Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4618/14 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4618/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-4618/14, rješavajući apelacije Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv:
- rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 065455 14 GŽ od 3. septembra 2014. godine;
- presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 046184 15 Gž od 20. maja 2015. godine;
- presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 081407 15 Gž od 24. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4618/14 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupaju Josip Krešić i Bojan Krešić, advokati iz Čapljine, podnio je 29. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 065455 14 GŽ od 3. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odlučeno da se apelantova tužba u pravnoj stvari, radi regresnog duga, smatra povučenom, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju konačno osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud pravilno cijenio da apelant nije u cjelosti opravdao izostanak punomoćnika i vježbenika sa zakazanog ročišta, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je donio odluku da se apelantova tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom, a o čemu je dao jasne i potpune razloge koje prihvata i drugostepeni sud. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud, prije održavanja ročišta, morao odlučiti o njegovom zahtjevu za odgodu ročišta, jer takva obaveza suda nije predviđena odredbama ZPP.
2. AP-3353/15 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 4. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 046184 15 Gž od 20. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženih radi isplate regresnog duga. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno između ostalog da doprinos tuženog B.P. nastanku prometne nezgode iznosi 90% umjesto 100% kako je to smatrao apelant, dok je doprinos nastradale pješakinje 10% tako da postoji podijeljena odgovornost u navedenom omjeru u smislu odredbe člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da štetnik koji je doprinio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. S tim u vezi je zaključeno da apelantu pripada na ime regresa za nematerijalnu štetu iznos od 57.500,00 KM i na ime materijalne štete iznos od 10.647,00 KM, koji iznosi su dosuđeni primjenom odredbe člana 939. stav 1. navedenog Zakona. Također je navedeno da je prvostepeni sud, vezano za prigovore nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog I.P., u obrazloženju svoje presude dao pravilne i potpune razloge koje prihvata i drugostepeni sud.
3. AP-4920/15 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 081407 15 Gž od 24. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom je apelant obavezan naknaditi tužiteljici nematerijalnu i materijalnu štetu koju je pretrpjela u saobraćajnoj nezgodi, kao i naknaditi joj troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da i po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno smatra kako je predmetna šteta tužiteljici prouzrokovana neosiguranim vozilom, slijedom čega je apelant dužan naknaditi tužiteljici pričinjenu štetu, a sve u skladu sa odredbom člana 16. stav 1. alineja 2. i stav 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju, a u vezi sa odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio doprinos tužiteljice nastanku predmetne saobraćajne nezgode u kojoj je ona zadobila tjelesne povrede. Također je istaknuto da su neosnovani i apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno i neosnovano dosudio naknadu materijalne štete za liječenje tužiteljice, te da je pogrešno i previsoko odredio naknadu na ime nematerijalne štete za bolove lakog intenziteta.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4618/14.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman