Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1894/14 (N. Š. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Testament
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1894/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-1894/14, rješavajući apelacije Nurije Šišića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nurija Šišić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 0 P 003772 12 Rev od 22. oktobra 2013. godine;
Mato Kovačević, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 030744 14 Gž 2 od 25. septembra 2014. godine;
D. R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 018702 13 Rev od 23. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1894/14
1. Nurija Šišić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banja Luke, podnio je 22. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 0 P 003772 12 Rev od 22. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine (pobliže opisane u izreci presude). U toku postupka je utvrđeno da je F.M. kao prodavac nekretnina ugovorom o kupoprodaji od 9. aprila 1970. godine prodala apelantu svoj suvlasnički dio od ¾ nekretnina koje joj je ostavio suprug H.M. ugovorom o doživotnom izdržavanju iz 1966. godine. Nadalje je utvrđeno da je presudom Opštinskog suda u Cazinu od 13. januara 1977. godine, izvršena dioba posjeda nekretnina između F.M. i prednika tuženih M.M., a rješenjem o izvršenju od 28. aprila 1977. godine izvršena je predaja parcela u posjed. Također, utvrđeno je da su F.M. i apelant 1. aprila 1989. godine zaključili kupoprodajni ugovor u kome su predmet kupoprodaje nekretnine iz određenih zemljišno-knjižnih uložaka u kojima je F.M. bila upisana kao suvlasnik, odnosno parcele koje su razvrgnućem suvlasničke zajednice nekretnina pripale F.M. (pobliže opisane u obrazloženju presude). Isto tako, zaključeno je da nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora iz 1989. godine nisu sporne među strankama, već su sporne nekretnine koje su predmet ugovora iz 1970. godine. Konačno, utvrđeno je da apelant tokom postupka nije dokazao tvrdnje da su sporne predmetne nekretnine kupljene ugovorom iz 1970. godine, te je u skladu s navedenim sud donio odluku kao u izreci presude.
AP-5148/14
2. Mato Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Odžaka, kojeg zastupa Marko Dragić, advokat iz Odžaka, podnio je 28. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog sud u Odžaku broj 25 0 P 030744 14 Gž 2 od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je tužitelj temeljem gradnje i ustupanja imovine za života ostaviteljice A.D. stekao pravo posjeda na nekretninama (pobliže opisane u izreci presude), pa se iste imaju izdvojiti iz ostavinske mase pokojne A.D. i upisati kao posjed tužitelja u roku od 30 dana. U toku postupka je utvrđeno da su predmetne nekretnine u posjedu tužitelja od smrti ostaviteljice A.D. (preminula 1960. godine). Nadalje je utvrđeno da je tužitelj na predmetnim nekretninama sagradio kuću i pomoćne građevinske objekte, obrađivao parcele, a da ga u držanju posjeda i gradnje objekata niko nije uznemiravao i sprečavao. Također je zaključeno da je vršeći faktičku vlast, tužitelj postao posjednik predmetnih nekretnina. Isto tako je konstatovano da je tužitelj zakonski nasljednik ostaviteljice, pa je s toga savjestan i zakoniti posjednik. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude. AP-5001/15
3. D. R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 018702 13 Rev od 23. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice i tužiteljica kojim su tražile da se utvrdi da je ništav testament ostavioca A.D. od 7. februara 2003. godine, koji je proglašen 28. septembra 2011. godine rješenjem Osnovnog suda u Trebinju od 21. decembra 2011. godine, te da ne postoje nikakva nasljednička prava u korist tuženog po osnovu tog testamenta. U toku postupka je utvrđeno da je zavještaocu A.D. pismeni testament sačinio advokat, u prisustvu dva svjedoka, D.J. i S.V.. Nadalje je utvrđeno da je 7. februara 2003. godine testament pročitan od strane sudije Osnovnog suda u Trebinju, u prisustvu prethodno navedenih svjedoka koji su se potpisali na testament, kao i da je zavještalac svojeručno potpisala testament. Također je zaključeno da je zavještalac u vrijeme sačinjavanja spornog testamenta znala čitati i pisati na jeziku na kojem je sačinjen, te da se na testamentu potpisala latiničnim pismom. Najzad, konstatovano je da je testament pravno valjan, odnosno da je sačinjen u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju. U skladu s naprijed navedenim, sud je donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1894/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman