Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2307/15 (M. Š.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Mjera obezbjeđenja
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2307/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP 2307/15, rješavajući apelaciju Mirjane Šakota na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Šakota podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 010348 15 Kv 14 od 5. marta 2015. godine i broj S1 2 K 010348 15 Krn 21 od 16. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Šakota (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 12. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 010348 15 Kv 14 od 5. marta 2015. godine i br. S1 2 K 010348 15 Krn 21 od 16. februara 2015. godine.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 15 Krn 21 od 16. februara 2015. godine apelantici je ukinuta mjera zabrane izrečene rješenjem Suda BiH br. S 1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. oktobra 2014. godine i to: 1. Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKPBiH i 2. Mjera obaveznog javljanja državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, te je naloženo vraćanje apelantici privremeno oduzetih pasoša i drugih isprava, ukidanje zabrane izdavanja novih putnih isprava, ukidanje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice. Istim rješenjem utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane prema apelantici kao osumnjičenoj izrečene Rješenjem Suda BiH br. S1 2 K 010348 13 Krn od 2. oktobra 2014. godine i to: 1. Zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službene dužnosti iz člana 126.a stav 1. tačka a) ZKPBiH, na način da se apelantici kao osumnjičenoj zabranjuje obavljanje svih službenih dužnosti ili radnji u pravnom licu „KORA FIN“ d.o.o. Široki Brijeg, 2. Zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, na način da se apelantici kao osumnjičenoj zabranjuje posjećivanje sjedišta pravnog lica „Lijanović“ d.o.o. Široki Brijeg, Visoka Glavica bb, Široki Brijeg, 3. Zabrana sastajanja sa određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, na način da se apelantici kao osumnjičenoj zabranjuje sastajanje sa ostalim osumnjičenim (u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni) u ovom predmetu i to sa Mladenom Ivankovićem – Lijanovićem, Venkom Ivanković, Miroslavom Čolak, Stipom Ivanković – Lijan i Alijom Ćurić i sa svjedocima koji se imaju saslušati u ovom predmetu.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pred Sudom BiH u toku krivični postupak protiv apelantice i ostalih osumnjičenih, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom Neplaćanja poreza iz člana
211. KZBiH, Poreske utaje iz člana 210. KZBiH i Pranja novca iz člana 209. KZBiH. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. oktobra 2014. godine, apelantici kao osumnjičenoj je ukinuta mjera pritvora i istovremeno su joj određene mjere zabrane i to; mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKPBiH, zabrana posjećivanja određenih mjesta iz člana 126 a. stav 1. tačka b) ZKPBiH, mjera zabrane sastajanja sa određenim osobama iz člana 126 a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, obaveza povremenog javljanja državnom organu iz člana 126 a. stav 1. tačka d) ZKPBiH i mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti iz člana 126 a. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U toku postupka redovne kontrole izrečenih mjera zabrane u skladu sa članom 126. stav 6. ZKPBiH, Sud BiH je apelantici i ostalim osumnjičenim izmjenio mjeru zabrane obaveznog javljanja državnom organu iz člana 126 a. stav 1. tačka d) ZKPBiH, na način da je propisana obaveza da se nadležnoj policijskoj stanici javljaju svakog drugog ponedeljka u mjesecu. Kako je u međuvremeu Ustavni sud BiH donio Odluku broj AP-4309/14 od 18. decembra 2014. godine, kojom je djelimično usvojio apelacije apelantice i ostalih osumnjičenih i utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i stava 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka a) i c) ZKPBiH, branitelj apelantice je ukazao na nepostojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila predmetna krivična djela, da je imenovana u cijelosti ispoštovala izrečene mjere zabrane, koje nisu ni na koji način uticale na uspješno vođenje predmetnog krivičnog postupka, a posebno da apelantica svojim ponašanjem nije iskazala namjeru bjekstva ili da na drugi način postane nedostupna organima gonjenje. U vezi s tim branitelj apelantice se također pozvao na odluku Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP-4309/14 od 18. decembra 2014. godine, kojom je utvrđeno da je u odnosu na apelanticu i ostale osumnjičene prilikom određivaja mjere pritvora iz posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH povrijeđeno njihovo pravo zagarantovano Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je u konačnici predlažio ukidanje svih postojećih mjera zabrane prema apelantici kao osumnjičenoj. Sud BiH je pri tome imajući u vidu odluku Ustavnog suda BiH broj AP-4309/14 od 18. decembra 2014. godine odlučio kao u izreci rješenja iz razloga, što je u pogledu postojanja osnovane sumnje za počinjena krivična djela za koje se apelantica i ostali osumnjičeni terete, ukazao da je do sada već obrazložio postojanje osnovane sumnje rješenjem o određivanju pritvora i produženju mjere pritvora, koje odluke su bile predmet preispitivanja drugostepenog vijeća i utvrdio da iz stanja spisa predmeta proizilazi da nije došlo do nastupanja okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari, odnosno dovele u pitanje postojanje osnovane sumnje. Dalje, Sud BiH je ukazao da je Odlukom Ustavnog Suda BiH broj AP-4309/14 od 18. decembra 2014. godine, Ustavni sud prilikom obrazlaganja postojanja opasnosti od bjekstva kao pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH zaključio, da je Sud BiH općenito i paušalno zaključio da postoji opasnost od bjekstva apelantice i ostalih osumnjičenih, bez bilo kakve konkretizacije razloga, zbog čega je našao da postoji povreda iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c. i stava 3. Evropske konvencije. Prema tome postupajući prema citiranoj odluci Ustavnog suda BiH, Sud BiH je apelantici i ostalim osumnjičenim ukinuo mjeru zabrane koja je istim bila određena kao mjera obezbjeđenja prisustva trajanju predmetog postupka, našavši da egizistiranje iste više nije osnovano. Također, Sud BiH je podsjetio da je i Ustavni sud BiH također ukazao, da su odluke tog suda argumentirano obrazložene o dijelu koluzijske opasnosti u pogledu razloga iz kojih proizilazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelantica i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike i ometanje prikupljanja materijalnih dokaza, te je tom kontekstu zaključio da je u odnosu na apelanticu i ostale osumnjičene i dalje neophodno održati na snazi mjere zabrane sastajanja, kako i međusobnog tako i sa poznatim svjedocima, posebno u situaciji kada Tužiteljstvo i dalje provodi istragu. Prema tome, Sud BiH je zaključio da je nužno spriječiti da apelantica i ostali osumnjičeni prije nego što izjave svjedoka budu osigurane, stupe u kontakt sa tim licima na način da utiču na njihovu volju u davanju izjave, a sve u cilju isključenja ili umanjenja svoje krivične odgovornosti, stoga nalazi opravdanim da i dalje ostaje na snazi mjera zabrane sastajanja apelantice i ostalih osumnjičenih sa svjedocima, posebno cijeneći veliki broj svjedoka koji su i dalje zaposleni u firmi „Lijanović“ d.o.o. Široki Brijeg. Također nalazi, da se mjerom zabrane posjećivanja svih službenih prostorija tog pravog lica, dodatno obezbjeđuje zabrana kontakta i uticaja na svjedoke i saosumnjičene. Dalje, smatra opravdanim i neophodnim i dalje održati na snazi, mjeru zabrane obavljanja poslovnih aktivnosti i službenih radnji u pravnim osobama u odnosu na apelanticu i ostale osumnjičene, kao i potrebu daljnjeg trajanja mjera koje osiguravaju opasnost od ponavljanja krivičnog djela (član 132. stav 1. tačka c. ZKPBiH), i da je u vezi s tim potrebno napomenuti da bi ukidanjem mjera zabrane obavljanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti u odnosu na apelanticu i ostala osumnjičena lica bilo dovedeno u pitanje provođenje mjera zabrane kojima se želi spriječiti uticaj na daljnji tok istrage u smislu člana 132. stav 1. tačka b. ZKPBiH. Dakle iz navedenih razloga Sud BiH je primjenom citiranih zakonskih odredaba, posebno imajući u vidu odluku Ustavnog suda BiH od 18. decembra 2014. godine odlučio kao u izreci rješenja.
4. Žalbeni navodi apelantice protiv navedenoga rješenja su odbijeni kao neosnovni Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 15 Kv 14 od 5. marta 2015. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da branitelj apelantice pored osporavanja osnovane sumnje protiv apelantice, smatra neosnovanim razloge Sud BiH za produženje mjere zabrane iz člana 126a. stav 1. tačka a) ZKPBiH, kojom se apelantici zabranjuje obavljanje svih službenih dužnosti ili radnji u pravnom licu „KORA FIN“ d.o.o. Široki Brijeg, koja mjera kaka navodi evidentno derivira iz ranije donesenih odluka tog suda. Nakon što je razmotrio žalbene navode apelantice Suda BiH je odlučio kao u izreci rješenja, ocjenivši da prvostepeno rješenje sadrži sasvim jasne razloge i argumente za daljnje egzistiranje mjere zabrane u odnosu na apelanticu i to, mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama iz člana 126a. stav 1., tačka
c) ZKPBiH, zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 126a. stav 1., tačka a) ZKPBiH, te zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126a. stav 1., tačka b). Sud BiH je također odbio kao neosnovane žalbene navode branitelja apelantice da osporena rješenja ne sadrže eksplicitnu ocjenu osnovane sumnje apelantice, zaključivši da je rješenjem o određivanju pritvora od 12. decembra 2014. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH, osnovana sumnja apelantice jasno i argumentirao obrazložena, da je postojanje osnovane sumnje quaestio facti i ono je u ovom predmetu već utvrđeno primjenom načela slobodne ocjene dokaza, odnosno da je ovakav stav po ocjeni Suda BiH već decidno zauzet u navedenim rješenjima, tako da bi pa bi daljnja analiza dokaza i činjenica na kojima se temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje apelantice bila suvišna. Osim toga je zaključio da i dalje postoji opasnost da bi apelantica zajedno sa ostalim osumnjičenim mogla ometati krivični postupak, uticajem na druge saosumnjičene, odnosno na potencijalne svjedoke, putem dobro organizovane i komunikacijski povezane mreže osoba putem kojih bi imenovana zajedno sa ostalim osumnjičenim lako mogla stupiti u kontakt, da bi se na taj način mogli dogovarati i usklađivati svoje odbrane i ometati predmetni krivični postupak. Naime, smatra da u ovom trenutku egzistira realna opasnost, da će osumnjičeni, svjesni postojanja istrage koja se protiv njih vodi, nastojati da stupe u kontakt sa svjedocima koji do sada nisu saslušani, a koji imaju neposredna saznanja o predmetnim krivičnim djelima i organizovanom lancu lica koja su učestvovala u istim, vršeći uticaj na iste u pravcu izmjene njihovih iskaza, koja opasnost se do sada uspješno otklanjala primjenom mjere zabrane sastajanja sa određenim licima, iz čega jasno proizilazi da je, mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 126 a. stav 1., tačka a) ZKPBiH i dalje neophodna. Dalje, Sud BiH je odbio kao neosnovane navode odbrane apelantice da ne postoje opradani razlozi da prema apelantici i dalje egzistira mjera poduzimanja određenih službenih dužnosti ili radnji u pravnom licu „KORA FIN“ d.o.o. Široki Brijeg, smatrajući da je pobijano rješenje u tom dijelu zasnovano na jasnim i valjanim razlozima cijeneći prirodu krivičnih djela koje se apelantici stavlja na teret, odnosno da se osnovano sumnja da je inkriminisane radnje poduzimala u svojstvu direktora i računovođe navedenog pravnog lica, i da je stoga dalje trajanje ove mjere zabrane je po ocjeni Suda BiH i dalje sasvim osnovano, budući da je pravno lice čiji je ona zakonski zastupnik pružalo knjigovodstvene usluge pravnim licima koji su predmetom istrage, na koji način je apelantica omogućila sticanje protupravne imovinske koristi za sebe. Dakle, primjenom ove mjere zabrane apelantici onemogućava vršenje nedozvoljenog uticaja na dalji tog krivičnog postupka. Slijedom navedenog Sud BiH je zaključio da žalba apelantice nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, zbog čega je postupajući prema odredbi člana 321. stav 2., 3. ZKPBiH odlučio kao u izreci rješenja. Apelacioni navodi
5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava obrazlaže na način, da Sud BiH osporenim rješenjima nije iznio jasne i konkretne razloge u pogledu osnovane sumnje da je počinila predmetna krivična djela, kao i razloge u pogledu određene mjere zabrane iz člana 126 a. stav 1., tačka a) ZKPBiH (zabrana obavljanja poslovnih aktivnosti ili službene dužnosti). Naime, ističe da joj se spočitava, da je pravno lice čiji je ona zakonski zastupnik pružalo knjigovodstvene usluge pravnim licima koji su predmetom istrage, te na koji način je omogućila sticanje protupravne imovinske koristi za sebe. U vezi s tim apelantica tvrdi, da uvidom u rad društva „KORA FIN“ nesporno proizilazi, da nije nikad ni prekršajno, ni krivično odgovarala za bilo koju grešku ili propust u radu, na koje činjenice se kako navodi Sud BiH nije osvrnuo ni u prvostepenom ni u drugostepenom rješenju, zbog čega tvrdi da su osporena rješenja nezakonita. Dalje, apelantica navodi i povredu prava na pravično suđenje i to pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu ovog prava vidi u činjenici da je Sud BiH i unatoč odsutnosti razloga u pogledu osnovane sumnje da je počinila predmetna krivična djela u rješenju od 12. septembra 2014. godine, na strani 21. Pasus IV, naveo: …nego i sami osumnjičeni (Šakota i Galić) ali i ostali osimjičeni koji su u dogovoru i po uputama organizatora, obavljali kriminalne aktivnosti“, čime joj je povrijeđeno pravo na „pretpostavku nevinosti“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su apelantici osporenim rješenjima izrečene mjere zabrane: poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 126.a stav 1. tačka a) ZKPFBiH, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPFBiH, zatim zabrana sastajanja sa određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP FBiH, u vezi sa kojim mjerama se apelantica poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) u tački 32. (navedena odluka odnosila se na istu apelanticu), analizirao navode apelantice o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije u pogledu izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, iz člana 126. ZKP FBiH. U tom kontekstu Ustavni sud nalazi da je posebno ukazao, da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja, dok član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud je dalje istakao da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini i da u principu, da ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koje je javna vlast preduzela prema pojedincu. Dakle, u oba slučaja se radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode od ograničenja slobode koji se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere preduzete prema pojedincu.
9. Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom, određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje lica u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. Međutim, Evropski sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o lišenju slobode a ne ograničenju prava slobode kretanja jer je aplikant bio pod stalnim nadzorom, pri čemu mu je bio zabranjen izlaz od 22:00 sata. Također, aplikant nije mogao da koristi telefon, niti pak da održava bilo kakve socijalne, uključujući i porodične kontakte. Najzad, rok od 16 mjeseci bio je jedan od glavnih indikatora da se radilo o mjeri lišenja slobode. U pogledu vremenskog kriterija, kao što proizlazi iz slučaja Guzzardi, vremenski faktor je odlučujući za ocjenu da li se in casu radi o lišenju slobode ili pak ograničenju prava slobode kretanja. Međutim, u odnosu na kratkotrajna hapšenja koja vrši policija (policijski pritvor od 48 sati, prinudno dovođenje svjedoka, prinudni tjelesni pregled lica, zadržavanje lica radi identifikacije), Evropski sud je smatrao da se i takvi slučajevi, s obzirom na intenzitet i svrhu mjere, smatraju lišenjem slobode. U odnosu na poseban pravni položaj lica Ustavni sud zapaža da se član 5. Evropske konvencije ne primjenjuje na lica koja su već osuđena na kaznu zatvora i kojima je po tom osnovu već oduzeta sloboda. Ali svako daljnje ograničenje već oduzetog prava na slobodu Evropski sud može da kontrolira u okviru poštovanja prava iz člana 3. Evropske konvencije.
10. Dakle, dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantici izrečene osporenim rješenjima u konkretno predmetu, kojim se apelantici zabranjuje poduzimanje određenih poslovnih aktivnosti ili službene dužnosti, posjećivanja određenih mjesta ili područja i sastajanje sa određenim osobama, na način da joj se kao osumnjičenoj zabranjuje obavljanje svih službenih dužnosti ili radnji u pravnom licu „KORA FIN“ d.o.o. Široki Brijeg, posjećivanje sjedišta pravnog lica „Lijanović“ d.o.o. Široki Brijeg, Visoka Glavica bb, Široki Brijeg i zabrana sastajanja sa ostalim osumnjičenim u ovom predmetu i svjedocima koji se imaju saslušati, Ustavni sud nalazi da navedene mjere zabrane po svom sadržaju i posljedicama koje iz istih proizilaze, ne sadrže uvjete u smislu da bi se mogle ispitati u okviru garancija člana 5. Evropske konvencije.
11. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da apelantica nema »opravdan zahtjev« da se poziva na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zbog čega njene navode smatra,očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. Apelantica u apelaciji također navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu ovog prava vidi u činjenici da je sud i, unatoč odsutnosti razloga u pogledu osnovane sumnje da je počinila predmetna krivična djela koja su joj stavljena na teret, u rješenju od 12. septembra 2014. godine, u navodima na strani 21. Pasus IV, naveo: …nego i sami osumnjičeni (Šakota i Galić) ali i ostali osumjičeni koji su u dogovoru i po uputama organizatora, obavljali kriminalne aktivnosti“, čime joj je povrijeđeno pravo na „pretpostavku nevinosti“.
13. Ustavni sud zapaža da je tačna tvrdnja apelantice da postoji navedena konstatacija u rješenju od 12. septembra 2014. godine. Međutim, Ustavni sud, također zapaža da je sud u navedenom rješenjem obrazlagao osnovanu sumnju da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret, kao preduslov za određivanje pritvora. Naime, sud nije nigdje naveo bilo kakvu tvrdnju odnosno zaključak o krivici apelantice a da prije iste nije postojala odrednica „osumnjičena“ i „osnovana sumnja da je ....“. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se navedene tvrdnje nalaze u kontekstu obrazlaganja postojanja osnovane sumnje a ne krivice apelantice. Zbog toga Ustavni sud navode apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra, očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava naslobodu ličnosti i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman