Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-468/14 (Ž. Š. i drugi)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-468/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-468/14, rješavajući apelacije Živane Škrbić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Živana Škrbić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 108720 13 GŽ od 30. decembra 2013. godine;

Goran Jurišić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 011314 13 GŽ od 31. marta 2014. godine;

Saveta Zvizdić-Abadžić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 099659 11 GŽ od 16. aprila 2014. godine;

Muhamed Kamberović protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 RS 020889 12 RSŽ od 21. maja 2014. godine;

Milimir Papović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 104463 12 REV od 12. juna 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-468/14 Živana Škrbić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Čelinca, koju zastupa Živko Škrbić iz Čelinca, podnijela je 29. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 108720 13 GŽ od 30. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev apelantice za utvrđivanje da je zasnovala radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme za period od 15. maja 2009. godine do 30. novembra 2010. godine radi obavljanja poslova trgovca. U predmetnoj pravnoj, stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa, Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je nespornim utvrđeno da je apelantica kod tužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme po osnovu ugovora o radu, da je na temelju tog ugovora tužena podnijela prijavu za osiguranja i da je po isteku određenog vremena rada apelantica nastavila da obavlja rad za tuženu do 30. novembra 2011. godine bez zaključivanja novog ugovora o radu. S tim u vezi je dalje navedeno da je u spornom periodu postojanje radnog odnosa evidentirano u radnoj knjižici apelantice kao vrijeme zaposlenja kod tužene, te istovremeno kao penzijski staž kod Fonda PIO RS. Slijedom navedenog je Okružni sud zaključio da nije postojao opravdani interes apelantice da zahtjeva od suda utvrđivanje postojanja jednog pravnog odnosa koji je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe bio prestao a sporna potraživanja iz tog odnosa dospjela za plaćanje, tako da se mogu ostvariti zahtjevom za osudu na činidbu.

2. AP-3558/14 Goran Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banje Luke, podnio je 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 011314 13 GŽ od 31. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev kojeg je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa u vidu isplate plata, regresa, zimnice, ogrijeva, te naknade za Dan rudara, dok je odbačen zahtjev za naknadu materijalne štete zbog teške bolesti i smrti apelantovog prednika, zbog manje isplaćene otpremnine predniku apelanta po osnovu otkaza ugovora o radu i uplatu doprinosa u korist prednika apelanta na dosuđene iznose za period od 1. januara 1994. godine do 3. marta 2005. godine. Presudom je, također, odbačena kao neblagovremena tužba apelanta u dijelu zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je njegov prednik bio izložen diskriminaciji po osnovu njegovog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava po osnovu zaposlenja. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da prednik apelanta za vrijeme trajanja života nije podnosio tužbu kojom se utvrđuje postojanje diskriminacije, pa je samim tim pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužba apelanta u ovom dijelu neblagovremena temeljem odredbe člana 118. Zakona o radu RS. Dalje je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je o zahtjevima apelanta za isplatu naknade plata, ogreva, zimnice, regresa, naknade za Dan rudara pravosnažno odlučeno presudom Osnovnog suda u Prijedoru, pa je tužbu u ovom dijelu valjalo odbaciti. Također je istaknuto da prednik apelanta nije potraživao od tuženog pomoć na ime dugotrajne bolesti, temeljem odredbe člana 56. stav 1. tačka 4. Opšteg kolektivnog ugovora, a radi se o pravu koje predstavlja lično pravo radnika i isto ne može biti predmetom nasljeđivanja, shodno odredbi člana 197. Zakona o obligacionim odnosima. Na kraju je navedeno da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za subjektivno proširenje tužbe na Fond PIO RS, jer se isti protivio da stupi u parnicu, a što je u skladu sa odredbom člana 362. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS.

3. AP-3567/14 Saveta Zvizdić-Abadžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Advokatsko društvo „Marić i Co“ d.o.o. iz Sarajeva, podnijela je 31. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 099659 11 GŽ od 16. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice, isplata neisplaćenih plata, toplog obroka, regresa, te uplata propadajućih doprinosa) i isplate nematerijalne štete. U obrazloženju osporene odluke je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud izveo nepravilan zaključak o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (duševni bol i strah) koju je ona pretrpjela uslijed nezakonitog prestanka radnog odnosa. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je apelantica, u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku FBiH, nije dokazala nužne činjenice u pogledu straha kojeg je pretrpjela, te samo navođenje da je bila u strahu nije moglo biti osnova da joj se dosudi naknada za ovaj vid štete. Slijedom navedenog je zaključeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, utvrđujući da je apelantica pretrpjela strah, ali ne strah koji opravdava dosuđivanje naknade.

4. AP-3620/14 Muhamed Kamberović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 RS 020889 12 RSŽ od 21. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata manje obračunate i isplaćene plaće, isplata manje obračunatog i isplaćenog regresa i toplog obroka, te uplata pripadajućih doprinosa). U obrazloženju osporene odluke je, između ostalog, navedeno da apelant nije ničim dokazao da je polazna osnovica za obračun plaće iz zaključka Vlade FBiH utvrđena na osnovu dogovora sindikata, Vlade FBiH i Vlade kantona i da je navedeni Zaključak objavljen u zakonom propisanoj proceduri, to isti i ne može predstavljati osnovicu za obračun plaće apelanta u utuženom periodu kako se to neosnovano tvrdi u žalbi. U vezi sa navedenim je dalje navedeno da apelant svoj tužbeni zahtjev nije mogao zasnovati na dopunskom nalazu i mišljenju ekonomske struke, a prema kojem je obračun plaće izvršen na osnovu osnovice iz zaključa Vlade FBiH broj 69/2008 od 6. februara 2008. godine. Također je navedeno da, iako apelant istrajava na primjeni Pravilnika tužene prilikom obračuna plaća apelantu, ne mogu se prihvatiti pravilnim njegove tvrdnje i shvatanja o načinu primjene tog Pravilnika.

5. AP-3878/14 Milimir Papović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 104463 12 REV od 12. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (utvrđenje da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme po sili zakona, utvrđenje ništavosti ugovora o radu na određeno vrijeme iz 2008. godine i odluke o otkazivanju ugovora o radu na određeno vrijeme iz 2010. godine, zahtjev za vraćanje na rad, isplata neisplaćenih plaća, te uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je nespornim utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tužene (Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS) po osnovu ugovora na određeno vrijeme na radnom mjestu „savjetnik ministra“ u trajanju mandata ministra čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla. S tim u vezi je, između ostalog u obrazloženju osporene odluke, navedeno da je odluka drugostepenog suda (kojom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda) pravilna uz obrazloženje da odnos ministra i njegovog savjetnika karakteriše „lični odnos povjerenja“, zbog čega se smatra da je rad savjetnika ministra direktno ovisan o mandatu ministra koji ga je imenovao. Slijedom navedenog je, a imajući u vidu odredbe člana 4. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS i člana 85. st.1. i 2. Zakona o republičkoj upravi RS, zaključeno da se savjetnik ministra ne nalazi u radnom u određenom ministarstvu ni kao državni službenik, niti kao namještenik, jer njega imenuje ministar na osnovu lične procjene, te da se radi u „lex specialis“ odnosu koji traje sve dok traje mandat ministra ili dok ministar ne zaključi mu imenovani savjetnik više nije potreban za obavljanje njegove dužnosti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zauzeo stav da se ne može prihvatiti apelantov stav da je protekom dvije godine od dana zaključenja prvog ugovora o radu na određeno vrijeme njegov odnos prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme po članu 17. Zakona o radu RS.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-468/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelantica Živana Škrbić (AP-468/14) je istakla da joj je, u okviru prava na pravično suđenje, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, navodeći da je parnica iz radnog odnosa ima prioritet u rješavanju, bez odugovlačenja i sa što manje troškova postupka.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, u odnosu na navod apelantice Živane Škrbić (AP-468/14) da je parnični postupak u njenom slučaju trajao predugo i da je na taj način došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je tužba u toj pravnoj stvari podnesena 29. decembra 2010. godine, a da je konačna osporena presuda donesena 30. decembra 2013. godine. Dakle, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog parničnog postupka od tri godine primjerena okolnostima konkretnog slučaja, te da iz predočenih dokaza uz apelaciju (AP-468/14) ne proizlazi da su sudovi u predmetnom postupku bili pasivni, niti da su namjerno odugovlačili postupak.

Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-468/14 (Ž. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio