Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2832/15 (A. H. I.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Upravni postupak
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Protjerivanje stranaca
- Upravni spor
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2832/15
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2832/15, rješavajući apelaciju A. H. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. H. I. podnesena protiv:
-Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020192 15 U od 1. decembra 2015. godine, Rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-149/15 od 26. novembra 2015. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.8.-07.3-12-64/08 od 19. novembra 2015. godine;
-Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019566 15 U od 28. avgusta 2015. godine, Rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-104/15 od 25. avgusta 2015. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.8.-07.3-12-63/08 od 21. avgusta 2015. godine; i -Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019087 15 U od 3. juna 2015. godine, Rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-71/15 od 27. maja 2015. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.8.-07.3-12-62/08 od 22. maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. H. I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nedim Kulenović i Elma Tekač iz Udruženja "Vaša prava Bosne i Hercegovine" iz Sarajeva, podnio je 8. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 019087 15 U od 3. juna 2015. godine, Rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP- 2-06-07-2-71/15 od 27. maja 2015. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.8.-07.3-12-62/08 od 22. maja 2015. godine. Apelant je 29. oktobra 2015. godine podnio dopunu apelacije protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 019566 15 U od 28. avgusta 2015. godine, Rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-104/15 od 25. avgusta 2015. godine i Rješenja Službe broj UP-1/18.8.-07.3-12-63/08 od 21. avgusta 2015. godine.
2. Apelant je 9. decembra 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio nadležnom upravnom organu (Služba za poslove sa strancima) da postupi prema novousvojenom Zakonu o strancima ("Službeni glasnik BiH" broj 88/15), da na apelanta primijeni odredbu člana 119 (7) navedenog zakona, te da u njegovom predmetu donese mjeru ograničenja kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici službe ili policiji, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant je, takođe, uz zahtjev dostavio Presudu Suda BiH broj S1 3 U 020192 15 U od 1. decembra 2015. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-149/15 od 26. novembra 2015. godine i Rješenje Službe broj UP- 1/18.8.-07.3-12-64/08 od 19. novembra 2015. godine. Apelant je 17. decembra 2015. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 20. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Ministarstvo je 24. jula 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH i Služba 28. jula 2015. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Služba je donijela Rješenje o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.8.-07.3-12-62/08 od 22. maja 2015. godine kojim je određeno da se apelantu produžava nadzor radi obezbjeđenja izvršenja rješenja o protjerivanju i s ciljem sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu bezbjednost Bosne i Hercegovine, te navedeno da se produženje mjere trajanja nadzora određuje za period od 8. juna 2015. godine do apelantovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 5. septembra 2015. godine. U obrazloženju rješenja Služba je navela, između ostalog, da je 18. februara 2015. godine, putem Ministarstva inostranih poslova, upućena urgencija za dostavljanje odgovora nadležnih organa treće sigurne zemlje koji se u prethodnom periodu nisu izjasnili na zahtjev o apelantovom prihvatu, ali da do donošenja predmetnog rješenja nije dobijena saglasnost za apelantov prihvat. Takođe, Služba je navela da je 11. maja 2015 godine upućen zahtjev Ministarstvu inostranih poslova s prijedlogom za obraćanje trećoj sigurnoj zemlji na osnovu spiska zemalja kojima su se obraćali u proteklom periodu. Služba je navela da se, s ciljem određivanja eventualno blaže mjere nadzora, aktom od 6. maja 2015. godine obratila Obavještajno-bezbjednosnoj agenciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OBA) zahtjevom za dostavljanje informacija u pogledu apelantovog trenutnog statusa. U vezi s tim, Služba je navela da je 8. maja 2015. godine obaviještena da navedena agencija ne raspolaže novim saznanjima u odnosu na ona koja su ranije dostavljena, te da se adekvatna svrha nadzora može ostvariti samo smještajem u imigracioni centar. Služba je ukazala na to da je nakon ocjene ispunjenosti uslova za daljnji nadzor, ocjene postojećih i novih dokaza kojima raspolaže i nakon procjene bezbjednosnih razloga u okviru nadležne agencije, te budući da se tog trenutka nisu stekli uslovi za apelantovo udaljenje s teritorije Bosne i Hercegovine, odlučila kao u dispozitivu rješenja.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-2-06-07-2-71/15 od 27. maja 2015. godine kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdilo navedeno rješenje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo, između ostalog, da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi da li je došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, tj. razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, kako bi se ocijenilo da li postoje uslovi za produženje nadzora ili za ukidanje nadzora ili za određivanje blaže mjere nadzora. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da iz informacije OBA-e od 8. maja 2015. godine proizlazi da apelant i dalje predstavlja prijetnju za bezbjednost Bosne i Hercegovine, te da se adekvatna svrha nadzora može ostvariti samo smještajem u imigracioni centar. Ministarstvo je navelo da se iz navedenog razumno može zaključiti da se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je apelantu određen nadzor, odnosno da i dalje postoji razlog za određivanje nadzora iz člana 99. stav 2. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Imajući u vidu težinu kvalifikacija datih u informaciji OBA-e, Ministarstvo je ukazalo na to da se blažom mjerom ne može postići svrha nadzora, odnosno otkloniti opasnost koju apelant predstavlja za bezbjednost Bosne i Hercegovine. Stoga, prema ocjeni Ministarstva, mjera produženja nadzora proporcionalna je opasnosti koju apelant predstavlja za bezbjednost Bosne i Hercegovine i ta mjera je primjerena okolnostima slučaja. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je Služba, putem Ministarstva inostranih poslova, kontinuirano preduzimala sve neophodne mjere s ciljem pronalaženja treće sigurne zemlje za apelantov prihvat, te da i dalje preduzima aktivnosti s tim ciljem (što proizlazi iz urgencije od 18. februara 2015. godine i zahtjeva od 11. maja 2015. godine).
8. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 019087 15 U od 3. juna 2015. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je, nakon što je izvršio uvid u predmetni spis i saslušao apelanta, ocijenio da je prvostepeni organ pri donošenju svog rješenja postupio pravilno i u skladu sa zakonom, te da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Naime, Sud BiH je ukazao na to da je prvostepeni organ s ciljem ispitivanja uslova za eventualno izricanje blaže mjere nadzora zatražio mišljenje nadležne obavještajne agencije i da je na osnovu tog mišljenja u konačnici došao do zaključka da blaža mjera ograničavanje kretanja ne bi bila primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Takođe, Sud BiH je istakao da je prvostepeni organ, ispitujući osnov za izuzetno produženje nadzora do izvršenja rješenja o apelantovom protjerivanju, uputio zahtjeve Ministarstvu inostranih poslova, a sve s ciljem pronalaska treće sigurne zemlje, sa naznakom da i dalje preduzima aktivnosti s ciljem stvaranja uslova za apelantovo udaljenje sa teritorije Bosne i Hercegovine. Sud BiH je naveo da je, s obzirom na to, te uzimajući u obzir apelantove prigovore iznesene u tužbi, zatim presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Al-Husin protiv Bosne i Hercegovine od 7. februara 2012. godine, kao i član 5. stav 1. tačke b) i f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ocijenio da je odluka prvostepenog organa pravilna i zasnovana na zakonu. Naime, Sud BiH je ukazao na to da je prvostepeni organ ocijenio da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu bezbjednost Bosne i Hercegovine i da je izuzetno produženje nadzora adekvatna mjera, te da se ukidanjem ili određivanjem blaže mjere predviđene članom 99. stav 1. i članom 102. st. 10. i 11. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ne bi mogla postići svrha nadzora nad apelantom, što je stanovište i tog suda. Takođe, Sud BiH je naveo da je očigledno da postoje teškoće u pogledu apelantovog udaljenja iz zemlje, odnosno da izvršenje mjere protjerivanja nije izgledno. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na to da su nadležni organi kontaktirali sa više od 50 država radi izjašnjenja da li mogu i žele prihvatiti apelanta, ali da je čak 39 država dostavilo negativne odgovore. Sud BiH je naveo da je Ministarstvo i u 2015. godini nastavilo, u saradnji s drugim državnim organima, i to prvenstveno sa Ministarstvom inostranih poslova, aktivnosti na iznalaženju treće zemlje koja bi prihvatila apelanta. Pri tome, Sud BiH je naveo da okolnost da do sada nije pronađena treća zemlja koja je spremna da prihvati apelanta nije definitivna i nepromjenjiva, budući da se intenzivno sprovode procedure za izvršenje odluke o apelantovom protjerivanju, a da se unutrašnje političke i bezbjednosne prilike u zemljama koje su potencijalni primaoci relativno brzo mijenjaju. Konačno, Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, budući da nema naznaka da su nadležni organi djelovali s lošom namjerom, da je apelant bio pritvoren u neodgovarajućim uslovima ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kojeg drugog razloga.
9. Nakon toga, Služba je donijela Rješenje o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.8.- 07.3-12-62/08 od 22. maja 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06- 07-2-104/15 od 25. avgusta 2015. godine, kojim je određeno da se u odnosu na apelanta produžava nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i s ciljem sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu bezbjednost Bosne i Hercegovine, te navedeno da se produženje mjere trajanja nadzora određuje za period od 6. septembra 2015. godine do njegovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 4. decembra 2015. godine. U obrazloženju rješenja Služba i Ministarstvo u suštini su ponovili razloge navedene u prethodnim rješenjima.
10. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 019566 15 U od 28. avgusta 2015. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je u suštini ponovio razloge navedene u prethodnoj presudi.
11. Nakon toga, Služba je donijela Rješenje o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.8.- 07.3-12-64/08 od 19. novembra 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2- 06-07-2-149/15 od 26. novembra 2015. godine, kojim je određeno da se apelantu produžava nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i s ciljem sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu bezbjednost Bosne i Hercegovine, te navedeno da se produženje mjere trajanja nadzora određuje za period od 5. decembra 2015. godine do apelantovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 3. marta 2016. godine. U obrazloženju rješenja Služba i Ministarstvo u suštini su ponovili razloge navedene u prethodnim rješenjima. Osim toga, Služba i Ministarstvo ukazali su na to da je 16. novembra 2015. godine poslata nova urgencija s ciljem dobijanja stava o mogućnostima apelantovog prihvata u treću sigurnu zemlju, ali da do donošenja navedenih rješenja nisu dobili saglasnost za prihvat.
12. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 020192 15 U od 1. decembra 2015. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je u suštini ponovio razloge navedene u prethodnoj presudi. Osim toga, Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti Zakon o strancima ("Službeni glasnik BiH" broj 88/15). Naime, Sud BiH je ukazao na to da je Zakon o strancima stupio na snagu 25. novembra 2015. godine. Sud BiH je istakao da je apelantu mjera nadzora bila određena do 4. decembra 2015. godine, a da se rješenje o produženju može donijeti najkasnije 15 dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora, u smislu odredaba člana 102. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Sud BiH je naveo da je, dakle, rok za donošenje novog rješenja o izuzetnom produženju prethodno izrečene mjere bio 21. novembar 2015. godine. Takođe, Sud BiH je naveo da je, osim toga, odredbama člana 140. Zakona o strancima propisano da se svi predmeti koji do dana stupanja na snagu tog zakona nisu pravosnažno okončani završavaju prema odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.e), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 13. Evropske konvencije, kao i čl. 9, 17. i 23. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).
14. Apelant navodi da je sedam godina lišen slobode i da se nalazi u pritvoru u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu, odnosno duže od četiri godine u navodnu svrhu protjerivanja. Apelant navodi da je postalo potpuno jasno da njegovo protjerivanje nije moguće, te da se više ne može pravdati članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Apelant navodi da nijedna država nema nikakvog interesa da svojevoljno prihvati lice koje je druga država proglasila navodnom prijetnjom i već godinama drži to lice zatvoreno, tako da je proglašavanje njega navodnom potencijalnom prijetnjom za nacionalnu bezbjednost Bosne i Hercegovine odmah učinilo njegovo protjerivanje nemogućim. Naime, apelant navodi da je činjenica da je proglašen potencijalnom prijetnjom učinila nemogućim njegovo protjerivanje, čime je automatski otpala opravdanost zasnivanja njegovog lišenja slobode na članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Apelant navodi da na nezakonitost njegovog pritvora ukazuje i značajna neaktivnost nadležnih organa na njegovom protjerivanju. U vezi s tim, apelant navodi da je Sud BiH ignorisao jasne i nedvosmislene odgovore Ministarstva inostranih poslova iz kojih proizlazi da od avgusta 2014. godine nisu preduzimali aktivnosti radi pronalaska sigurne treće zemlje. Stoga, apelant smatra da to što je proglašen navodnom prijetnjom za nacionalnu bezbjednost ni u kom slučaju ne može opravdati njegovo lišavanje slobode ako nije vezano za jedan od pet taksativnih osnova iz člana 5. Evropske konvencije, a da osnov iz tačke f) tog člana ("u svrhu protjerivanja") očito više nije primjenjiv, te da je stoga jasno da se faktički neograničen pritvor ničim više ne može opravdati. Takođe, apelant navodi da se Sud BiH nije upustio u kvalitetno ispitivanje informacije OBA-e, odnosno da je nekritički prihvatio tu informaciju, čime je došlo i do kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Konačno, apelant navodi da je jasno da navedeni režim faktički neograničenog preventivnog pritvora pokreće i pitanja iz čl. 3. i 8. Evropske konvencije zbog već navedenih razloga.
15. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da je Služba 17. septembra 2015. godine, postupajući povodom njegovog zahtjeva za provođenje psihološke anamneze, obavijestila apelanta da je saglasna da psihološku anamnezu izvrši ustanova s kojom Služba ima potpisan ugovor za pružanje usluga zdravstvene zaštite Imigracionom centru. Apelant navodi da je Služba na taj način odbila da psihološku anamnezu izvrše psiholozi Fondacije "BH inicijativa žena" koji su obučeni za ta pitanja. Pri tome, apelant navodi da je Sud BiH u presudi od 1. decembra 2015. godine konstatovao da apelant nije mogao pristupiti zakazanom saslušanju zbog lošeg zdravstvenog stanja, ali da se nije dalje bavio tom činjenicom, te da je na taj način ignorisao njegovo pogoršano psihološko zdravstveno stanje koje je zahtijevalo provođenje psihološkog vještačenja, čime se ozbiljno dovodi u pitanje poštovanje člana 3. Evropske konvencije. Takođe, apelant navodi da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o strancima koji ne propisuje neograničeni preventivni pritvor strancu, već propisuje mogućnost izricanja blažih mjera nadzora. Apelant smatra da je postupanje nadležnih organa (tj. produženje mjere nadzora za period od 5. decembra 2015. godine do udaljenja apelanta iz zemlje, a najduže do 3. marta 2016. godine) koji produženje te mjere pravdaju time da je rješenje o izuzetnom produženju nadzora doneseno nekoliko dana prije stupanja na snagu Zakona o strancima u potpunosti proizvoljno. S obzirom na navedeno, apelant traži od Ustavnog suda da donese predloženu privremenu mjeru.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je naveo da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprječavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Sud BiH je naveo da je stavom 1. tačka f) člana 5. Evropske konvencije propisano da je zakonito lišenje slobode lica s ciljem sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Sud BiH je ukazao na to da iz navedenog proizlazi da stavljanje apelanta pod nadzor i produženje mjere nadzora nije posljedica proizvoljnog postupanja organa, već da se radi o postupku provedenom u skladu s odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Takođe, Sud BiH je naveo da je prilikom odlučivanja posebno ocijenio i odluku Evropskog suda koji je u svojoj presudi broj 3727/08 od 7. februara 2012. godine utvrdio da ne postoji kršenje člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u pogledu perioda apelantovog pritvaranja, kao ni povrede člana 9. Međunarodnog pakta. U odnosu na apelantov prigovor da taj sud nije kvalitetno ispitao informaciju OBA-e, Sud BiH je naveo da OBA, u skladu sa svojom nadležnošću, prikuplja informacije i podatke i vrši bezbjednosnu provjeru i o tome sačinjava informacije koje dostavlja nadležnim državnim organima, uključujući i taj sud, a kako je taj sud i obrazložio u svojoj presudi. Pri tome, Sud BiH je ukazao na to da iz informacije koju je agencija ponovila proizlazi da apelant i dalje predstavlja prijetnju za bezbjednost Bosne i Hercegovine, te da bi ukidanje mjere stavljanja pod nadzor bilo u suprotnosti s odredbom člana 99. stav 2. tačke a) i b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Konačno, Sud BiH je naveo da je presudom Apelacionog odjeljenja tog suda od 14. jula 2015. godine odbijen apelantov zahtjev za preispitivanje presude tog suda od 3. juna 2015. godine.
17. Ministarstvo je navelo da je odredbama člana 98. propisano da se radi provođenja zakona osnivaju imigracioni centri, kao i druge ustanove specijalizirane za prihvat stranaca, te je odredbama 99. stav 2. tog zakona propisano u kojim slučajevima je određivanje nadzora strancu obligatorno. Ministarstvo je navelo da iz spisa proizlazi da je apelantu određeno izuzetno produženje nadzora u zakonito provedenom postupku, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Ministarstvo je navelo da to znači da izuzetno produženje nadzora apelantu nije bilo proizvoljno, budući da je stavljen pod nadzor na osnovu odredaba člana 99. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.
18. Služba je navela da je iz prvostepenog rješenja evidentno da je taj organ po službenoj dužnosti prije donošenja osporavanih rješenja iznova utvrđivao eventualno postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, te da je razmatrana i mogućnost određivanja blaže mjere nadzora. Međutim, imajući u vidu težinu procjene, utvrđene bezbjednosne razloge, kao i posljedice koje bi eventualno mogle nastupiti u odnosu na apelantovo slobodno i neograničeno kretanje, Služba je navela da nije bilo zakonske mogućnosti za određivanje blaže mjere nadzora. Služba je ukazala na to da je članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije propisano da je zakonito lišenje slobode lica s ciljem sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Služba je navela da je evidentno da rješenje o izuzetnom produženju nadzora nije posljedica proizvoljnog postupanja tog organa, nego da se radi o postupku provedenom s ciljem osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Služba je navela da je očigledno da postoje teškoće u apelantovom udaljenju iz zemlje, odnosno da izvršenje mjere protjerivanja nije izgledno, jer je oko 39 zemalja, uključujući i zemlje afroazijskog svijeta, dostavilo negativne odgovore. Pri tome, Služba je navela da je u prethodnom periodu, tj. 11. maja 2015. godine uputila zahtjev Ministarstvu inostranih poslova s prijedlogom za obraćanje trećoj sigurnoj zemlji, a na osnovu spiska zemalja kojima se Služba obraćala u proteklom periodu.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/08 i 87/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 99.
(Određivanje stavljanja pod nadzor) (1) Strancu se do napuštanja BiH može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:
(...)
e) ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;
(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:
a) ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;
b) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka;
(...)
Član 102.
(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora) (...)
(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnova za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.
(...)
(4) Po proteku roka od 90 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 90 dana, ukoliko postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije 15 dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.
(5) Iznimno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru može se produžiti i na razdoblje duže od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.
(6) Ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu, osim u slučajevima kada se radi o strancu za kojeg je utvrđeno da predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine, kada trajanje nadzora može biti duže.
(...)
(8) Ukoliko stranca nije moguće udaljiti iz BiH u roku iz stava (6) ovog člana, strancu se može odrediti blaža mjera nadzora.
20. Zakon o strancima ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 88/15), koji je stupio na snagu 25. novembra 2015. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 119. st. 6. i 7.
(6) Ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu.
(7) Ako stranca nije moguće udaljiti iz BiH u roku iz stava (6) ovog člana, može mu se odrediti nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji.
Član 140.
(1) Svi predmeti koji do stupanja na snagu ovog zakona nisu pravosnažno okončani završavaju se po odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, u predmetima u kojima do stupanja na snagu ovog zakona nije doneseno prvostepeno rješenje, postupak se nastavlja po ovom zakonu. VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom i dopunom apelacije su presude Suda BiH br. S1 3 U 019087 15 U od 3. juna 2015. godine, S1 3 U 019566 15 U od 28. avgusta 2015. godine i S1 3 U 020192 15 U od 1. decembra 2015. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio 3. juna 2015. godine, 31. avgusta 2015. godine, odnosno 4. decembra 2015. godine, a apelacija i dopune apelacije podnesene su 8. juna, 29. oktobra i 9. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.e), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 13. Evropske konvencije, kao i čl. 9, 17. i 23. Međunarodnog pakta.
Pravo na slobodu i bezbjednost
26. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica da bi se spriječio njegov neovlašćeni ulazak u zemlju, ili lica protiv koga se preduzima radnja u cilju deportacije ili ekstradicije.
3. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
28. Ustavni sud ukazuje na to da su predmet osporavanja apelacijom i dopunama apelacije odluke Suda BiH i nadležnih organa uprave kojima je određeno da se apelantu produžava nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i s ciljem sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, budući da je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu bezbjednost Bosne i Hercegovine.
29. Apelant ističe da je već sedam godina lišen slobode, da je postalo potpuno jasno da njegovo protjerivanje nije moguće, te da se lišenje slobode više ne može pravdati članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je, povodom apelantove apelacije podnesene protiv ranije donesenih odluka Suda BiH i nadležnih organa o istom pitanju, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2742/13 od 17. juna 2015. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da postoji povreda apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u odnosu na osporene presude Suda BiH donesene u periodu od 14. marta 2013. do 6. januara 2014. godine, budući da apelant nije bio upoznat sa sadržajem informacije OBA-e na osnovu koje je označen kao lice koje predstavlja prijetnju za nacionalnu bezbjednost, niti je Sud BiH ocijenio navedenu informaciju na adekvatan način i izjasnio se o njenoj osnovanosti. Međutim, u navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u odnosu na ostale presude Suda BiH koje su donesene u narednom periodu (u kojem je apelantu predočena informacija OBA-e), budući da su nadležni organi pokazali zahtijevanu marljivost s obzirom na situaciju, a da Ustavni sud nije uočio neku analognu objektivnu činjenicu koja bi mogla ukazivati na poteškoće takve vrste zbog kojih protjerivanje nije moguće, te kada je data adekvatna garancija u ocjeni da su postojali barem prima facie osnovi za vjerovanje da bi, ukoliko apelant bude na slobodi, to predstavljalo opasnost za nacionalnu bezbjednost.
30. U navedenoj odluci Ustavni sud je, ispitujući identične apelantove navode (tj. navode da je postalo potpuno jasno da njegovo protjerivanje nije moguće, te da se lišenje slobode više ne može pravdati članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije) u tačkama 55. i 56. naveo: ''Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su apelantu mjere o izuzetnom produženju nadzora, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, izricane u smislu Zakona, koji je dosljedno poštivan. (…) Nadalje, iz osporenih presuda slijedi da nadležni organi poduzimaju intenzivne aktivnosti u vezi sa pronalaskom treće zemlje, odnosno da su kontaktirali sa više od pedeset država, da je negativan odgovor dostavilo trideset devet zemalja, te da je tuženo Ministarstvo i u 2015. godini nastavilo, u saradnji sa drugim državnim organima, aktivnosti na iznalaženju treće zemlje. Ustavni sud, takođe, primjećuje da iz osporenih presuda slijedi da Sud BiH omogućava apelantu da se izjasni na dostavljanje novih informacija, koju mogućnost apelant koristi, te da se pribavljaju mišljenja nadležnih službi radi utvrđivanja mogućnosti izricanja blažih mjera apelantu. Imajući u vidu predočeno Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su provedeni postupci dali adekvatnu garanciju u ocjeni da su barem prima facie osnovi postojali za vjerovanje da, ukoliko apelant bude na slobodi, to bi predstavljalo opasnost za nacionalnu sigurnost. Osim toga, iz navedenog nesporno proizlazi da je u postupcima poštivan Zakon, da su iznova i u kratkim rokovima vođeni postupci, te da su konstantno i intenzivno provođene aktivnosti na pronalasku treće zemlje (u posljednjoj pobijanoj presudi navedeno da je kontaktirano sa više od pedeset država), da je saslušavan apelant, te da je ispitivana mogućnost izricanja blažih mjera apelantu. Iz navedenog slijedi da u postupcima nije bilo proizvoljnosti, a da su nadležni organi koji vode aktivnosti u svrhu deportacije postupali aktivno i revnosno''.
31. Dalje, u navedenoj odluci, tačka 57, Ustavni sud je naveo: ''Ustavni sud podsjeća da je apelant državljanin Sirije, dakle, da nije osoba bez državljanstva, da je apelantu oduzeto državljanstvo BiH, jer je utvrđeno da je državljanstvo stekao prevarom, davanjem lažnih informacija i prikrivanjem relevantnih činjenica, da je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar, zato što predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, te da je apelantu izrečena mjera protjerivanja iz BiH. S druge strane, Evropski sud u citiranoj presudi broj 3727/08 istakao je, imajući u vidu situaciju u pogledu ljudskih prava u Siriji, te činjenicu da se situacija u Siriji pogoršala od početka političkih protesta i građanskih nemira u martu 2011. godine, da postoji stvarni rizik da bi aplikant, ako bi bio protjeran u Siriju, bio izložen nehumanom postupanju, te da bi njegovo protjerivanje u Siriju dovelo do kršenja člana 3. u sadašnjim okolnostima. Iz osporenih presuda slijedi da je trideset devet država odbilo zahtjev BiH za prihvat apelanta. Ustavni sud nalazi da sve navedeno ukazuje na postojanje posebnih okolnosti u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, zatim, činjenicu da su nadležni organi pokazali zahtijevanu marljivost s obzirom na situaciju, činjenicu da apelant nije izbjeglica, niti je osoba bez državljanstva, niti je Ustavni sud uočio neku analognu objektivnu činjenicu koja bi mogla ukazivati na poteškoće takve vrste zbog kojih protjerivanje nije moguće, te činjenicu da je data adekvatna garancija u ocjeni da su barem prima facie osnovi postojali za vjerovanje da, ukoliko apelant bude na slobodi, to bi predstavljalo opasnost za nacionalnu sigurnost, iako podvlači da je dužina lišavanja slobode više nego prekomjerna, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u odnosu na ostale presude''.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da u prethodnom periodu od šest mjeseci, koliko je prošlo od donošenja navedene odluke Ustavnog suda (broj AP 2742/13 od 17. juna 2015. godine) do donošenja odluke u ovom predmetu, u okviru kojeg su donesene osporene odluke nadležnih organa, nije došlo do izmjene činjeničnih niti pravnih okolnosti koje bi mogle utjecati na drugačije odlučenje Ustavnog suda u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje na to da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 2742/13 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u tačkama 55˗57. te odluke. Što se tiče apelantovih navoda o primjeni Zakona o strancima, koji se dovode u vezu s posljednjim odlukama nadležnih organa o produženju mjere nadzora, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju svoje odluke jasno istakao zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni Zakona o strancima. Naime, dovodeći u vezu odredbe člana 102. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu i člana 140. Zakona o strancima (koji je stupio na snagu 25. novembra 2015. godine, dakle nakon donošenja prvostepenog rješenja), Ustavni sud ukazuje na to da je sasvim jasno da se u ovoj fazi postupka na apelantovu situaciju nisu mogle primijeniti odredbe člana 119. stav (7) Zakona o strancima, slijedom čega se ti apelantovi navodi pokazuju kao potpuno neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nadležnih organa nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
33. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da je u navedenoj odluci, ispitujući apelantove navode o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, u tački 60. naveo: ''Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, te podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, a u povodu isticanja istih ili sličnih navoda u kontekstu člana 5. Evropske konvencije, smatrao da su 'ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor bilo predmet sudskog preispitivanja' (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1470/09 od 24. juna 2009. godine, AP 2306/09 od 17. septembra 2009. godine, AP 1499/09 od 24. juna 2009. godine). Ovakvom zaključku u svim slučajevima je prethodila ocjena da se radilo o zakonitom lišavanju slobode na način i u postupku propisanim zakonom, a u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da ni u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi da odstupi od ranije usvojenog stava da je udovoljeno proceduralnim garancijama u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neosnovanim''. S obzirom na to, te podržavajući svoju praksu povodom tog pitanja, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nadležnih organa nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
34. U pogledu apelantovih navoda iznesenih u apelaciji i dopuni apelacije od 29. oktobra 2015. godine da navedeni režim faktički neograničenog preventivnog pritvora pokreće i pitanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se sastoji navodno kršenje navedenih prava. Budući da se apelant samo pozvao na navode iznesene u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, za koje je Ustavni sud već zaključio da su neosnovani, te kako apelant nije posebno obrazložio navodno kršenje tih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi izneseni u podnesku kojim je zatražio donošenje privremene mjere kojima ukazuje na to da Služba nije odobrila da njegovu psihološku anamnezu izvrše psiholozi Fondacije "BH inicijativa žena" (mada je odobrila da to izvrši ustanova s kojom Služba ima potpisan ugovor za pružanje usluga zdravstvene zaštite Imigracionom centru) na bilo koji način dovode u pitanje poštovanje apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
35. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci broj AP 2742/13 u tački 62. u vezi s tim ukazao na to da je član 5. stav 4. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije, te, kako je već zaključio da nema povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije, time nema ni povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ti apelantovi navodi neosnovani.
36. Što se tiče apelantovih navoda o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 23. Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da apelant te navode ničim nije obrazložio, zbog čega Ustavni sud neće razmatrati navodnu povredu tih prava. Takođe, Ustavni sud neće posebno razmatrati ni apelantove navode o kršenju čl. 9. i 17. Međunarodnog pakta, budući da garancije iz navedenih članova odgovaraju garancijama iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kada su nadležni organi pri donošenju osporenih odluka pokazali zahtijevanu marljivost s obzirom na situaciju, kada apelant nije izbjeglica, niti je lice bez državljanstva, niti je Ustavni sud uočio neku analognu objektivnu činjenicu koja bi mogla ukazivati na poteškoće takve vrste zbog kojih protjerivanje nije moguće, te kada je data adekvatna garancija u ocjeni da su postojali barem prima facie osnovi za vjerovanje da bi, ukoliko apelant bude na slobodi, to predstavljalo opasnost za nacionalnu bezbjednost. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, kao ni člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman