Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2979/15 (Zeničko-dobojski kanton i drugi)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2979/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-2979/15, rješavajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zeničko-dobojski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 027113 14 Rsž od 15. maja 2015. godine;

RMU "Banovići" d.d. Banovići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 009061 13 Rev od 12.

maja 2015. godine;

Zeničko-dobojski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 027145 14 Rsž od 24. juna 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2979/15 Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je 16. juna 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 027113 14 Rsž od 15. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime neisplaćenih razlika plata, naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora za određeni vremenski period, te na ime jubilarne nagrade isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je pogrešno pravno stajalište da se od 1. januara 2005. godine, Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ne primjenjuje zbog početka primjene Zakona o državnoj službi u FBiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH. Naime, utvrđeno je da je navedeni kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata, kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH, kojeg zastupa predsjednik i Vlade FBiH koju zastupa Federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga pomenutog kolektivnog ugovora Vlada pet kantona, među kojima i Vlade apelanta. Također, utvrđeno je da je odredbom člana 71. predmetnog kolektivnog ugovora propisano da se odredbe tog ugovora primjenjuju na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 68. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave FBiH i druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona.

Nadalje, utvrđeno je da su se odredbom člana 39. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, strane ugovornice sporazumjele da će zaključivati Kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvom Vlade FBiH i odgovarajućim udruženjima poslodavaca područja djelatnosti udruženih u udruženje poslodavaca FBiH, dok su se stavom 2. istog člana potpisnici sporazumjeli da će usklađivanje postojećih Kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora. Dakle, utvrđeno je da je shodno citiranoj odredbi iz Općeg kolektivnog ugovora samostalni sindikat područja djelatnosti udružen u Samostalni savez sindikata BiH, trebao u navedenom roku zaključiti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. S obzirom da taj ugovor nije zaključen prema odredbi člana 39. Općeg kolektivnog ugovora, sud je zaključio da se na službenike organa uprave i sudske vlasti ima primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti zaključen 11. aprila 2000. godine. Osim toga, sud je zaključio da su se odredbom člana 44. Općeg kolektivnog ugovora ugovarači sporazumjeli da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora prestaje da važi raniji Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2000. godine, a nisu se sporazumjeli da zaključivanjem Općeg kolektivnog ugovora prestaje da važi navedeni granski kolektivni ugovor.

2. AP-3533/15 RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 009061 13 Rev od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužitelju na ime razlike manje isplaćenih mjesečnih iznosa osnovne plate, i na ime razlike manje isplaćenih mjesečnih naknada i dodataka na platu po osnovu minulog rada, noćnog rada, prekovremenog rada, rada na dan državnog praznika, naknade plate za dan državnog praznika, rada pod otežanim uslovima, te drugih vrsta naknada i dodataka na platu za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se na novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuju pravila o zastari potraživanja iz odredbe člana 106. Zakona o radu, prema kojoj apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Kako je utuženi period od 1. jula 2005. do 16. augusta 2007. godine, a tužba je podnesena 24. jula 2008. godine, utvrđeno je da predmetna potraživanja za razliku plata nisu zastarjela. Nadalje, utvrđeno je da primjena Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) na sve zaposlenike kod određenog poslodavca proizilazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivi ugovor sa statusom nečlana. Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 10. stav 2. Zakona o radu propisano da zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu, odnosno udruženju poslodavaca. Dakle, utvrđeno je da na osnovu zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog određenja, zaposlenik koji nije član sindikata (u konkretnom slučaju apelant), potpisnika kolektivnog ugovora, može ostvarivati prava, koja je poslodavac obavezan osigurati članovima sindikata, potpisnicima kolektivnog ugovora.

Također, utvrđeno je da je GKU u ime poslodavaca na teritoriji FBiH zaključila Vlada FBiH, jer je shodno relevantnim odredbama tog ugovora imala ovlaštenje u ime poslodavaca potpisati GKU, a što znači da je taj GKU obavezujući za apelanta. Isto tako, utvrđeno je da je tužitelj stupanjem na posao i zaključivanjem ugovora o radu pristupio i GKU, pa iz njega može crpiti sva prava koja su mu kao minimum osigurana. Nadalje, utvrđeno je da određivanje koeficijenta od 3,50 nije proizvoljno niti od strane vještaka, niti utvrđenja od strane suda jer visina koeficijenta proizilazi neposredno iz relevantne odredbe GKU. Kako je GKU bio na snazi u utuženom periodu, to je u skladu sa načelom povoljnosti, izraženim u odredbi člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, utvrđeno da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno na predmetna potraživanja primijenili odredbe tog GKU, kao najpovoljnije pravo za tužitelja. Najzad, utvrđeno je da zahtjev tužitelja predstavlja individualni radni spor, odnosno novčano potraživanje iz radnog odnosa u kojem slučaju se ne radi o preduslovu za podnošenje tužbe prethodno mirno rješavanje spora, predviđeno odredbom člana 103. stav 4. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-3739/15 Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je 27. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 027145 14 Rsž od 24. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima na ime razlike plate, naknade za ishranu u toku rada, naknade za korištenje godišnjeg odmora za određeni vremenski period, Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem Broj predmeta.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2979/15 (Zeničko-dobojski kanton i drugi) | Sudska praksa | Aktio