Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3064/15 (I. B.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3064/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine u predmetu broj AP-3064/15, rješavajući zahtjev Idriza Begića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Idriza Begića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Idriz Begić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 15. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-02-321-14/2015 od 14. maja 2015. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTV za tužioce (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04-02-321-14/2015 od 18. februara 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije VSTV za tužioce (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-02-1809-

36/2014 od 7. novembra 2015. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže izvršenje disciplinske mjere smanjenje plaće za iznos od 50% na period od jedne (1) godine izrečene navedenim odlukama.

2. Ured disciplinskoj VSTV (u daljem tekstu: Ured DT) je 19. maja 2014. godine pred Prvostepenom komisijom protiv apelanta, tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: KT USK) podnio disciplinsku tužbu i zahtjev za privremeno udaljenje od vršenja dužnosti tužioca, broj: UDT-196/14 zbog disciplinskih prekršaja iz člana 57. tačka 8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti, tačka 9. neopravdano kašnjenje u provođenju radnji u vezi s vršenjem dužnosti tužitelja ili bilo kakvo ponovljeno nepoštivanje dužnosti tužitelja i tačka 22. ponašanje u sudu ili tužiteljstvu i izvan suda ili tužiteljstva koje šteti ugledu tužiteljske funkcije, Zakona o VSTV-u BiH. Navodi se da Ured DT predložio utvrđivanje disciplinske odgovornosti apelanta za počinjene disciplinske prekršaje, te izricanje disciplinske mjere u skladu sa članom 58. stav 1. tačka (f) Zakona o VSTV-u razrješenje od dužnosti. Ured DT je u tužbi postavio i zahtjev za privremeno udaljenje apelanta od vršenja dužnosti tužitelja KT USK na temelju člana 77. tač. (a), (b) i (c) kao i zahtjev za isključenje javnosti na osnovu člana 68. tačka (b) Zakona o VSTV-u BiH.

3. Odlukom Prvostepene komisije broj 04-02-1809-36/2014 od 7. novembra 2014. godine apelant je proglašen odgovornim, da je na način preciziran u odluci pod tačkama II/1, počinio disciplinski prekršaj iz člana 57. točka 22. Zakona o VSTV. Istovremeno je dio disciplinske tužbe u dijelu tačke 1.odbijen. Nadalje je apelant proglašen odgovornim da je na način opisan u tačkama II/2 i II/3 izreke odluke počinio disciplinski prekršaj iz člana 57. toč. 8. i 9. Zakona o VSTV s tim da je disciplinska tužba, također. odbijena u dijelu tačke II/3 odbijena. Apelantu je izrečena disciplinska mjera smanjenja plaća za iznos od 30% na period od jedne (1) godine zbog toga što je utvrđeno da je počinio navedene disciplinske prekršaje. U obrazloženju odluke je detaljno opisan sam tok disciplinskog postupka koji je obuhvatio pripremno ročište od 17. juna 2014. godine na kojem je Prvostepena komisija prihvatila sve dokazne prijedloge. Na ročištima za glavnu raspravu održanim 14. jula, 3. oktobra i 7. novembra 2014. godine provedeni su dokazi Ureda DT saslušanjem sedam svjedoka. Izvedenim dokazima pod tačkom II/1. disciplinske tužbe, Prvostepena komisija je nesporno utvrdila da se apelant 13. februara 2014. godine u periodu od 8.30. do 8.55. sati, iako je znao da je kod KT USK u tijeku istraga u predmetu broj T01 0 KT 0015422 96, zbog krivičnog djela ubistva generala Vlade Šantića, te da su u toku istražne radnje ekshumacije na lokalitetu „Grabež“, a radi pronalaska posmrtnih ostataka generala Šantića, a u kojem postupku istrage apelant i Mirsad Kurtović imaju status svjedoka, nakon što je prethodno sa Kurtović Mirsadom 15. marta 2013. godine više puta ostvario komunikaciju mobilnim telefonom putem SMS poruka i sastao sa istim u svom uredu u prostorijama KT USK-a. Vezano za tačku II/2 disciplinske tužbe Prvostepena komisija je cijeneći sve izvedene materijalne dokaze i iskaze dvoje saslušanih svjedoka utvrdila da je u periodu od 22. septembra 2006. godine, kada je sa predmetom broj T01 0 KTN 0007806 97 zadužen apelant pa do 25. jula 2012. godine, kada je predmet odlukom Federalnog tužilaštva dodijeljen Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo, radi daljeg postupanja, apelant „krajnje neefikasno“ postupao u navedenom predmetu. U pogledu tačke II/3. disciplinske tužbe Prvostepena komisija je iz izvedenih dokaza utvrdila da je apelant u periodu od 2006. godine do 13. septembra 2012. godine kada je bio zadužen predmetom broj T01 0 KT 0001777 05, a koji predmet je prethodno 8. februara 2005. godine od strane Republike Hrvatske dostavljen pravosudnim tijelima BiH na odluku o preuzimanju krivičnog gonjenja zbog krivičnog djela „silovanje u pokušaju“ iz člana 79. stav 1. KZ RH u vezi člana 17. OKZ RH izvršenog 1992. godine, krivično gonjenje je od strane Bosne i Hercegovine odlukom apelanta preuzeto tek 20. septembra 2011. godine. Odlučujući o vrsti disciplinske mjere koju će izreći apelantu za počinjene disciplinske prekršaje, Prvostepena komisija je postupala u skladu sa odredbom člana 58. Zakona o VSTV-u BiH i člana 59. ovog zakona rukovodeći se principom proporcionalnosti, imajući prije toga u vidu broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti, okolnosti pod kojima je prekršaj učinjen, dosadašnji rad i ponašanje apelanta i sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere.

4. Odlukom Drugostepene komisije broj 04-02-321-8/2015 od 18. februara 2015. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana a djelimično je uvažena žalba Ureda DT i odluka Prvostepene komisije od 7. novembra 2014. godine, preinačena u pogledu disciplinske odgovornosti i izrečene disciplinske mjere, na način da je apelant oglašen odgovornim za radnje opisane tačkom 1. odluke u cjelosti (da je apelant sa Kurtović Mirsadom razgovarao o istražnim radnjama ekshumacije na lokalitetu „Grabež“ u vezi krivičnog djela ubistva generala Vlade Šantića), dok je u pogledu radnji opisanih u tačkama 2. i 3. odluke (vezanih za postupanje u dva precizirana predmeta) i u pogledu pravne kvalifikacije disciplinskih prekršaja odluka Prvostepene komisije ostaje neizmijenjena, pa je apelantu za navedene prekršaje izrečena disciplinska mjera Smanjenje plaće za iznos od 50% na period od jedne godine.

5. Kako se navodi u obrazloženju drugostepene odluke pred Drugostepenom komisijom je 13. februara 2015. godine održana je rasprava na kojoj je proveden dokaz ponovnim saslušanjem svjedoka Kurtović Mirsada, te uvid i čitanje Naredbe o obustavi istrage Kantonalnog tužilaštva Kantona 10 Livno, broj T10 0 KT 0004594 14 od 5. novembra 2014. godine. Nakon provođenja navedenih dokaza Drugostepena komisija je utvrdila da je prvostepena odluka u pogledu činjeničnog opisa pod tačkom 1., kojim je utvrđena disciplinska odgovornost apelanta, zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju te da je na isto pravilno primjenjeno materijalno pravo kada su radnje apelanta okvalifikovane kao disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTV-u BiH. Međutim, kako se dalje navodi, pogrešan je zaključak Prvostepene komisije u odbijajućem dijelu tačke 1. pobijane odluke. Ovo iz razloga što je za disciplinsku odgovornost apelanta za tačku 1. disciplinske tužbe bez značaja činjenica ko je prvi inicirao predmetni sastanak, iako je iz materijalnih dokaza, a kako je to pravilno utvrdila i Prvostepena komisija, komunikaciju putem poruka prvi počeo svjedok Kurtović Mirsad. U konkretnom slučaju, bitan je sadržaj predmetnog sastanka, te je upravo na tu okolnost Drugostepena komisija ponovo saslušala svjedoka Kurtović Mirsada. Zbog navedenog, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana, a djelimično uvažena žalba Ureda disciplinskog tužioca i Odluka prvostepene disciplinske komisije broj 04-02-1809-36/2014 od 7. novembra 2014. godine preinačena u pogledu disciplinske odgovornosti i izrečene disciplinske mjere na način da se apelant oglašava odgovornim za radnje opisane pod tačkom 1. odluke u cjelosti,. Pri tom je navedeno da je Prvostepena komisija prilikom odlučivanja o disciplinskoj odgovornosti apelanta pogrešno ocijenila iskaz pomenutog svjedoka kao nepouzdan stavljajući težište na činjenicu ko je prvi inicirao predmetnisastanak, a ne na odlučnu činjenicu šta je bio sadržaj predmetnog razgovara. Cijeneći žalbeni prigovor apelanta u dijelu tačke 2. odluke, da iz razloga ekonomičnosti postupka nije na navedene okolnosti izvodio dokaze u svoju korist, Drugostepena komisija je isti odbila kao neosnovan obzirom da je svaka strana dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i da podnese isprave ili predloži svjedoke na koje se poziva za dokaz svojih navoda. Obzirom da je apelant kao stranka u postupku slobodno disponirao sa svojim dokaznim prijedlozima i da nije na navedene okolnosti predložio izvođenje nijednog dokaza u svoju korist pravilan je, po ocjeni ove Drugostepene komisije, zaključak Prvostepene komisije kada je apelanta oglasila odgovornim za tačku 2. disciplinske tužbe u cijelosti. Takođe, navedeno je da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta u odbijajućem dijelu tačke 3. odluke obzirom da je Prvostepena komisija samo izvršila uvid u predmetni spis i konstatovala da zastara krivičnog gonjenja u konkretnom predmetu nastupa 8. decembra 2022. godine. Dalje je navedeno da apelant pogrešno smatra da se Prvostepena komisija upuštala u ispitivanje zakonitosti i pravilnosti tužilačke odluke, ista je samo konstatovala da zastara još nije nastupila, te obzirom da jeu pitanju tužilačka odluka (Naredba) ista se u skladu sa internim pravilima tužilaštva može mijenjati i postupak se može nastaviti do pravosnažnog okončanja, te je u tom dijelu potvrđena odluka Prvostepene komisije. Konačno, u odluci se navodi da su u navedenim radnjama apelanta sadržana sva bitna obilježja disciplinskih prekršaja iz člana 57. tač. 8., 9. i 22. Zakona o VSTV-u BiH, za koje je apelant pobijanom odlukom i oglašen odgovornim. Odluku o disciplinskoj mjeri Drugostepena komisija je ispitala u vezi sa žalbenim prigovorima, rukovodeći se principom proporcionalnosti propisanim odredbom člana 59. Zakona o VSTV-u BiH, pri čemu je imala u vidu: broj i težinu učinjenih disciplinskih prekršaja i njihovih posljedica, stepen odgovornosti apelanta, okolnosti pod kojima su prekršaji učinjeni, dosadašnji rad i ponašanje apelanta.

6. Odlukom VSTV broj 04-02-321-14/2015 od 14. maja 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Ureda DT i apelanta i odluka Drugostepene komisije za tužioce broj 04-02-321-

8/2015 od 18. februara 2015. godine je potvrđena. Imajući u vidu odredbu člana 103. Poslovnika , VSTV je predmetnu odluku ispitivalo samo u dijelu koji se žalbom Ureda DT i apelanta odnosio na izrečenu disciplinsku mjeru. Ispitujući žalbene navode u pogledu izrečene disciplinske mjere, koje je žalbom istakao Ured DT, VSTV je ocijenilo da disciplinski prekršaji za koje je apelant oglašen odgovornim nisu takvog karaktera da bi opravdali izricanje najteže disciplinske mjere razrješenje od dužnosti tužitelja KT USK.

7. Sa druge strane, VSTV nije prihvatilo ni žalbene navode apelanta u smislu izricanja blaže disciplinske mjere. VSTV u potpunosti kao relevantne prihvatilo razloge koje je u obrazloženju odluke navela Drugostepena komisija, smatrajući da je izrečena disciplinska mjera Smanjenje plate za iznos od 50% na period od godinu (1) dana proporcionalna težini počinjenih disciplinskih prekršaja i stepenu disciplinske odgovornosti apelanta.

8. VSTV je utvrdilo da je ovaj disciplinski postupak pokrenut podnošenjem disciplinske tužbe Ureda DT 19. maja 2014. godine. Na sjednici VSTV održanoj 14. maja 2015. godine, riješeno je po žalbama Ureda DT i apelanta na odluku Drugostepene komisije, broj 04-02-321-8/2015 od 18. februara 2015. godine, VSTV donijelo konačnu odluku po žalbama Ureda DT i apelanta na odluku Drugostepene komisije, dakle, disciplinski postupak je okončan prije nastupanja roka zastarjelosti za okončanje disciplinskog postupka (koji bi u konkretnom slučaju nastupio 19. maja 2015. godine) a istovremeno, nijedna strana u postupku svojim procesnim radnjama nije doprinijela odugovlačenju ovog disciplinskog postupka, te ne postoji opravdan razlog za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, radi čega je odbijen prijedlog Ureda DT-a za produženje roka za okončanje ovog disciplinskog postupka, kao neosnovan. Iz naprijed navedenog, a na osnovu člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u BiH i člana 104. stav 1. tačka b) Poslovnika VSTV te člana 73. Zakona o VSTV-u, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

9. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (Ne bis in idem) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se odložiti provođenje pobijanog rješenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji. Apelant navodi da vrši dužnost kantonalnog tužioca u KT USK i da mu je jedini izvor prihoda plata koju ostvaruje radom u navedenom tužilaštvu. Već dugi niz godina, neto plata apelanta za isplatu iznosi oko 2.800,00 KM, od kojeg iznosa se vrše obustave po osnovu kredita u iznosu od oko 1.820,00 KM, tako da apelantu preostaje dio mjesečne plate u iznosu od oko 980,00 KM. Apelant dalje navodi da je vrlo lako moguće da zbog izvršenja sporne disciplinske mjere apelant neće biti u mogućnosti redovno vraćati rate kredita, zbog čega banka može pokrenuti postupak prinudne naplate ostatka neplaćenog kredita, i to na način da „aktivira“ hipoteku, odnosno da se u postupku izvršenja vrši prodaja njegovog stana, pa bi u toj situaciji apelant i njegova porodica ostali i bez stana.

11. Kako apelant smatra da je predmetna disciplinska mjera izrečena u disciplinskom postupku u kojem su povrijeđena prava apelanta zbog čega apelant te odluke i osporava apelacijom podnesenom Ustavnom sudu BiH, te kako se apelacijom pokreću i otvaraju ozbiljna ustavna pitanja koja je neophodno meritorno ispitati, pa je u interesu postupka pred Ustavnim sudom i u interesu apelanta da se privremeno, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, odloži izvršenje osporene odluke VSTV BiH. Slijedom iznijetog apelant predlaže da Ustavni sud u Malom vijeću po hitnom postupku donese odluku o privremenoj mjeri kojom se usvaja njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže izvršenje disciplinske mjere smanjenje plaće za iznos od 50% na period od jedne (1) godine izrečene odlukom Drugostepene komisije i potvrđene njegovom odlukom broj 04-02-321-

14/2015 od 14. maja 2015. godine.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke VSTV koja je donesena u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanta, odnosno koja predstavlja „rezultat“ utvrđene disciplinske odgovornosti apelanta. Iako se čini da pravosnažna odluka „pogađa“ isključivo apelanta, „iza“ pravosnažne odluke, odnosno postupka koji joj je prethodio, kao druga strana koja štiti svoj interes stoji država, odnosno pravosudni sistem. Izvršenje pravosnažne odluke VSTV u konkretnom slučaju je dakle u interesu same države, jer se izvršenjem „štiti“ država, odnosno pravosudni sistem na način da se sankcioniše nedopustivo ponašenje nosioca pravosudnih funkcija, konkretno apelanta, izricanjem mjera koje su predviđene Zakonom o VSTV. Stoga će Ustavni sud tvrdnje apelanta o navodnoj povredi njegovih ustavnih prava, iz kojih, kako to proizilazi iz apelacije, apelant „crpi“ svoje razloge za donošenje privremene mjere, razmotriti prilikom donošenja odluke o meritumu predmeta. S druge strane budući da u ovoj fazi postupka Ustavni sud odlučuje isključivo o privremenoj mjeri - odnosno zahtjevu za odlaganje izvršenja osporene odluke - Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se odloži izvršenje pravosnažne odluke. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna, odnosno da nije ponudio razloge koji bi, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3064/15 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio