Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3605/13 (M. V.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3605/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine u predmetu broj AP-3605/13, rješavajući zahtjev Mirjane Vujičević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirjane Vujičević za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Vujičević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Ilidže, koju je zastupao Zlatan Ibrahimpašić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. avgusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine. Apelantica je 18. septembra 2015. godine dopunila apelaciju. Također, apelantica osobno je 11. decembra 2015. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje „preuzimanja poslovnog prostora“ (izvršenje Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kojim je usvojen prijedlog za protivizvršenje i naložena predaja u posjed poslovnog prostora). Parnični postupak okončan osporenom presudom
2. Presudom Općinskog suda broj P-1448/97-B od 22. oktobra 2004. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev (kojim je tražila utvrđenje prava vlasništva) te je apelantica obavezana da tuženom Branku Preradojeviću (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješaču na strani tuženog Nusretu Kozici (u daljnjem tekstu: umješač) naknadi troškove parničnog postupka u iznosima bliže navedenim u izreci presude.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-
2656/04 od 7. jula 2008. godine, apelantičina žalba je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je utvrđeno da je apelantica suvlasnik sa 2/3 suvlasničkog dijela „jednog privremeno izgrađenog poslovnog prostora“ (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) koji se nalazi u ul. Blažujski drum bb., Ilidža -Sarajevo, za koji je organ uprave Općina Ilidža izdao odobrenje za građenje na ime tuženog pa je naloženo tuženom da apelantici preda u posjed i slobodno raspolaganje 2/3 suvlasničkog dijela spornog poslovnog objekta.
4. Odlučujući o reviziji umješača protiv Presude broj Gž-2656/04 od 7. jula 2008. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-09-001149 od 15. jula 2010. godine, kojim je reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sud sudu na ponovno suđenje.
5. Odlučujući u ponovljenom postupku, Kantonalni sud je, nakon održane rasprave, donio Presudu broj 09 0 P 011387 11 Gž od 20. jula 2012. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je utvrdio da je apelantica stekla pravo suvlasništva sa ½ na spornom poslovnom prostoru te je nalaženo tuženom da apelantici preda u posjed i slobodno raspolaganje ½ suvlasničkog dijela tog prostora.
6. Odlučujući o reviziji umješača izjavljenoj protiv Presude broj 09 0 P 011387 11 Gž od 20. jula 2012. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Prema stavu Vrhovnog suda, Općinski sud je u konkretnoj pravnoj stvari pravilno primijenio odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prilikom ocjene predloženih i izvedenih dokaza i za zauzeti stav dao pravno utemeljene razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud.
7. Nadalje, Vrhovni sud je citirao apelantičin tužbeni zahtjev koji je precizirala 29. avgusta 2003. godine, koji nije mijenjala tokom postupka, te je naveo da je apelantica tražila da sud utvrdi da je ona „isključivi investitor izvedenih radova na izgradnji duplog kioska, uvezanog u jedinstveni poslovni prostor […], pa se dosljedno tome obavezuje tuženi priznati apelantici pravo vlasništva u dijelu 1/1, kao vanknjižno tijelo privremene namjene i isti poslovni prostor predati u posjed apelantici slobodan od ljudi i stvari […]“. Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnog utvrđenja kojim je vezan na osnovu člana 240. stav 2. ZPP, proizilazi da je sporni poslovni prostor izgrađen na osnovu odobrenja za izgradnju od 10. oktobra 1996. godine, koje je glasilo na ime tuženog. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je investiranje izgradnje spornog poslovnog prostora izvršio umješač (jer je prethodno sklopio ugovor o ortakluku sa tuženim), što je utvrđeno u parničnom postupku Općinskog suda II u Sarajevu u predmetu broj P-3047/97 odlukom od 20. maja 1998. godine, te mu je priznato pravo vlasništva na tom prostoru sa dijelom 1/1. Osim toga, navedeno je da apelantica u toku prvostepenog postupka nije ponudila projektnu dokumentaciju za objekt za koji je izdato ranije rješenje od strane Sekretarijata za urbanizam, imovinsko-pravne i stambeno-komunalne i geodetske poslove Općine Ilidža, Sarajevo broj 04/9-361-202/89 od 19. jula 1998. godine (kako bi se moglo utvrditi da li se radi o istom objektu u odnosu na objekt čija se predaja traži), izdato na ime tuženog (objekt sagrađen tokom trajanja bračne zajednice apelantice i tuženog, brak razveden 20. marta 1993. godine). Upravo iz tog razloga vještak građevinske struke prilikom izlaska na lice mjesta nije sa sigurnošću mogao utvrditi da li se radi o istom objektu po rješenju iz 1989. godine i objektu po rješenju iz 1996. godine. Slijedom toga, kako je naveo Vrhovni sud, Općinski sud je zaključio da se nisu stekle zakonske pretpostavke da se apelantici prizna pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1 i predaja u posjed, u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH" broj 6/98). Također je navedeno da u konkretnoj pravnoj situaciji utvrđeno i da se sporni poslovni prostor nalazi u vlasništvu umješača sa dijelom 1/1, a ne u posjedu tuženog od koga se traži predaja u posjed.
8. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da po pravilu o teretu dokazivanja iz člana 126. u vezi sa članom 123. stav l. ZPP-a apelantica nije dokazala osnovanost svog zahtjeva. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije tražila da se eventualno ugovor o ortakluku zaključen između tuženog i umješača o udruživanju sredstava vezano za izgradnju objekta po rješenju iz 1996. godine proglasi ništavim (čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima). Na osnovu tog ugovora je umješač, a zbog neizvršavanja dijela ugovornih obaveza od strane tuženog, odlukom Općinskog suda II u Sarajevu, kao isključivi investitor postao vlasnik spornog poslovnog prostora sa dijelom 1/1. Također je navedeno da apelantica nije postavila ni obligaciono-pravni zahtjev.
9. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je osnovan i revizijski prigovor da je drugostepeni sud svojom odlukom prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 251. i 262. Porodičnog zakona, premda takav zahtjev (bračna stečevina) nije stavljen u postupku (član 2. stav 1. ZPP-a). Zauzeti stav drugostepenog suda izražen (na strani 6, pasus 1.), da se odluka Općinskog suda u Sarajevu broj: P-00047/97 od 20. maja 1998. godine koja je postala i pravomoćna ne može prihvatiti, apsolutno je nedopustiv, jer sud na taj način preispituje pravosnažnu odluku u drugom postupku. Apelantica, pored toga, prethodno ovu odluku nije pobijala u redovnom postupku, a obzirom da lice koje se smatra vlasnikom ima pravo na podnošenje tužbe i to njegovo pravo ne zastarjeva (član 243. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima).
Dodatne napomene vezane za postupak izvršenja
10. Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije koju je apelantica dostavila uz podnesak od 18. septembra 2015. godine proizilazi da je apelantica 8. juna 2009. godine, nakon dobijanja prvobitne odluke donesene u žalbenom postupku- Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2656/04 od 7. jula 2008. godine, Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje, koji je sud odredio Rješenjem broj 65 0 I 061904 08 I od 9. jula 2009. godine te je apelantica je 20. oktobra 2009. godine uvedena u posjed spornog poslovnog prostora.
11. Odlučujući o prijedlogu umješača za protivizvršenje od 29. septembra 2010. godine Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 061904 10 I 2 od 27. februara 2012. godine kojim je prijedlog prihvatio i apelantici naložio da umješaču vrati u posjed sporni poslovni prostor. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 I 061904 12 Gž od 25. oktobra 2013. godine apelantičinu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
12. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 061904 14 I 3 od 18. aprila 2014. godine kojim je prijedlog prihvatio i apelantici naložio da zakonskim nasljednicima umješača vrati u posjed sporni poslovni prostor. Istim rješenjem je odbijen zahtjev tužioca od 30. decembra 2013. godine za stupanje u predmetni postupak na strani „tražioca izvršenja-predlagatelja“ kao neosnovan. Odlučujući o apelantičinoj žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 I 061904 14 Gž 2 od 28. maja 2015. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
13. Općinski sud je obavještenjem od 30. novembra 2015. godine, obavijestio apelanticu da je odredio iseljenje iz spornog poslovnog prostora zakazano za 10. decembra 2015. godine uz asistenciju sudske policije.
14. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u iscrpnim navodima apelacije sugerira da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo te da je pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. U tom pravcu, između ostalog, navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud bili upoznati da je tužitelj nakon prve presude Kantonalnog suda, sa apelanticom zaključio ugovor kojim je „priznao tužbeni zahtjev“ kojom je apelantici pripao 2/3 dijela spornog poslovnog prostora te se tim ugovorom i odrekao svog suvlasničkog dijela od 1/3 tog prostora, a sudovi taj dokaz nisu adekvatno cijenili. Nadalje, prigovara odluci Vrhovnog suda da prihvati odlučivanje po reviziji umješača i smatra da je to protivno relevantnim odredbama ZPP-a. Naročito ističe da je obrazloženje presude Vrhovnog suda kontradiktorno i nejasno. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se osporena presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine ukine i istodobno „potvrdi“ Presuda Kantonalnog suda broj Gž-2654/04 od 7. jula 2008. godine. U naknadno dostavljenom podnesku od 18. septembra 2015. godine, apelantica je Ustavni sud obavijestila o toku izvršnog postupka koji je proizišao iz parničnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda i koje su, kako je navela „direktna posljedica donesene odluke koja je predmet podnesene apelacije“ te je u prilogu dopune dostavila odluke donesene u tom postupku.
15. Apelantica je 11. decembra 2015. godine podnijela i zahtjev za privremenu mjeru kojom traži da Ustavni sud odgodi „otimanje njene privatne imovine do donošenja konačne odluke o apelaciji“. Ističe da je primila obavijest Općinskog suda od 30. novembra 2015. godine kojim se određuje preuzimanje njenog poslovnog prostora od strane njoj nepoznatih ljudi – familije Kozica koji su „nezakonito“ izdejstvovali rješenje o izvršenju „greškama suda“ na koji način „otimaju„ njenu imovni koju je stekla u bračnoj stečevini a koju joj je bivši suprug (svoju polovinu) poklonio. Smatra da porodica umješača u predmetnom postupku učestvovala isključivo zbog „greške suda„. U prilogu zahtjeva, apelantica je dostavila obavijest Općinskog suda od 30. novembra 2015. godine.
16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
18. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
19. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.
20. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelantica donošenje privremene mjere zapravo temelji na činjenicama koji se tiču merituma apelacije. Dakle, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim paušalnih navoda o koji se tiču merituma spora, nije dostavila relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
21. Osim toga, u pogledu zahtjeva apelantice da se „odgodi„ izvršenje preuzimanja spornog poslovnog prostora, Ustavni sud ističe da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne presude, u konkretnom slučaju rješenja o protivizvršenju, mora imati jasne, konkretne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelantica, kao što je već rečeno, nije ponudila takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazao da je donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
22. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra apelantičin zahtjev neosnovanim.
23. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman