizilazi da je predmetni postupak trajao više od 10 godina i tri mjeseca, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda. Analiza razumnosti trajanja postupka
53. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelantkinjinog tužbenog zahtjeva radi dodjele na korišćenje stana, pa s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u pogledu imovine koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, zatim, dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
54. Analizirajući dužinu trajanja postupka od 19. juna 2002. godine i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da se predmet pred Osnovnim sudom nalazio dva puta, da je taj sud prvostepenu odluku donio 9. novembra 2004. godine, a da je u ponovnom postupku Osnovni sud presudu donio 5. novembra 2010. godine, da je Okružni sud odluke o žalbi donosio u okviru razumnog roka odlučivanja, te da je Vrhovni sud reviziju donio nakon jedne godine i deset mjeseci od podnošenja revizije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud ukinuo presudu prvostepenog suda u odnosu na tuženu i vratio je na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stanovište Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
55. Iz dokumentacije spisa i predmetne apelacije proizilazi da je pred Osnovnim sudom, iako je nesporno sud preduzimao određene aktivnosti u smislu saslušanja svjedoka, kao i druge dokazne i procesne radnje, postupak u ovoj prvostepenoj fazi u dva navrata trajao ukupno sedam godina, što uz evidentno angažovanje apelantkinje predstavlja pretjerano dug vremenski period trajanja postupka i ukazuje na to da je sud propustio da djelotvorno kontroliše predmetni postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Uljar i dr. protiv Hrvatske, presuda od 8. marta 2007. godine, tačka 37). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud u relativno primjerenom vremenskom periodu donijeli svoje odluke. Međutim, ta okolnost ne utiče na zaključak da je predmetni parnični postupak, posmatran u cjelini, trajao više od deset godina, te da njegova dužina ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
56. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
57. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelantkinja tražila zbog neodlučivanja o njezinom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, s obzirom na to da se predmetni postupak u smislu relevantnih odredbi ZSO smatra hitnim, trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu da navedeni postupak traje nešto više od 10 godina, apelantkinji je određena naknada u visini od 3.000,00 KM, koju joj je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
58. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristrasnosti suda, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer je isti sudija učestvovao pred prvostepenim sudom i u žalbenom postupku u kojem je ukinuta prvostepena presuda i apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen.
60. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak po apelantkinjinoj tužbi radi dodjele zamjenskog stana trajao 10 godina, koji je u najvećem dijelu trajao pred Osnovnim sudom, koji nije ponudio nikakve razumne i opravdane argumente iz kojih bi proizilazile objektivne okolnosti koje su uticale na ovako dugo trajanje postupka.
61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman