Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4197/14 (K. M. i „Energopetrol“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4197/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-4197/14, rješavajući apelacije Kasima Mizdraka i „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kasim Mizdrak protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 053794 13 REV od 3. jula 2014.
godine i „Energopetrol“ d.d. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 053794 13 REV od 3.
jula 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4197/14 Kasim Mizdrak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 RS 053794 13 REV od 3. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, konačno osporenom odlukom je djelimično usvojena revizija tuženog („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) i obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o isplati razlike plaća (uvećanih za minuli rad za period od 14. jula 2005. godine do 14. decembra 2008. godine) i naknada troškova parničnog postupka, tako da se tuženi obavezuje isplatiti apelantu na ime razlike plaće ukupan iznos od 17.071,52 KM, umjesto iznosa od 24.421,19 KM, te na ime troškova postupka iznos od 2.165,00 KM umjesto iznosa od 2.950,00 KM. U ostalom dijelu, revizija tuženog je odbijena kao neosnovana. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, odlučeno da se na predmetna potraživanja iz radnog odnosa imaju primijeniti odredbe čl. 37., 39., 40. i 43. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH (u daljnjem tekstu; Granski kolektivni ugovor-GKU), kao kolektivnog ugovora za područje djelatnosti kojom se tuženi bavi sukladno njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima i Pravilnika o radu tuženog. U odnosu na izmijenjenu visinu dosuđenih iznosa na ime predmetnog potraživanja, Vrhovni sud je istakao da tuženi osnovano upućuje na pogrešnu primjenu odredbe člana 2. GKU od strane nižestepenih sudova za period od kada je on postao privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, tj. od 16. marta 2007. godine od kada ga više ne obavezuje navedeni GKU iz 2000. godine, već Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU). U tom smislu je Vrhovni sud odlučio odbiti kao neosnovan dio zahtjeva apelanta koji se odnosio na period od 16. marta 2007. godine do 14. decembra 2007. godine, budući da se GKU za taj period nije mogao primijeniti a apelant nije tražio isplatu razlike plaće po OKU da bi se moglo provjeriti postojanje razlike plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje je apelant obavljao. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je bez pravnog uporišta pozivanje apelanta na potvrdu koju je zaključio Samostalni sindikat radnika nafte i petrohemije u FBiH od 14. februara 2013. godine, jer se ta potvrda odnosi na period poslije perioda za koji je apelant postavio svoja potraživanja, pa ista ne utječe na drugačije rješenje ovog spora. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.
2. AP-4212/14 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 RS 053794 13 REV od 3. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, konačno osporenom odlukom je djelimično usvojena revizija apelanta i obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o isplati razlike plaća (uvećanih za minuli rad za period od 14. jula 2005. godine do 14. decembra 2008. godine) i naknada troškova parničnog postupka, tako da se apelant obavezuje isplatiti tužitelju na ime razlike plaće ukupan iznos od 17.071,52 KM, umjesto iznosa od 24.421,19 KM, te na ime troškova postupka iznos od 2.165,00 KM umjesto iznosa od 2.950,00 KM. U ostalom dijelu, revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, odlučeno da se na predmetna potraživanja iz radnog odnosa imaju primijeniti odredbe čl. 37., 39., 40. i 43. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu; Granski kolektivni ugovor- GKU), kao kolektivnog ugovora za područje djelatnosti kojom se apelant bavi sukladno njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima i Pravilnika o radu apelanta. U obrazloženju osporene odluke je, između ostalog, navedeno da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da se ne radi o povredi prava koje ima u vidu odredba člana
103. Zakona o radu, već o novčanim potraživanjima na koje se primjenjuje odredba člana 106. navedenog Zakona. Dalje je istaknuto da je neosnovan prigovor revizije apelanta da, nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), nema mjesta primjeni GKU iz 2000. godine, budući da je navedeni stav apelanta suprotan načelu produženog trajanja ugovora i načelu povoljnosti. Također je navedeno da ni prelazne i završne odredbe OKU ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. OKU može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4197/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Kasim Mizdrak se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u obrazloženju odluke osporene pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman