Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2366/14 (V. V. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2366/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. janaura 2016. godine, u predmetu broj AP-2366/14, rješavajući apelacije Veljka Vulete i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Veljko Vuleta protiv presude Okružnog sud u Banjoj Luci broj 75 0 RS 025240 13 RSŽ od 14. marta 2014. godine;
Al Tawil Rinan protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009791 13 REV od 18. marta 2014. godine;
A.P. protiv presude Kantonalnog sud u Tuzli broj 32 0 P 009734 12 GŽ od 22. aprila 2014. godine;
Draško Lazar i Mirsad Bilajac protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 RS 025974 14 RSŽ od 25. aprila 2014.
godine;
Slavojka Bjegojević protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 RS 012856 14 RSŽ od 10. aprila 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2366/14 Veljko Vuleta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 23. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 RS 025240 13 RSŽ od 14. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata neisplaćenih plata). Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da je u utuženom spornom periodu faktički obavljao rad kod tuženog, niti je dokazao da se protivio svom statusu (čekanje kod kuće), već se naprotiv saglasio sa činjenicom da ne dolazi na posao. Budući da odredbe Zakona o radu RS ne poznaju institut „čekanje na posao“, zaključeno je da poslodavac u nedostatku faktičkog rada ima ovlaštenje da zaposlenom uskrati pravo na platu.
2. AP-2745/14 Al Tawil Rinan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 009791 13 REV od 18. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tuženog kojima se apelantu otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te isplata plaća i uplata pripadajućih doprinosa, kao i isplata otpremnine). U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije opravdao izostanke sa posla, te je pravilno od strane nižestepenih sudova utvrđena činjenica o načinu dostavljanja obavještenja apelantu. S tim u vezi je navedeno da je navedeno ponašanje apelanta bio opravdan razlog da tuženi pokrene disciplinski postupak zbog teže povrede radne obaveze, kako to propisuje odredba člana 71. stav 1. tačka f) Zakona o radu u institucijama BiH i člana 175. stav 1. tačka 1) Pravilnika o radu tuženog, što je rezultiralo izricanjem disciplinske mjere otkaz ugovora o radu bez otkaznog roka. Također je, u obrazloženju osporene odluke, istaknuto da apelant gubi iz vida da za sporazumni prestanak radnog odnosa mora postojati suglasnost obje strane, tj. i poslodavca i zaposlenika, pa s obzirom da apelant nije dobio pismenu suglasnost o prestanku radnog odnosa od tuženog, zaključeno je da on nije mogao opravdano zaključiti da izostanak sa posla bez ikakvog opravdanja uzastopno pet radnih dana neće proizvesti posljedice prestanka radnog odnosa, odnosno pokretanje disciplinskog postupka.
3. AP-2765/14 A.P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Ružica Tanasilović, advokatica iz Tuzle, podnio je 13. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog sud u Tuzli broj 32 0 P 009734 12 GŽ od 22. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće, te uplata pripadajućih doprinosa). U obrazloženju osporene odluke je, između ostalog, navedeno da apelantu ne pripada pravo na isplatu razlike plaće (u koji iznos je uključena i stimulacija, rad u komisijama i paušal kao člana čete za spašavanje), budući da odredbe Pravilnika u poglavlju II-osnove i mjerila za raspodjelu, obračun i isplatu plaća ne regulišu po istim principima i po parametrima istog kvaliteta kao odredbe Granskog kolektivnog ugovora (Kolektivi ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH iz 2000. godine). S tim u vezi je istaknuto da činjenica da je tuženi apelantu isplaćivao stimulaciju obračunatu i isplaćenu po odredbama Pravilnika, kao i paušal i ostale naknade, istovremeno ne stvara obavezu za tuženog da apelantu isplati navedene naknade i na utvrđenu razliku manje isplaćene plaće po relevantnim odredbama Granskog kolektivnog ugovora, kao minimuma prava koje pripada apelantu. Dakle, zaključeno je da su navedeni dodaci predviđeni samo kao mogućnost za isplatu, ali ne i kao obaveza poslodavca, a sve to pod uslovom da isplata tih naknada bude propisana posebnim aktom.
4. AP-2766/14 Draško Lazar, iz Višegrada, i Mirsad Bilajac, iz Goražda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijeli su 16. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 RS 025974 14 RSŽ od 25. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena usvajajuća prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata podnesen protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće). U obrazloženju osporene odluke je navedeno da su apelanti u radnom odnosu (posebna vrsta radnog odnosa koja se pojavljuje u tijelima javne vlasti kod kojih se na strani poslodavca javlja država), to se i njihova bruto plaća ima smatrati, u smislu odredbe člana 10. Zakona o porezu na dohodak, prihodom od nesamostalne djelatnosti koju im poslodavac isplaćuje na osnovu radnog odnosa, i koja je predmet oporezivanja kao dohodak koji porezni obveznik ostvari od nesamostalne djelatnosti. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno zaključio da plaće apelanata ostvarene u obavljanju tužilačke dužnosti ne predstavljaju dohodak od nesamostalne djelatnosti i da je tuženi nepravilno postupio kada im je isplatio umanjene iznose plaće od onih predviđenih Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u FBiH.
5. AP-2817/14 Slavojka Bjegojević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Teslića, podnijela je 17. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 RS 012856 14 RSŽ od 10. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata otpremnine). Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantici ne pripada pravo na isplatu otpremnine u traženom iznosu, jer joj je radni odnos kod ranijeg poslodavca („Promtes“ a.d. Teslić) nije prestao otkazom ugovora o radu, nego na osnovu prenosa ugovora o radu, a da joj je tuženi za period koji je apelantica provela na radu kod njega kao poslodavca isplatio otpremninu. S tim u vezi je Okružni sud istakao da apelantica nije dokazala nezakonitost rada tuženog vezano za isplaćeni iznos otpremnine, odnosno nije dokazala da je obaveza tuženog da joj pored isplaćenog iznosa treba isplatiti i utuženi iznos. U prilog navedenom je i konstatovano da je sporazumom između tuženog i ranijeg poslodavca jasno određena obaveza potonjeg, a ne tuženog, da joj isplati otpremninu za rad do zaključenja tog sporazuma. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2366/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman