Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4040/15 (S. Ć.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4040/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine u predmetu broj AP-4040/15, rješavajući zahtjev Save Ćuljkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Save Ćuljkovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Ćuljković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. avgusta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 005383 14 U2 od 20. jula 2015. godine. Također, apelant je, podneskom od 19. oktobra 2015. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) od 7. oktobra 2015. godine, tražeći istovremeno i zabranu poduzimanja radnji od strane Službe koje mogu nanijeti štetu imovini čiji se povrat i predaja u posjed traži, sve do okončanja postupaka pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji i apelaciji broj AP 1662/15.

Uvodne napomene

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 65 0 P 045103 11 P 2 od 7. decembra 2012. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora za stan koji se nalazi u Sarajevu u ul. Topal Osman-paše broj 16/6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je apelant zaključio 14. februara 1992. godine sa Državom SFRJ-SSNO-Vojnom ustanovom za upravljanje SF JNA „Beograd“, kao prednikom tužene Federacije Bosne i Hercegovine, te slijedom toga i uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u javnim evidencijama.

3. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 P 045103 13 Gz od 20. novembra 2013. godine žalbu tužene djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u javnim evidencijama, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio i žalbu tužene u tom dijelu odbio.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 045103 14 Rev od 17. februara 2015. godine revizije stranaka odbio i drugostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja Općinskog suda, kojim je vezan, proizilazi da je apelant riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji dobijanjem stana u zakup sa pravom otkupa koji se nalazi na adresi Mirjevski Venac 2a, površine 60.13 m², te da je uzimajući u obzir odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donijete u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio i primijenio materijalno pravo. Postupak okončan osporenom presudom

5. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 203-6237-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana, te je određeno da on, njegovi nasljednici ili druga lica na koja je ovo pravo preneseno nakon 1. aprila 1992. godine po osnovu zakona o nasljeđivanju ili pravnog posla saglasno volji učesnika, te uz prezentaciju te odluke mogu da stupe u posjed spornog stana.

6. Odlukom Komisije broj R-203-6237-1/1-01-630/04 od 21. oktobra 2005. godine usvojen je zahtjev FBiH, odnosno Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 203-6237-1/1 od 2. septembra 2003. godine, te je navedena odluka stavljena van snage. Istom odlukom je odbijen zahtjev apelanta za povrat u posjed spornog stana kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju Komisija uvažila podneseni zahtjev primjenom člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

7. Odlukom Komisije broj R-203-6237-1/1-01-630-520/05 od 29. septembra 2006. godine usvojen jer apelantov zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj R-203-6237-1/1-01-

630/04 od 21. oktobra 2005. godine. U obrazloženju odluke je navedeno da je Komisija ocijenila da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu, već o nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje. S obzirom na član 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/04, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), isključena je, prema mišljenju Komisije, mogućnost da se primijeni član 3.a Zakona o prestanku primjene.

8. Nakon toga tužena je podnijela Sudu BiH tužbu protiv Odluke Komisije broj R-203-6237-1/1-

01-630-520/05 od 29. septembra 2006. godine, koju je Sud BiH Presudom broj S1 3 U 005383 08 U od 30. marta 2011. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je Komisija pravilno odlučila, tj. utvrdila sve odlučne činjenice, odnosno ocijenila je tačnost apelantovih navoda da je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu i da ga je otkupio ugovorom zaključenim sa SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, da je taj ugovor zaključen 14. februara 1992. godine, da je plaćena kupoprodajna cijena stana i da ugovor ima pečat porezne uprave.

9. Odlučujući o zahtjevu tužene za preispitivanje Presude broj S1 3 U 005383 08 U od 30. marta 2011. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 005383 14 Uvp od 2. decembra 2014. godine uvažio zahtjev i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je navedeno da je odluka donesena u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda broj AP 2556/11 od 6. novembra 2014. godine kojom je usvojena apelacija tužene podnesena protiv Presude broj S1 3U 005383 10 Uvl od 10. maja 2011. godine te u kojoj je Ustavni sud zaključio da je Sud BiH, propustio da primijeni odredbe člana 3.a Zakon o prestanku primjene, čime je proizvoljno primijenio materijalno pravo te na taj način i pravo tužene na pravično suđenje.

10. Odlučujući u ponovnom postupku, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 005383 14 U2 od 20. jula 2015. godine, tužbu uvažio i poništio oduku Komisije broj R-203-6237-1/1-01-630-520/05 od 29. septembra 2006. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant riješio stambeno pitanje dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Jugoslavije. Ta okolnost, kako je naveo Sud BiH, proizilazi iz akta Ministarstva odbrane Republike Srbije, Sektor za ljudske resurse, Uprava za kadrove, Odjeljenje za stambene poslove UP-1 broj: 18954-35/98 od 22. decembra 2008. godine kojim je apelantu u toku službe u garnizonu Beograd, dat na korištenje 1,5-soban službeni stan u ulici Mirjevski vijenac broj 2a, površine 60,13 m² koji je Rješenjem Stambene komisije UP-1 broj 18954-31/98 od 25. jula 2008. godine preimenovan u stan u zakup na neodređeno vrijeme sa mogućnošću otkupa i sticanja istog u svojinu. Ta činjenica je, kako je dalje istakao Sud BiH, od odlučujućeg značaja za primjenu odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Konačno, Sud BiH je zaključio da nosioci prava iz pravno valjanog ugovora o otkupu stanova iz fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, koji su zaključili pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, a koji su stekli stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, umjesto prava na povrat stan u posjed, imaju pravo na naknadu u smislu člana 39e. stav 3 istog zakona. Slijedom toga, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju očigledno da je činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrđeno u osporenoj odluci te je stoga uvažio tužbu i osporenu odluku poništio.

11. Nakon toga Služba je Rješenjem broj 05-23-369/15 od 7. oktobra 2015. godine (koje je apelant dostavio u prilogu zahtjeva za donošenje privremene mjere) predmetni stan vratila na raspolaganje Službi za zajedničke poslove organa i tijela tužene, zatim je zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC stavila van snage, te apelantu naložila da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, vrati vlasniku.

12. Ustavni sud konstatuje da je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1662/15 od 10. novembra 2015. godine, donesenom u postupku u kojem je apelant osporio presude donesene u parničnom postupku (koje su prezentirane u uvodnim napomenama ove odluke), odbio identičan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. Apelant smatra da je osporenom presudom donesenom u upravnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnim navodima apelacije sugerira da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Apelant u tom pravcu tvrdi da tokom postupka nije vrednovana presuda Apelacionog suda u Beogradu iz decembra 2012. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za dodjelu većeg stana, troiposobnog od 87,05 m2, koji po strukturi i bonitetu odgovora predmetnom stanu. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, da se osporena presuda Suda BiH broj S13 U 005383 14 U2 od 20. jula 2015. godine i da se ostavi na snazi Presuda Suda BiH broj U-136/08 od 7. jula 2008. godine.

14. U naknadno dostavljenom podnesku (identičnom kao i predmetu AP 1662/15) apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi se odložilo izvršenje (nepravosnažnog) rješenja Službe od 7. oktobra 2015. godine (protiv kojeg je apelant izjavio žalbu) i Službi zabranilo poduzimanje radnji koje mogu nanijeti štetu predmetnom stanu do okončana predmetnog postupka, odnosno postupka u predmetu AP 1662/15. Apelant smatra da okolnosti konkretnog slučaja otvaraju ozbiljna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava apelanta na koja se u apelaciji pozvao, koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o apelaciji. Predmetna apelacija pokreće pitanje ovlaštenja Suda BiH da u upravnom sporu protiv odluke CRPC odlučuje o pravu vlasništva na predmetnom stanu. Nadalje, sporno je da li je apelant riješio stambeno pitanje u R Srbiji i konačno da li je Sud BiH slijedio praksu u slučaju Đokić, jer je u njegovom slučaju naložena isplata novčane protuvrijednosti. Iseljenjem iz predmetnog stana apelant bi mogao pretrpjeti nenadoknadivu štetu.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

18. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.

19. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant donošenje privremene mjere zapravo temelji na činjenici da bi provođenjem rješenja Službe za apelanta nastupile nenaknadive štetne posljedice, kao i na kršenju njegovih prava osporenom odlukom Suda BiH, kao i odlukom Vrhovnog suda, koja nije predmet apelacionog razmatranja u ovom predmetu. Dakle, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o mogućnosti nastanka nenadoknadive štete uslijed provođenja rješenja Službe, te navoda koji se tiču merituma spora, nije dostavio relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ovo pogotovo imajući u vidu da iz raspoloživih dokaza ne proizlazi da apelant predmetni stan uopće koristi, jer apelant ni u apelaciji to ne tvrdi. Naime, iz obrazloženja nepravosnažnog rješenje Službe od 7. oktobra 2015. godine proizlazi „da se uviđajem na licu mjesta nije moglo utvrditi da bilo ko koristi predmetni stan, izuzev informacije od susjeda da u predmetni stan navraća Zlatko Voljevica“. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4040/15 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio