Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-993/14 (A. L. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-993/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-993/14, rješavajući apelacije Alekse Lazarevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Aleksa Lazarević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 005646 11 Rev od 20. novembra 2013. godine;
Elvir Halilović, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 015591 14 Gž od 23. aprila 2014. godine;
Zdravko Kašiković, Snežana Kašiković, maloljetni V. K., maloljetni D. K. i maloljetni V. K., protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 029043 14 Gž od 12. maja 2015. godine;
"Grading-AA" Vitez, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 003280 15 Rev od 7. jula 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-993/14
1. Aleksa Lazarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ugljevika, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 005646 11 Rev od 20. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da apelantu isplati naknadu za nematerijalnu štetu i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti iznos od 18.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 5.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju osporene odluke se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana
200. Zakona o obligacionim odnosima, pri određivanju pravične naknade za fizičke bolove i pretrpljeni strah, imajući u vidu sve parametre relevantne za naknadu ovih vrsta nematerijalne štete utvrđene na osnovu nalaza vještaka medicinske struke. Dalje se navodi da umanjenje životne aktivnosti apelanta se sastoji od posljedica povrede koje ipak omogućuju približno normalno funkcionisanje apelanta samostalno i kao dijela zajednice kojoj pripada, također da umanjenje životne aktivnosti od 30% nije toliko da bi apelantu onemogućilo i funkcionisanje kao radnika koji ostvaruje sredstva za život samostalno, o čemu govori nesporna činjenica da je apelant i dalje zaposlen kod tuženog na drugom radnom mjestu što mu omogućuje da ostvaruje prihode kojima izdržava sebe i porodicu. S obzirom na navedeno Vrhovni sud zaključuje da je odluka prvostepenog suda u pogledu visine naknade štete za umanjenje životne aktivnosti u skladu sa odredbama člana
200. Zakona o obligacionim odnosima, pri čemu je prvostepeni sud imao u vidu sve činjenice koje su od značaja za određivanje visine te vrste štete.
AP-2358/14
2. Elvir Halilović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čelića, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 015591 14 Gž od 23. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici isplati naknadu za nematerijalnu štetu i to za pretrpljeni strah iznos od 2.000,00 KM i za pretrpljeno narušavanje ugleda i časti iznos od 1.000.00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da su tužiteljica i apelant bili u vanbračnoj zajednici, da je apelant zbog počinjenog krivičnog djela nasilje u porodici kažnjen novčanom kaznom, da je predmetnog dana apelant došao na radno mjesto tužiteljice i verbalno je napao (vrijeđajući je) u prisustvu radnih kolega i kupaca, te se derao i izazvao pažnju svih prisutnih, pa su ostali zaposlenici zvali radnike iz obezbjeđenja, a tužiteljica, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, pretrpjela je strah i sramotu. S obzirom na okolnosti pod kojim se sve desilo Apelacioni sud zaključuje da nema sumnje da je takvim postupkom apelanta narušen ugled i čast tužiteljice i da je prvostepeni sud, cijeneći intenzitet i dužinu trajanja straha kod tužiteljice, te okolnosti konkretnog slučaja na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima kada je obavezao apelanta da tužiteljici isplati navedeni novčani iznos za naknadu nematerijalne štete.
AP-2951/15
3. Zdravko Kašiković, Snežana Kašiković, maloljetni V. K., maloljetni D. K. i maloljetni V. K., koje zastupaju zakonski zastupnici – roditelji Zdravko i Snežana Kašiković (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Trebinje, podnijeli su 12. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 029043 14 Gž od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, da im se isplati naknada za nematerijalnu štetu i to na ime pretrpljenog straha apelanata u ukupnom iznosu od 6.000,00 KM, te su obavezani da naknade troškove postupka tuženim. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da se samo vještak medicinske struke mogao izjasniti o trajanju i intenzitetu predmetnog straha, jer sud ne posjeduje stručno znanje kojim bi to utvrdio, bez obzira što su apelanti priložili određenu medicinsku dokumentaciju, kao i nalaz i mišljenje psihologa. Dalje se navodi da provođenje dokaza medicinskim vještačenjem apelanti nisu predložili, iako je na njima bio teret dokazivanja, primjenom odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku RS. Okružni sud zaključuje da je postojala i mogućnost apelanata da spoljašnje elemente straha dokažu ne samo vještačenjem, već i putem svjedoka i drugih dokaznih sredstava, u pogledu trajanja spoljašnjih elemenata straha, a što su apelanti također propustili. Na kraju Okružni sud zaključuje, da prvostepeni sud nije bio ovlašćen da na osnovu svog životnog iskustva i znanja cijeni trajanje i intenzitet straha, kao što to može učiniti da se radilo o naknadi štete za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti i umanjenja životne aktivnosti.
AP-4367/15
4. "Grading-AA" Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 22. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 003280 15 Rev od 7. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati naknadu za nematerijalnu štetu i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 4.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 5.000,00 KM, za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 1.000,00 KM i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti iznos od 15.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju osporene odluke se navodi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da na strani apelanta postoji odgovornost za štetu bez obzira na krivicu u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naime za štetu izazvanu opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti od kojih potiče povečana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu (čl. 154. stav 2. ZOO). Dakle, odgovornost se zasniva na stvarnom riziku, a ne na krivici, stoga da bi oštećeni ostvario pravo na naknadu štete u smislu odredbe člana 173. i 174. ZOO dovoljno je da dokaže da je pretrpio štetu i da ona potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Dalje se navodi, da utvrđenja da predmetna šteta potiče od opasne djelatnosti apelanta koji se bavi obavljanjem građevinskih radova, pa budući da se smatra da je radnik koji obavlja poslove na gradilištu izložen opasnostima koje mogu ugroziti njegov život i zdravlje, jer zbog prirode posla postoji velika mogućnost povrede na radu, ostvarena je jedna od opštih pretpostavki za odgovornost za štetu (uzročna veza član 173. ZOO), kao i objektivna odgovornost apelanta kao lica koje se bavi opasnom djelatnošću (član 174. ZOO). S obzirom na navedeno Vrhovni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev u visini prema nalazu vještaka medicinske struke, zaključivši da za štetu koju je pretrpio radnik (tužitelj) obavljajući predmetnu opasnu djelatnost odgovara osoba koja je poduzetnik te djelatnosti, odnosno apelant.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-993/14.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman